14
pro
Izvještaj

HRBA: One & Only JSBach u Kazalištu Kerempuh

HRBA Foto - Zvonimir Ferina

share

Kako god pristupali glazbi baroka, tradicionalno ili povijesno obaviješteno, nezaobilazno ime na programu bit će ono Johanna Sebastiana Bacha. Sjevernonjemačkome majstoru kasnobarokne polifonije i Hrvatski barokni ansambl (HRBA) posvetio je svoj posljednji koncert u ovoj sezoni, u Satiričkom kazalištu Kerempuh, 12. prosinca 2021., dajući mu naslov One & Only JSBach.

Bachova koncertantna djela sačinjavala su najveći dio programa. Za njegov su opus ključna jer pokazuju da nije trebao otići u Italiju kako bi apsolvirao ritornelnu formu kakvu djelomično preuzima od svojeg suvremenika Antonija Vivaldija. Osim toga, ona mogu poslužiti i kao kruna obrazovanja većine glazbenika koji se školuju na akademijama diljem svijeta, a koje kreće uglavnom Bachovim manjim menuetima ili pak dvoglasnim invencijama.

Tu su ‘krunu’ istraživali i stalni članovi Hrvatskoga baroknog ansambla koji su istupili kao solisti, dok su tutti dionice pripadale i ponekim studentima. Već se tradicionalno tako odgajaju mlađi naraštaji glazbenika posvećenih povijesno obaviještenom izvođenju, iako se, nažalost, rijetki ondje i zadrže.

Program su na početku obilježila djela kojima je teško ustvrditi autorstvo, odnosno, porijeklo. Koncert u a-molu za poprečnu flautu, violinu, čembalo, gudače i basso continuo, BWV 1044 možda i čini službeni popis Bachovih djela, no ako je suditi po izvorima kojima nam je prenesen do današnjih dana, pravo je autorstvo teško utvrditi sa sigurnošću. No, ne manjka u njemu skladateljskih zahtjeva za virtuoznošću solista koji su u ovome slučaju bili flautistica Ana Benić Šalinović, koncertna majstorica ansambla Laura Vadjon i čembalist Pavao Mašić.

Novi prostor – novi izazovi

Prve su note osim poljuljane intonacije svih članova ansambla otkrile i otežane uvjete za koncertiranje u prostoru Satiričkog kazališta Kerempuh. Dvorani nedostaje odjeka koji inače pruža Velika dvorana trenutno zatvorenog Hrvatskoga glazbenog zavoda, pa je na površinu izašlo nesnalaženje svirača u takvim uvjetima. Nitko od članova (osim, simptomatično, čembalista) nije obratio pozornost na specifičnu akustiku, niti joj se promjenom prvenstveno artikulacija nastojao prilagoditi. Stoga je prvi koncert na programu protekao uglavnom u navikavanju slušatelja, ali i samih svirača na prostor u kojem se nalaze. Ili je barem samo dojam bio takav.

Uslijedio je rekonstruirani Koncert u A-duru za obou d’amore, gudače i basso continuo, BWV 1055R u kojem je drugi stavak (nenajavljeno u programu) preuzet iz Uskrsnog oratorija, također Johanna Sebastiana Bacha. Izašavši na pozornicu samouvjereno, nakon par nemuštih dirigentskih kretnji u duhu taktiranja, solist Stjepan Nodilo svirao je svoju dionicu s velikom mukom i to tijekom cijelog koncerta – ne samo koncerta kao vrste, nego i kao događanja, čak i kada je obou d’amore zamijenio oboom. Nedostajalo je muzikalnosti, posvećenosti frazi, toplog i lijepo oblikovanog tona, dok je pratnji gudača manjkalo poticaja solistu kao i bogatijeg tona. Pratnja se svela na suhoparne akorde, bez potrebe za istraživanjem mogućnosti tona kojim bi se obogatila neprijateljska akustika dvorane.

Drugi dio koncerta otvoren je takozvanom Svadbenom kantatom, naslova Weichet nur, betrübte Schatten, BWV 202 kojom se predstavila sopranistica Anabela Barić. Postojano nestabilnom intonacijom uklopila se među ostale soliste večeri posvećene Bachu, uz dojam nedovoljne pripremljenosti ne samo solistice nego i svih ostalih glazbenika oko nje. Niz recitativa i arija nije bio muzički povezan, a svaki od brojeva u kojem su nastupali obbligato instrumenti služio je kao primjer neusklađenosti među glazbenicima na pozornici.

Pažnja i muzikalnost u pristupu – čembalo

Luk koncerta vraća nas na kombinaciju s početka – violinu, poprečnu flautu i čembalo solo. Tom se točkom potvrdio dojam da je čitav nastup Hrvatskoga baroknog ansambla nedovoljno uvježban kako bi se bolje uskladili odnosi solista i tuttista, kao i solista međusobno. Samo je čembalist pokazao da je dobro shvatio zadatak.

Unatoč neadekvatnu instrumentu za takav podvig, vrlo je virtuozno pristupio tehnički izrazito zahtjevnom prvom stavku Petoga brandenburškog koncerta u D-duru pažljivo obraćajući pozornost na sve mogućnosti artikulacije koja čembalu daje na sonornosti.
Borio se tako s kratkoćom tona karakterističnom za instrument.

Očito je shvatio zadatak ne samo kao solist, nego i kao svirač continua pokazujući to tijekom cijeloga koncerta. U briljantnoj kadenci prvog stavka demonstrirao je kako se Bachovoj glazbi može pristupiti s pažnjom i muzikalnošću, bez nemuštog ‘prosviravanja’ pukoga notnog teksta; usput osluškujući kako mu prostor može pomoći ili pak odmoći u realizaciji glazbe.

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora