Novo izdanje Slamanja: uvijek super glazbeno zajedništvo

Monohrom i IDEM su u Osijeku napravili koncert za pamćenje

Početak je ožujka i vrijeme je malo toplijih dana, ne-baš-toplih noći i napokon – koncerata koji su najavljeni za ovaj mjesec, a s kojima u Osijek polako dolazi proljeće. Vjesnika proljeća u svijetu cvijeća još nema, a u glazbenom smislu prvo na redu je Slamanje, koje je prve subote u mjesecu osiguralo prostor za nezaustavljivi indie rock, diy post-punk i svašta nešto što se sviralo te večeri. Slamanje je ugostilo novosadski rock bend Monohrom i solo projekt svestranog Antuna Alekse – IDEM, na Bandcampu opisan kao „bedroom indie diy post pop punk smeće“, a smeće, disclaimer, uopće nije.

Slamanje / Bruno Očevčić

Prostor je Slame još i prije koncerata bio poprilično ispunjen, a u publici se moglo sresti nekoliko glazbenika koji su došli podržati kolege te sam, između ostalih, srela Hrcu, basista Gužve u 16-ercu, Marka Vukovića a.k.a. Svemirka, Damira Mihaličku i, naravno, dečke iz benda čuvarkuća.

Prije samih koncerata predstavljena je izložba ilustracija autora Tomislava Livaje, magistra edukacije likovne kulture. Crteži ovog autora tematski su vezani za prostor Slavonije i Srijema, a inspirirani etnografskim naslijeđem i tradicijskom baštinom. Glavni likovi Livajinih crteža većinski su bake sa svojim klasičnim izjavama i primjedbama koje kroz brze, ali ipak detaljne ilustracije ismijavaju poneke suvremene motive, dok je njihov cjelokupni humor shvatljiv čak i onima koji nisu imali doticaj s folklornom baštinom. Tako smo na izložbi mogli vidjeti bake koje se svađaju sa susjedima i sa smrti, ali i reference na književnost i film: susret baka s Pennywiseom iz romana IT Stephena Kinga te s Darth Vaderom iz Star Warsa. Detalji iz pop kulture u kombinaciji sa starinskim običajima gotovo pa garantiraju da će ilustracije shvatiti i mlađe i starije generacije, dok će istu stvar potvrditi i glazbeni program koji slijedi.

Izložba Tomislava Livaje / Ana Tadić

Nema mjesta za usamljenost

Monohrom je bend iz Novog Sada nastao pod utjecajem britanske alternativne scene devedesetih i rock ‘n’ rolla šezdesetih, a ono što sviraju može se opisati kao indie/garage rock koji je postupno dopirao do ljudi na Slamanju, gdje su nastupili prvi i vrlo brzo okupili pozamašnu publiku ispred stagea. Bend je do sad nastupio na EXIT festivalu, u novosadskom klubu CK13 i drugim većim gradovima u Srbiji te u sklopu SoAlive festivala u Sofiji, kao i u Zagrebu te Rijeci. Trenutno su u procesu snimanja trećeg albuma, a iza sebe imaju albume Monohrom i Urbana usamljenost. Usamljenost, bila urbana ili kakva god, nije baš najljepši osjećaj ni stanje, ali ako smo na Slamanju i uživo slušamo istoimeni album, možda ipak nismo toliko usamljeni; kad je sve što nas okružuje glazba i ljudi koji ju vole, podržavaju i zajednički pjevaju na koncertu. Osobno nisam čula za Monohrom prije najave Slamanja, ali iz toga što sam čula u live izvedbi mogu samo reći da je bilo glasno i jasno poručilo da će „neinspirativna pretencioznost 21. stoljeća“ na takav način i biti uglazbljena na njihovom nadolazećem albumu.

Monohrom na Slamanju / Bruno Očevčić

IDEM je solo projekt Antuna Alekse koji žari i pali kao gitarist i pjevač benda Trophy Jump te kao trombonist bendova Porto Morto i JeboTon ansambl. Vrlo svestran i s velikom ljubavlju prema glazbi koju stvara, Antun je svojim samostalnim projektom i debitantskim album poyy započeo još jednu glazbenu priču u kojoj su se izmiješali bedroom indie, post punk i razni sweet te bittersweet životni trenutci. Zasluženo je osvojio publiku, kritiku te tri Rock&Off nagrade, a da je uistinu Veliki Prasak (jedna od osvojenih Rock&Off nagrada, op. a.) pokazao je na svakom nastupu tijekom prošle godine, kao i na ovogodišnjim nastupima od kojih se jedan održao upravo na osječkom Slamanju.

Vrtlog osjećaja s tračkom nade

Zadnjih tjedan-dva pokušavam ozdraviti od ružne prehlade koja me svakako ne bi spriječila da odem na Slamanje, jer ako svira IDEM, naravno da idem – to se ne dovodi u pitanje. Iako sam inače negdje iza, na prve taktove pjesme ”Žujice” evo me tik pred stageom gdje Antun pjeva kao da granica između njega i publike ni ne postoji, kao da je i on sam dio mase koja ga je odmah prihvatila i s njim i Tandarom pjevala u glas. To je jedna od posebnih stvari na Slamanju, iako se pozornica i sva potrebna oprema slažu satima unaprijed, u trenutku kad koncert počne i stvori se sinergija glazbenika te publike, granica između njih se briše jer svaka prisutna osoba postaje dio priče.

Tandara / Bruno Očevčić

Priča koja je u slučaju Antunova albuma poyy prožeta kako radoznalošću, tako i preispitivanjem pojedinca o tome kako se snaći u „odraslom“ svijetu i njegovim nedaćama, kao i svim njegovim radostima te iskustvima koja nosi, a s kojima se može poistovjetiti osoba u dvadesetima na jednoj prekretnici života, kao i ona u tridesetima na nekoj sasvim drugačijoj. U vrtlogu raznih osjećaja uspijeva isplivati tračak nade i komadići hrabrosti, njih dovoljno da se složi mozaik čiji je tesserae podložan promjeni i vječno evoluira, a glazba ga na tom putu vjerno prati i pruža mu potrebnu utjehu. Utjehu smo pronašli u pjesmi ”Nikad Sama”, kao i svim ostalim stvarima s albuma koje Antun izvodi s tolikom emocijom i osjetnom iskrenošću da cijela izvedba djeluje kao zagrljaj zahvaljujući kojemu zaista nismo sami. ”Tu Je Sve” – emocija, žar, ljubav, zbunjenost i vječna pitanja s bezbroj upitnika iznad glave, kao i podsjetnik na to da je u redu ako odgovore nismo još pronašli.

IDEM i Tandara na Slamanju / Bruno Očevčić

Prilikom pjesme ”ŠtetaŠtetaŠteta” na stageu je s Antunom i Tandarom ponovno zasvirala ekipa iz Monohroma, a njihova zajednička svirka privukla je ljude još bliže i pokrenula mini mosheve. Tandara je u nekoliko navrata prije toga switchao na neočekivani, ali od publike prihvaćeni rave vibe, a majica koju je nosio odala je svojevrsni hommage nekadašnjem osječkom bendu Harvo Jay, od kojih neki članovi danas sviraju u čuvarkući i bili su prisutni na Slamanju.

Antunovo penjanje na zvučnik i pridruživanje publici u moshpitu samo su neki od highlight trenutaka večeri, kad smo zaključili da je na Slamanju ”Uvijek Super”, a ovaj put je bilo još bolje. Vjerujem da će se i ostatak publike složiti da ih želimo čuti još… koliko ono puta? ”Barem 500”.