INmusic, četvrti dan - domaća scena kao skriveni dragulj ovogodišnjeg festivala

Zadnji dan INmusic festivala otvorio je mladi zagrebački bend Tidal Pull nastupom na main stageu. Iako kratko na sceni, dečki su samouvjereno vladali pozornicom i na njoj djelovali prirodno i profesionalno, kao da to rade već godinama. Premda su virali pred svega par desetaka ljudi razbacanih po livadi, drugi je dio festivalaca u međuvremenu odmarao po ostatku jarunske šume i uživao u ljetnom povjetarcu, dok je Tidal Pull svojim čistim gitarskim riffovima tvorio snenu atmosferu za promatranje neba.

Jedina zamjerka ovog nastupa je pomalo nezahvalan termin u pet sati poslijepodne; da se radi o nekom inozemnom izvođaču, ovaj bend bismo slušali u večernjim satima.

I dok su svirali završne taktove svojih pjesama, world stage otvorila je Miriiam, mlada kantautorica i dobitnica ovogodišnje Rock&Off nagrade u kategoriji Veliki Prasak. Miriiam i njen prateći bend sačinjen od vrsnih glazbenika potpuno su dominirali pozornicom i pokazali puni, pravi zvuk koji se može postići s ovakvim ozvučenjem i produkcijom, a simpatična pjevačica oduševljavala okupljene svojim moćnim glasom. „Ovo je bilo odlično, šteta što je tako kratko trajalo”, komentirali su okupljeni.

Panda Rhei bio je drugi domaći bend koji je nastupao na main stageu, a svirku su iskoristili i da predstave debitantski album Save Your Soul You Fucking Monsters, objavljen prije nekoliko mjeseci za Geenger Records.

Ovaj šarolik bend simpatičnog naziva odlično se uklopio odmah iza Tidal Pulla, tvoreći tako slatku domaću indie uvertiru na završnici našeg najvećeg festivala. Ono što se ističe kod Panda Rheia vrhunske su dionice na klavijaturama koje režu nešto žešću rock podlogu i tvore plesnu atmosferu. Veselje među, još uvijek, slabašnom publikom odlično je stvarao karizmatičan frontmen svojim nervoznim plesnim pokretima. Glazba koju sviraju raspoloženjem podsjeća na Pixiese i odiše nekom ‘nije nas briga’ vibrom.

Zvukovi masnih riffova probijali su se s world stagea, gdje je na pozornicu stala Šiza, taman u vrijeme kada se počelo okupljati malo više ljudi.
Šiza je jedan od onih bendova s kojim ne možeš pogriješiti, njihovi nastupi su uvijek jednako dobri, glasni i sirovi te su svojom energičnom svirkom zagrijali publiku za večer koja se sprema. Obrada Nirvanine „School“ naišla je na sveopće odobravanje i potpuno raspametila posjetitelje, sačinjene pretežito od starije generacije s djecom. I dok su roditelji headbangali, klinci su sa slušalicama na ušima veselo skakutali i trčkarali oko njih, uživajući u dobroj glazbi od malih nogu.

Nešto nakon šest sati na main stageu pojavio se The Comet is Coming, psihodelični jazz rock trio iz Londona. Svaki od njih majstor je svog instrumenta što su pokazali briljantnim solo dionicama.
Prostor ispred glavne pozornice podsjećao je na hippie party, dok je očarana publika bosih nogu skakutala po travi i puštala da ih nosi glazba. „Hvala vam što ste donijeli svoje misli, dušu i tijelo, odlični ste”, rekao je klavijaturist Danalogue i savršeno opisao situaciju koja se odvijala na velikom travnjaku. The Comet is Coming djeluje kao da im je svejedno je li ispred njih troje ili tri tisuće ljudi, jer su toliko uživljeni u glazbu koju sviraju i njome komuniciraju međusobno, ali i s publikom koja je tu energiju prepoznala i osjetila pa je hipnotizirano dizala ruke i uvijala bokovima, bez pogovora slijedeći sve što je bend servirao.

Bio je to pravi šamanski party uz zalazak sunca, čekajući dolazak komete.

Posebnost ovogodišnjeg izdanja INmusica je i suradnja sa Supervalom, festivalom školskih bendova, pa smo tako proteklih dana imali priliku čuti četiri autorske skupine: Slow Cured, Freaktion, Dystopia i Gradske bitange.
Potonji je svirao u četvrtak te se u svom kratkom setu uspješno prezentirao publici, koju su većinom činili srednjoškolci i roditelji, ali i slučajni prolaznici koji su oduševljeno komentirali uigranost benda i pjevačev odličan vokal.
„Odlična je bila svirka, mi smo mali bend iz Valpova i nemamo se baš priliku pokazati ljudima, tako da nam je ovo stvarno puno značilo. Zahvalni smo da smo na nekom ovako etabliranom festivalu mogli izvoditi svoj materijal i prezentirati se široj publici”, veselo je podijelio svoje dojmove pjevač Domagoj Ivić.

Nakon mladih Valpovčana na pozornici Hidden Stagea pojavio se LHD, bend novog naziva koji čine već poznati, iskusni glazbenici Lada, Hrvoje i Dinko, članovi ugaslih The Bambi Molestersa.

Njihova glazba zvuči kao da surfaš nekim mračnim vodama i nebo je ljubičasto, prebacujući te u potpuno drugi svijet ili san, daleko od jarunskog jezera. Basistica Lada donosi moćnu žensku energiju i samouvjereno vlada scenom u maniri pravih rock heroina poput Debbie Harris ili Kim Deal. Svojim specifičnim zvukom prepoznatljivog surf rocka okrunjen psihodeličnim elementima  privukli su publiku svih generacija te napunili zadimljeni šator skrivenog stagea.

Taman prije početka koncerta Róisín Murphy pojavio se ogroman crni oblak lociran točno iznad glavne pozornice i činilo se da će kiša početi svakog trenutka, no izlaskom karizmatične irske glazbenice na scenu nebo se u trenu rasčistilo, kao da joj i samo otvara vrata za show koji će uslijediti. Trippy, šareni vizualni efekti i animacije pratili su i upotpunjavali svaku pjesmu, a Róisín je očaravala čestim mijenjanjem perika i ekstravagantnih odjevnih kombinacija jarkih boja.

Cijeli main stage postao je plesni podij, bilo je mladenački, kul i urbano, kako i priliči najvećem zagrebačkom festivalu. Pjevačica se stalno spuštala u prve redove te plesala zajedno s publikom stvarajući posebnu konekciju i osjećaj kao da nema razlike između nje i nas, već da smo svi zajedno na jednom velikom tulumu, a hitovima „Sing it back“ i „Time is now“ iz vremena Moloka ostavila sve prisutne u potpunom deliriju.

U isto vrijeme, na Hidden Stageu nastupao je mađarski folk rock bend Mordai koji je donio dušu na festival. S dva saksofonista i kaotičnom energijom djelovali su kao mađarski Morphine na steroidima. Najveće iznenađenje i otkriće večeri, pronađeno na sakrivenoj pozornici.

Festival su zatvorili engleski rockeri Kasabian, zagrebačkoj publici dobro poznati s INmusica iz 2017. Iako su njihovi nastupi energični, s impresivnom scenografijom, light showom i strobovima, također su pomalo generični i nedostojni timelinea u kojem zatvaraju festival na main stageu, pogotovo uzevši u obzir stvarno genijalne izvođače koje smo čuli tog dana. Osjetila je to i publika koja je poprilično mlako reagirala na njihove pjesme te se već na sredini koncerata počela udaljavati i zabavu tražiti u Šumi Striborovoj ili na silent partiju.

Kao vjeran posjetitelj INmusica prijašnjih godina ne mogu ne primjetiti kako je ove nedostajalo nešto. Bilo je tu dobrih bendova i odličnih nastupa, no ni blizu onim gotovo rasprodanim izdanjima i masi ljudi koja pleše do 5 ujutro. Je li tome presudilo otkazivanje zadnje dvije godine, prorijeđen originalni lineup, produživanje festivala za još jedan dan (iako za to realno nisu imali dovoljno atraktivnih izvođača), nedostatak dodatnog sadržaja ili je samo došlo do zasićenja publike, teško je procijeniti. No hodajući u dva ujutro polupraznim festivalom, kroz glavu mi je jedino prolazilo kako ovogodišnje izdanje nije ni sjena onim prijašnjim.

Kao dragulj definitivno treba istaknuti nastupe domaćih izvođača kojih je ove godine bilo više nego inače i koji su mogli stati uz bok headlinerima svake večeri, od Black Rooma u ponedjeljak, preko Daliborovog Granja u utorak, Pomelo Chess Societya u srijedu i LHD-a u četvrtak, kao i suradnja sa Superval festivalom te pružanje prilike mladim nepoznatim izvođačima da steknu iskustvo i predstave se široj publici.