INmusic 2. dan: uglazbljena noćna mora Nicka Cavea i nostalgija

INmusic, festival koji priziva kišu. Isto tako, INmusic je festival koji kroz godine prkosi svim nedaćama i bez obzira na probleme koje ga tište, eto i dalje postoji. I to u ovoj, 2022.godini. Naš najveći međunarodni glazbeni festival smješten na Jarunu tako je prebrodio krizu covida i čak dvije odgode, pa smo eto lineup kojem smo se veselili još tamo u pretpandemijsko doba, počeli gledati tek preksinoć.

Nakon više nego solidnog otvaranja gdje su primat preuzele anglo-američke gitare, a tu ponajviše mislim na Idlese i Fontaines DC, uz tek blagi headline show Killersa, došlo je vrijeme za drugi dan, onaj koji je bio puno veći deja vu od onoga što smo vidjeli 20. lipnja.

Namjerno sam spomenuo kišu na početku jer zbilja ne pamtim godinu (a jedna je morala biti sigurno) koja nije donijela barem neki kratki pljusak ili kišu okupljenima. Oni su ionako već navikli na padaline na Jarunu u danima prije, za vrijeme i nakon dana Antifašističke borbe, praznika oko kojeg se INMusic kalendarski „vrti,“ i tako u skladu s ostalim usporedivim festivalima srednje Europe dovodi značajna strana imena na gradsku periferiju. Naravno, koliko im financije dopuštaju, ali to je već neka druga priča.

Nick Cave – INmusic Festival / Bojan Mušćet

Sinoć smo, za razliku od sirove energije Idlesa i već spomenutih bendova, gledali ipak nešto drugačije setove, koji su se poput planeta u Sunčevom sustavu rotirali oko zvijezde vodilje, oko puta, istine i to malo života što je ostalo oko astronomske zvijezde koja nosi ime Nick Cave.

Slavni Australac je po tko zna koji put stigao na INmusic i, naravno – nije razočarao. No ne bi bilo fer ovaj tekst posvetiti samo njemu. INmusic u svom rasporedu ipak nudi dovoljno glazbene zabave da se barem na kratko osvrnemo na sve ono što se događalo jučer prije mise zakazane za 22:30.

Dan je krenuo uz nesnosne sparine i već tradicionalno setove domaćih bendova koji su se rotirali na dvije glavne festivalske bine. Iako je posjećenost prvih dva sata poprilično mala, oni koje zanima što se novoga nudi na nezavisnoj sceni u Hrvata mogli su poslušati novi projekt Irene Žilić Neon Wife. Oni pravi ranoranioci su slušali instrumentalne pasaže Daliborovog Granja koji već neko vrijeme ganja taj eksperimentalni zvuk koji su iznijeli velikani žanra koji popularno volimo nazvati post-rock.  Set je odsvirao i Malady Lane, momci koji su krenuli na ulici kao duo, a sada već dulje vremena djeluju kao organizirani bend. Sve je to dio INmusicovog popodnevnog folklora, a kako na festivalu hlada ima, koga zanima što se nudi na domaćoj sceni, isplati mu se doći. Tako je bilo i jučer.

Ako INmusic ne može bez domaćih snaga, isto moramo reći i za world music. Ovog puta smo na drugoj bini u popodnevnom terminu gledali duo iz Malija, Amadou i Mariam. Nešto manje tradicionalni zvukovi od onoga što inače navikli gledati u ovom terminu zagrijali su sada već pristojniji broj okupljenih koji su hrabro pratili set i slušali kako nam iz Slovenije stiže nevrijeme. Ono nas je, nekim čudom ipak zaobišlo. Možda je takvom epilogu kumovala glazba, no to je ionako manje bitno, važno je da smo jučer kroz cijeli dan gledali na binu, i tek sporadično podigli pogled prema oblacima.

A onda – mrak. I doslovni i figurativni. Uz dašak funka. Dok je treći, hidden stage plesao uz već sada popularni Šumski i kasnije sjajne djevojke iz Tus Nua, glavna pozornica se pripremala za seansu. Nju su najavili momci iz White Liesa koji su imali nešto tehničkih problema, ali su nas nostalgično podsjetili na te dane kada je indie bio popularan, poglavito preko Editorsa i njima sličnih bendova. Zvuk koji ne umara, ali isto tako zvuk koji ne budi neku dubinu.

White Lies su dobar soundtrack za ispričati se s poznanicima uz pivo jer INmusic je ove godine, barem koliko  sam osjetio, zapravo bio reunion prijateljstava. Lica iz sadašnjeg i nekih prošlih „života“ kada se tumaralo Jarunom do jutra. White Lies su daleko od highlighta večeri, ali su svakako dobro sjeli u „slot“ main stagea nakon prekjučerašnjeg divljaštva Idlesa.

Do početka Cavea i njegovih Seedsa, na World stageu je nastupao Porto Morto. Nekoć lokalci, danas… zvijezde. Porto Morto je samopouzdana mašina dobre energije i sjajnog muziciranja koje je donijelo prijeko potrebnu protutežu za krštenje koje je uslijedilo na „mainu“. Porto hitovi su sada već jedna fina kolekcija pjesama koju su ljudi prihvatili, i nema razloga da ovaj bend ne nastavi rasti i postane kućno ime i sinonim za glazbenu kvalitetu jedne nove, mlađe generacije glazbenika. Sjedite dečki, čista petica.

I sada za kraj, jer Dry Cleaning nisam mogao gledati, jer takvo što ni nije imalo smisla ako ste uronili u svetu glazbenu vodu izmučenog Australca, Nick Cave and the Bad Seeds. Kratko ali jasno, Cave je prorok. I  to za*ebani prorok koji je izgubio dva sina, i nekako sumnjam da čovjek može proći gore.

Nick Cave – INmusic Festival / Bojan Mušćet

No, Cave je isto tako kanal. Kanal suza i daha. Cry cry cry, breathe breathe breathe orilo se Jarunom u nekoliko navrata. Caveu to jedino i preostaje nakon svega. Ali negdje iza sve te tuge se krije čovjek koji grmi. U kombinaciji sa svojim uigranim i sjajnim glazbenicima koji su bacali svoj znoj publici punih dva sata, sve do kulminacije i bisa uz nevjerojatno tešku izvedbu “Into my Arms“, Cave nas je vodio kroz svoj osebujni katalog koji je ipak dao fokusa na nekoliko posljednjih albuma, i onima koji su si to dopustili, pokazao koliko je zapravo jednostavno biti čovjek.  

Strašan koncert i strahopoštovanje za umjetnika koji je grub, koji je što bi se narodski reklo nadrkan.  Kako i ne bi bio kada znamo što je prošao. Ali negdje iza te persone se krije ranjena duša koja isijava čistu emociju i slika ono što nas čini ljudima. Što god netko mislio o lineupu, Cave će uvijek biti IN. Jer biti čovjek to i mora biti.