Introverzija - instinski umjetnički pothvat

Jedan tonski niz, dvanaesttonska serija, bila je dovoljna kao poticaj za istinski umjetnički pothvat, projekt nazvan Introverzija, koji je završnu etapu svojega višegodišnjeg hoda doživio nastupom klarinetista Davorina Brozića i pijanista Filipa Faka 30. studenog u Multimedijskom studiju Muzičke akademije u Zagrebu.

Klarinetska moćna gomilica

Hrvatskoj glazbi ne nedostaje prvorazrednih klarinetista. Milko Pravdić, koji se te večeri našao u publici, bez sumnje je jedan takav; Bruno Philipp, koji je briljirao na autorskom koncertu Dubravka Detonija nekoliko večeri ranije u zagrebačkom Knapu, može poslužiti kao sljedeći. U tom kontekstu, o Davorinu Broziću – njegovoj sviračkoj snazi, kao i interpretativnoj moći – nije potrebno dodatno govoriti.

Suvremena domaća produktiva već desetljećima „profitira“ na njihovoj vrsnoći. Ne treba ići daleko da se prisjetimo antologijskih djela Marka Ruždjaka koja smo – upravo u Brozićevim interpretacijama – slušali nedavno na koncertu Ruždjakove glazbe u Preporodnoj dvorani u Zagrebu. Skladbe Concerto abbreviato nedavno preminula doajena hrvatske glazbe Petra Bergama mogli bismo se prisjetiti kao sljedećega takvog primjera. Pa ipak, nositelji projekta ustvrdit će kako literaturi za klarinet u hrvatskoj glazbi još uvijek nedostaje kompozicija i za koncertne podije i za školski kurikulum, pa je tako projekt Introverzija bio osmišljen upravo kako bi odgovorio na takve izazove.

Literaturi za klarinet u hrvatskoj glazbi još uvijek nedostaje kompozicija i za koncertne podije i za školski kurikulum, pa je tako projekt Introverzija bio osmišljen upravo kako bi odgovorio na takve izazove

Projekt je dobio naslov Introverzija, očigledno u namjeri da se apostrofira stanje koje je interpretima bilo potrebno kako bi „uronili“ u raznolike izazovne svjetove novoskladanih ostvarenja. No, istodobno, takvo specifično stanje bilo je potrebno i skladateljima da, vice versa, zarone u vlastitu dubinu te napnu kreativne snage ususret visokom interpretativnom umijeću dvojice glazbenika.

Fascinacija je, očigledno, bila obostrana, a kada bismo je baš morali izvagati, jezičac na vagi pretegnuo bi, čini se, ipak na stranu autora, s pravom impresioniranih vrsnošću dvojice izvođača na čije su talente, obilato i bez ustezanja, mogli računati.

Foto: Matej Grgić

‘Okidač’ koji je ‘obojio’ koncert

Predskladana tonska serija koja je predložena kao tonski materijal za skladanje dvanaesttonski je niz koji u svojoj strukturi povezuje tonske prostore tonalitetne (u prvom dijelu niza) i atonalitetne estetike (u drugome dijelu). Nešto poput znamenitoga glazbenog kriptograma F-A-E na koji su Schumann, Brahms i Schumannov učenik Albert Dietrich skladali violinsku sonatu u čast Josepha Joachima. Ili, pak, Sacherova heksakorda kojim je slavni violončelist Mstislav Rostropovič okupio dvanaest skladatelja – uključujući Beria, Bouleza, Brittena, Dutilleuxa, Henzea, Lutosławskog i druge – da skladaju djela za violončelo solo prema tonskom nizu izvedenom iz prezimena glazbenog mecene Paula Sachera.

Pa iako je niz poslužio prvenstveno kao „okidač“ – inicijalni i u potpunosti neobvezujući povod stvaranju – on je, ipak, svojom tonskom strukturom na specifični način „obojio“ cjelokupnu koncertnu večer.

Znajući koliko daleko mogu otići da u svojim skladateljskim prosedeima mogu „pustiti ruku“ praktički do kraja i bez ikakve zadrške, Zoran Juranić, Zlatko Tanodi, Krešimir Seletković, Vjekoslav Nježić i Frano Đurović ponudili su pet čvrsto koncipiranih, izvođački izazovnih, stilski raznolikih te izražajnim sredstvima raskošno ostvarenih novih kompozicija. Pritom su četiri doživjele praizvedbu, a Juranićeva Sonata svoju drugu izvedbu, nakon što je praizvedena u sklopu skladateljeve autorske večeri, 26. listopada ove godine u Preporodnoj dvorani u Zagrebu.

Filip Fak i Davorin Brozić na Autorskom koncertu Zorana Juranića / Foto: Matej Grgić

Nova glazba – skladbe za klavir uz klarinet

Klarinet se, nekako prirodno, nametnuo kao glazbalo u prvome planu, iako je večer bila i pijanistički posebno izazovna. U Mozartovo doba još uvijek bi se govorilo o violinskim sonatama za klavir s violinom na drugome mjestu, a 30. studenog isto se tako, da parafraziramo, u nekim trenucima moglo govoriti o skladbama za klavir uz klarinet. Brozić je za takvu, njemu izrazito zahtjevnu večer, trebao drugog, jednako dobrog u dvojcu bez kormilara. Fak je, očekivano, bio dorastao takvu izazovu.

Klarinet se, nekako prirodno, nametnuo kao glazbalo u prvome planu, iako je večer bila i pijanistički posebno izazovna

I što smo naposljetku dobili?

Jednu neostilsku Sonatu akademika Zorana Juranića, izrazito gustoga sloga, obilato natopljenoga harmonijskog jezika te velikih izvedbenih zahtjeva.

Potom, jednu efektnu, zvučno atraktivnu i izrazito dinamičnu Seriju Zlatka Tanodija.

Aforistični ciklus od Dvanaest kratkih sjećanja Krešimira Seletkovića, kao dvanaest kratkopoteznih krokija, skladateljskih studija iz glazbenih karaktera i stilova – ipak nedvojbeno seletkovićevskih.

Suptilni, izrazito sonoristički Sonus Argentus Vjekoslava Nježića, koji se sav ostvaruje u traganju za plemenitim, srebrnim tonom klarineta i njegovim odjecima u utrobi klavira (kojima je ova kompozicija posebno istaknula, kao i fini, baršunasti ton Steinwaya u Multimedijskom studiju).

Naposljetku, doista sonatnu, čvrstu i postojanu Sivu sonatu Frane Đurovića, s „mjesečevom“ atmosferom središnjeg stavka i mehaničkim ritamskim obrascima finala u elaboriranoj trostavačnoj cjelini.

Idealan prostor za projekte-eksperimente

Posebno iskustvo ponudila je intimna, gotovo privatna atmosfera u kojoj je program predstavljen te koja je slušateljima omogućila bliski kontakt s glazbenicima i jedinstven doživljaj i svirke, i glazbe u takvu blisku, neposrednom okruženju. A tome je pridonijela i povremena Brozićeva konferansa, neobavezna, cinično duhovita, ali i informativna te inspirativna, koja je poslužila kao trenutak predaha za glazbenike, ali i priprema slušateljima za nastavak koncertnog putovanja.

I naposljetku još nešto: Multimedijski studio Muzičke akademije ponovno se pokazao idealnim prostorom za provedbu takvih projekata-eksperimenata. Neki će se u tom smislu zasigurno sjetiti sličnog, vrlo uspjelog projekta Introspekcija u kojemu su nastupili pijanisti Srebrenka Poljak, Katarina Krpan, Danijel Detoni i Filip Fak, a autori su bili Tanodi, Đurović, Nježić i Seletković; projekta koje ujedinjuje klavirske kompozicije s njihovim elektroničkim varijacijama, koji je kasnije i snimljen te objavljen u izdanju Muzičke akademije i američke diskografske etikete Ravello Records.

Kapu dolje potrebno je, stoga, spustiti pred onima koji su zamislili i proveli Introverziju. Rukavica je ovim projektom, u kreativnom smislu, u lice bačena saksofonistima, gitaristima, sigurno još nekim drugim glazbenicima. Za nadati se je, stoga, sličnim glazbenim susretima, eksperimentima i projektima u istome prostoru, u skoroj budućnosti.

Rukavica je ovim projektom, u kreativnom smislu, u lice bačena saksofonistima, gitaristima, sigurno još nekim drugim glazbenicima