Irena Žilić okrunila deset godina karijere intimnim i emotivnim nastupom u Tvornici
Jedna od naših najuspješnijih mladih kantautorica, Irena Žilić, u četvrtak je sa svojim bendom proslavila deset godina karijere upravo na pozornici koja ju je lansirala u inozemna nebesa – zagrebačkoj Tvornici kulture. Tijekom emotivnog i dojmljivog nastupa odsvirala je presjek pjesama sa svih svojih izdanja i zaokružila ih uspješnicom ”The Moon”. Publiku je zagrijao Matija Habijanec, poznatiji kao The Marshmallow Notebooks.
Kad je 2016. prvi put stala na ovu binu, Irena Žilić vjerojatno nije ni slutila što slijedi. Iz mlade i plahe djevojke s gitarom prodro je snažan, ali zvonak i ugodan glas i oborio Rossa Godfreya s nogu. On je tada posjetio Zagreb s prekrasnom Skye i, u nepotpunom sastavu njihove Morcheebe, predstavio djelić trip hop magije. Irena je tada predstavljala stvari s, pokazat će se, hvaljenog i uspješnog albuma Haze. Nikad neću zaboraviti kakvo oduševljenje sam osjetio čuvši po prvi put “The Moon” uživo. Vratila mi se vjera u domaću scenu. No, za mladu glazbenicu ta je večer bila mnogo čarobnija. Kao da je bila zvijezda svoje biografske filmske priče. Bila je pozvana na turneju sa svjetskom grupom i ostvarila priliku predstaviti svoju glazbu na mnogo većim pozornicama diljem Italije i Velike Britanije.
Irena Žilić/Julijan Labrović
Osam godina kasnije, odnosno, prošle godine, Morcheebin glavni singl s novog albuma upravo je obrada Irenine pjesme, a ona izbacuje odličan EP Small Hours u suradnji s Markom Mrakovčićem i engleskim producentom Kristoferom Harrisom čiju listu suradnji krase imena poput Belle and Sebastian i Ghostpoet. Pjesme sa zadnjeg izdanja i ostale favorite iz svog opusa predstavila je i u četvrtak.
Irena Žilić/Matej Grgić
Prije Irene publiku je zagrijavao Matija Habijanec koji nastupa pod imenom The Marshmallow Notebooks. Bradati lik s gitarom stao je solo pod reflektore i svojim nježnim pjesmama pokušavao otjerati žamor iz malog pogona koji ga je gušio. Oni koji su se skupili i dali mu priliku na velikom floru bili su potpuno predani i naćuljenih ušiju. Njegov akustični folk pitak je kao topli čaj od marelice za nedjeljnoga jesenskog jutra. U svojim pjesmama priča nam o životu, prenosi nam svoju intimu i stvara simpatične prizore poput babljeg ljeta u polupraznom morskom gradu. Ipak, nastup pred stotinama brbljajućih i nezainteresiranih u velikom klubu ne stoji mu najbolje. Bilo bi ga puno ljepše slušati uz topljene poslastice na štapu i logorsku vatricu ili u nekom manjem kafiću. Gdje god bi mogao carevati tišinom između svakog trzaja i gdje bi sve oči bile uperene samo u njega.
Irena Žilić/Julijan Labrović
Žamor iz malog pogona postajao je sve tiši, a veliki pogon Tvornice sve ispunjeniji. Siluete Irene i vjernog pratećeg benda pojavile su se pred zastorom i izazvale glasne ovacije. Odmah su krenuli sa svirkom, a prvi zvukovi Irenina glasa istopili su okupljene i potvrdili im zašto su došli u ovolikom broju. Progovorila je tek nakon. Obratila se svima. Bila je zahvalna da se konačno vidimo.
Irena Žilić/Matej Grgić
Impresivno je koliko Irena vlada svojim glasom i kakvu snagu postiže. Zvuči oštro i uglancano, vješto i kontrolirano, ali opet krhko. Poput sjajnog porculana koji se svake sekunde može razlomiti, ali ostaje na mjestu. Kad pleše između svojih visokih i još viših nota čini se kao da pjeva uspavanku svakom od nas posebno. Na nekim dijelovima zaista nas je uspavljivala pjesmama koje nemaju previše razumijevanja za progresiju. Šteta što ih se nije ojačalo boljom svjetlosnom predstavom ili barem prikladnom scenografijom. Čak ni predivan glas poput Irenina ponekad ne može nadoknaditi manjak karizme i scenske prisutnosti.
Irena Žilić/Julijan Labrović
Tu i tamo netko bi zaplesao i protresao se. Kad bi iz njezina Telecastera zagrmio prljaviji grungerski rif ili kad bi se na nas urušio zvučni zid u pjesmama koje naginju prema shoegazeu. Lijepo je bilo i zalutati u Irenina putovanja i čuti indie folk stvari s početka karijere koje donose groove američkog juga. Posebno je oduševila toplom “Cricket and Mouse“ koju je posvetila roditeljima. No, Irenino najbolje čuje se kad se upušta u rizike mračnijih, triphoperskih voda, poput izvanredne “The Moon“. U tom smjeru je i krenula od albuma Haze i na novom EP-u Small Hours. Nadam se da ćemo čuti više sličnog eksperimentiranja jer Irena ima sve sastojke za intrigantne i briljantne projekte u budućnosti, a ovo je samo završetak prvog poglavlja u jednoj posebnoj, svjetskoj, a našoj glazbenoj priči.
Pjevala nam je za laku noć i poslala nas u svjetove najljepših snova. Na sat vremena otjerala je sve noćne more svakodnevice.
