Ispit suvremene hrvatske glazbe položen s ocjenom "izvrstan"
Ovih dana na portalu glazba.hr vrti se citirana misao skladatelja Marka Ruždjaka: „Za mene je pravi izazov pomiriti i ujediniti svijet glazbe s drugim svjetovima koji nas okružuju.” Bez obzira kakvo značenje joj je njezin autor namijenio, ova misao uspješno se može primijeniti na program koncertnoga gostovanja Cantus Ansambla 27. veljače 2022. godine u Slavonskom Brodu.
Skladatelji (i skladbe) odabrani za tu posljednju nedjeljnu večer u veljači neprestano traže pomiriti, približiti, obuhvatiti, objediniti, sučeliti, supostojati, preklopiti – staloženost i nemir, linearnost i luk, vraćanje početku i težnju za kontinuitetom, zvukovnost i vrijeme, pokret i zamišljenu riječ… glazbu s drugim svjetovima.
Ansambl koji je prošle godine proslavio 20 godina postojanja na glazbenoj sceni te koji je kontinuitetom i postignutim rezultatima dokazao svoju nezamjenjivu ulogu u kreiranju i promoviranju glazbe 20. i 21. stoljeća
Dugo već Cantus Ansambl nije bio u Slavonskom Brodu, ansambl koji je prošle godine proslavio 20 godina postojanja na glazbenoj sceni te koji je kontinuitetom i postignutim rezultatima dokazao svoju nezamjenjivu ulogu u kreiranju i promoviranju glazbe 20. i 21. stoljeća. Posebno one s hrvatskim predznakom! Upravo to je ovoga puta bila poveznica Cantusa i Slavonskog Broda jer ono što ih je spojilo bilo je ime Krešimira Seletkovića. Naime, organizator ovoga koncerta, Kazališno-koncertna dvorana Ivana Brlić-Mažuranić ulazi u godinu u kojoj obilježava 50. obljetnicu postojanja, stoga je odlučila povezati se s umjetnicima porijeklom Brođanima te ih na trenutak vratiti u njihov rodni grad.
Foto: Fotoklub Kadar SB
Za svoje gostovanje Cantus Ansambl pod ravnanjem svoga stalnoga dirigenta Ivana Josipa Skendera odabrao je suvremenu hrvatsku glazbu. Štoviše, dvije od tri skladbe na repertoaru bile su recentna djela, „friško” prošle godine izašla iz radionica njihovih skladatelja – Četiri pjesme sjećanja Berislava Šipuša praizvedene su 27. srpnja 2021. na Osorskim glazbenim večerima, a skladba na na na na Ivane Kiš praizvedena je 13. prosinca 2021. na Slowindovom proljeću u Ljubljani. Ipak, središnja skladba večeri bila je Suita iz baleta Air Krešimira Seletkovića, desetak godina staroga glazbeno-scenskog djela koje živi novi život u obliku prilagođenom koncertnoj izvedbi.
U novijoj povijesti mnogi hrvatski skladatelji svojim su se djelima referirali na neke od uzora ili zaslužnika u svjetlu vlastitoga glazbenog razvoja, među njima Papandopulo dajući hommage Sorkočeviću i Bachu, Klobučar Cecchiniju, Kuljerić Lukačiću, Uhlik Papandopulu, ili pak Kiš Chopinu, Bobić Skrjabinu, a Kempf Lukačiću, Bachu, Skrjabinu i Bartóku – da spomenemo samo neke u čijim je naslovima prisutna izravna referenca. Na sličan je način Berislav Šipuš Četirima pjesmama sjećanja za četiri solo instrumenta i komorni ansambl odao počast osobama zaslužnima za osnivanje i kontinuitet Osorskih glazbenih večeri, a to su Zlatko Stahuljak, Daniel Marušić, Matilda Marušić i Zvonko Spajić.
Veza Šipuša i osorskog festivala duga je i intenzivna, od gimnazijskih dana i odrastanja uz festival, kasnije kao dirigenta i skladatelja čijih je deset praizvedbi obogatilo festivalsku arhivu, potom i kao umjetničkog ravnatelja u najosjetljivijem trenutku festivala nakon smrti utemeljitelja Marušića, ali i dovršetka takozvane Osorske trilogije kojom je zaokružio i u djelo sproveo početnu Papandopulovu i Marušićevu zamisao (pa je i to vrsta hommagea!).
Foto: Fotoklub Kadar SB
Poetiziranost Šipuševa skladateljskog pristupa i ritualnost njegove umjetničke intencije prisutne su zorno i u ovome djelu. Četiri osorske ličnosti progovaraju u njegovoj skladbi putem četiri solistički tretirana instrumenta, ali koji se nikada ne nameću, već proizlaze iz strukture ansambla i u nju se vraćaju. Klarinet, violončelo, flauta i klavir istupaju svaki u svojoj „pjesmi”, no one nisu razdvojene, već su, pomalo simbolički, povezane u neodvojiv glazbeno-strukturni kontinuitet.
Taj kontinuitet omeđen je klavirskom intervencijom, oštrim udarcem u dubokom registru klavira na početku, a osipanjem ponavljajućega motiva koji ostaje nedovršen i nestaje u otkucajima na završetku skladbe. Iz aleatoričkih fragmenata pomiješanih s elementima glazbenog teatra (vokalnih intervencija članova ansambla) izranja zvuk solo klarineta (Bruno Philipp), potom uranja u zvukovnu plohu ansambla u kojoj se ističu gudačka glissanda i vrlo pjevna linija solo violončela (Adam Chelfi), formira se nova zvukovna ploha za solo bas flautu (Ana Batinica) koja potom nestaje u klavirskom klasteru.
Foto: Fotoklub Kadar SB
Iz njega se rađa motiv u klaviru (Srebrenka Poljak) koji će zajedno sa zvukom udaraljki prerasti u svojevrsnu „mantru” (o kojoj sam autor govori) povrh koje drugi klavir (uloga koju preuzima dirigent Skender na električnom klaviru) nameće svoj „glas”. Napetost se intenzivira i ponovno biva prekinuta klasterskom intervencijom klavira, da bi se svi glasovi postupno utišavali do kraja skladbe. Međutim, sama napetost ne nestaje. Dapače, ona u tom strukturnom i zvukovnom utišavanju postaje na određeni način intenzivnija, čemu pridonose nedovršeni motiv i završni otkucaji.
Foto: Fotoklub Kadar SB
Poput svoga prvotnog akademskog mentora, na početku spomenutoga Marka Ruždjaka, Ivana Kiš u čitavom je svom opusu zaokupljena filozofskim promišljanjima svijeta putem glazbe, pri čemu je autoreferencijalnost konstanta njezina umjetničkog pristupa. Za razliku od mnogih skladbi u kojima već samim naslovom Kiš nastoji osigurati pažnju slušatelja i povesti ga na putovanje dok još glazbu nije niti osluhnuo, svojom novom skladbom neobičnoga naslova na na na na za komorni ansambl skladateljica ne otkriva puno i time potiče kod slušatelja osjećaj neizvjesnosti. No, ta neizvjesnost se tijekom skladbe raspline, čim slušatelj shvati da je osnovni ritamski motiv sačinjen od četiriju vrijednosti (repetitivni slog iz naslova!) onaj ujedinjujući faktor na kojemu počiva cijela skladba. I u tom trenutku, s osjećajem olakšanja, pomiruju se oni svjetovi koje spominje Ruždjak.
Foto: Fotoklub Kadar SB
Sve grupe ansambla koje koristi Ivana Kiš u ovoj skladbi, štoviše svaki pojedini instrument, ravnopravno sudjeluju u stvaranju glazbenoga tkiva, pri čemu ritam ima ključnu funkciju i kao prožimajući glazbeno-motivski element i kao način tretiranja instrumentalnog aparata. Početnu efektnost udaraljki, pizzicato gudača i klavira prekida solistički istup oboe (Iva Ledenko), nakon čega se glazbenom tkivu priključuju i ostali puhači. Fascinantna je kvaliteta melodijske polifonije u koju Kiš uvlači sve svoje instrumente i podiže skladbu na novu razinu dinamičnosti, na koju izvođači izuzetno dobro reagiraju. Pomalo slično kao u Šipuševu djelu, zaključak „priče” predan je klaviru i opetovanom iznošenju provodnoga motiva koji skokom nestaje u visokom klavirskom registru. Djelo Ivane Kiš tek je praizvedeno prije dva mjeseca, no zahvaljujući kombinaciji izrazite ritmičnosti, znalačkog korištenja motivske igre i odličnoj instrumentaciji unutar korpusa komornog ansambla, pred ovim je djelom svijetla izvedbena budućnost.
Foto: Fotoklub Kadar SB
Završni dio koncertne večeri u Slavonskom Brodu pripao je onome zbog čega je i organizirano gostovanje Cantus Ansambla – izvedbi Suite iz baleta Air Krešimira Seletkovića. Njegov balet Air u koreografiji Martina Müllera praizveden je 17. travnja 2011. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu na svečanom zatvaranju 26. Muzičkog biennala Zagreb. Ubrzo je kvalitetu ovoga djela potvrdila Nagrada hrvatskoga glumišta za najbolju baletnu predstavu u cjelini. Kako bi omogućio svome djelu aktivniji život na glazbenoj pozornici, Seletković je 2016. godine od glazbe za balet načinio suitu za komorni ansambl.
Foto: Fotoklub Kadar SB
Tko je imao priliku uživo gledati praizvedbu baleta prije tih desetak godina (relativno nedavno je snimka emitirana na HTV3), mogao se uvjeriti da je riječ o glazbeno i vizualno upečatljivom djelu originalne koreografsko-redateljske koncepcije koja je, prema ocjeni kritičarke Andreje Jeličić na portalu plesnascena.hr, bila „gozba za oko, uho i duh”. Ogoliti takvo kompleksno djelo na njegovu čistu glazbenu komponentu velik je izazov za svakoga skladatelja, ali i za glazbu samu koja tada, u takvim okolnostima, pokazuje stoji li čvrsto na temeljima kvalitete. Ovaj ispit Seletkovićeva je glazba nedvojbeno položila s ocjenom “izvrstan”.
Foto: Fotoklub Kadar SB
Trinaest Müllerovih slika cjelovečernjeg baleta Seletković je sažeo u zaokruženu, kompaktnu i smislenu cjelinu koncertnoga djela, pri čemu nedostatak vizualne komponente skladbi ništa ne oduzima, jer glazba sada dobiva priliku progovoriti samostalno. Tada slušatelj može uočiti da je skladatelj pratio sadržajne slike gradeći karakterističan strukturni, zvukovni i značenjski luk, što je inače svojstveno Seletkovićevoj autorskoj poetici.
Foto: Fotoklub Kadar SB
Igra s glazbenim motivima, slojevita izgradnja strukture zvuka, igra s uparivanjima i kombinacijama instrumenata unutar ansambla (npr. klavir Srebrenke Poljak i harfa Mirjane Krišković), efektna uporaba udaraljkaške sekcije (Marko Mihajlović i Hrvoje Sekovanić) – samo su neke osobitosti kojima su Cantusovci svojom izvedbenom angažiranošću dali potrebnu izražajnost. Uzlazni melodijski fragmenti, kako ih preuzimaju i razvijaju pojedini instrumenti svatko svojim „tempom”, intenzivno šire zvukovni prostor. A potom, kao u kakvome koralu, truba (Vedran Kocelj) donosi melodiju u fragmentima koji se nadvijaju nad zvukovni prostor ansambla, dovodeći skladbu do svojevrsne apoteoze.
Foto: Fotoklub Kadar SB
Šesnaest glazbenika, predvođenih vrsnim stalnim dirigentom Ivanom Josipom Skenderom kao prvim među jednakima, malo su osvježili sredinu koja u redovnom radnom vremenu „teško” živi suvremenu kulturu, umjetnost i glazbu. Možda je te svjetove, koji plutaju u jazu recepcije suvremene glazbe izvan „središta”, ipak malo teže pomiriti.
Foto: Fotoklub Kadar SB
