23
pro
2023
Izvještaj

8. festival eksperimentalne i improvizirane glazbe te zvukovne umjetnosti

Snažan i važan zvuk koji dopire ispod bine

8. Ispod bine

8. Ispod bine Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

share

Ispod bine

U Domu mladih u Splitu od 9. do 13. studenoga održao se festival Ispod bine, koji u najavi osmoga izdanja ističe kako ono „predstavlja glazbu i zvukovne eksperimente koji razmišljaju o budućnosti“. Za najavu nekoga događanja nesumnjivo zanimljiva najava koja priziva doznati što to krije budućnost i kakvom ju vide glazbenici.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Brojne ideje, glazba i zvučni eksperimenti koji su predstavljeni u dobrim se dijelom vraćaju pitanjima, postavkama, formalnim rješenjima, a poneki i vlastitim radovima iz prošlosti, recentne povijesti glazbe i performansa ili pak nude autorske i osobne inačice rekontekstualizacije materijala, ideja i glazbeničkih spojeva. Iako je zvučnije i naizgled zanimljivije pogledati u budućnost na kakav izravan način, točkice njezinih kontura daju se djelomice spojiti pogledom unatrag i u trenutna zbivanja, što publici (možda ne samo njoj) u konačnici može biti korisnije od ponekad tek površno istraženih inovativnih aspekata nekoga medija. Na taj način i sami eksperimentatori i umjetnici mogu ponuditi doprinose mapiranju mogućih budućnosti.

O takvim su temama najiskrenije diskusije same publike u pauzama ili usred običajnoga čekanja na početak neke od izvedbi.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

„Otvorena budućnost počiva na novoj prošlosti“

Festival je započeo instalacijom Marka Cicilianija Why Frets?, koja je prvi dio trodijelnog ciklusa premijerno predstavljenoga na festivalu Musikprotokoll u Grazu, kojemu je u središtu električna gitara, a čine ga multimedijalni performans, izvedbeno predavanje i višemedijalna instalacija. Performans Why Frets? – Downtown 1983 izveden je također u sklopu otvaranja, dok je predavanje održano u petak.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Zgodan detalj je što je naslov njegova (vrlo zanimljivoga) predavanja Why Frets? – Requiem for the Electric Guitar, a upravo je taj instrument najkorišteniji u programima ovogodišnjega festivala Ispod bine. Spekulativna fabulacija kojom se Ciciliani koristio pri reinvenciji prošlosti kako bi ponudio svoju ideju budućnosti.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Kopaton

Koncertni program drugoga dana odvio se na ključnome mjestu po kojemu je festival i dobio ime, ispod bine (amfiteatra Doma mladih), a u fokusu je bila promocija rada i recentnih izdanja nove diskografske etikete, Kopaton Records, u ideji i realizaciji Alena te Nenada Sinkauza. Kopatonu se odmah na početku pridružio i splitski kreativac u zvuku, Davor Gazde, koji je ovom prilikom predstavio rad zabilježen na ploči Levitation Scene.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Njegovo oblikovanje svega onoga oko buke, koristeći se modularnim sintetizatorom, nadamo se uživo čuti još negdje u nadolazećoj sezoni, a ovakve su slušne ekskluzive forte festivala kakav je Ispod bine, što je svakako vrijedno nadogradnje i u nastavku.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Novu inspiraciju, polet i ideje sveprisutni Alen i Nenad Sinkauz te Marco Quarantotto pronašli su u svom novom projektu, sastavu Roj Osa, kojemu se u Splitu na izvedbi pridružio i Ivan Marušić Klif, zaslužan za vizualni dio izvedbe uživo (koju sam, nažalost, morala propustiti). Kopatonovim izdanjima kolege će se posvetiti u recenzijama, a Azbestni krovovi, njihov album prvijenac već se nalazi na brojnim ‘the best of 2023’ listama.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Novi glasovi

Festivalska subota donijela je tri nastupa, a među dvama koncertima, publika je imala priliku pogledati i podržati rad (sada bivše) studentice Umjetničke akademije u Splitu, Marije Mratinić, koja je izvela svoj diplomski rad, Neku večer u mojoj sobi, koristeći u svojoj izvedbi među ostalim i glavnu instrumentalnu aktericu, električnu gitaru, iako ne na klasičan način.

Ispod Bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Ovaj „čisto“ promišljen i dramaturški oblikovan, a u pogledu tipologije pristupa zvučnome dijelu materijala možda i predvidljivo razvijan rad, svoje je mjesto u programu, između dva akustički i programski „jaka“ koncerta, u potpunosti zaslužio. Mlada autorica sugestivnom izvedbom koja odaje sigurnost u ono što predstavlja i nosi osobni potpis zasluženo je dobila i lijepu podršku publike te, nadamo se, vjetar u leđa za daljnji rad i suradnje.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

The Anti-Teleological Rock Combo

Iako bi se očekivalo da najviše prostora u osvrtu na 8. Ispod bine dobije gostovanje Radiana, najavljeno kao središnji program festivala, ovaj put povećalo usmjeravamo prema ekipi čija sam prva dva koncerta (u Rojcu i u sklopu ZEZ-a) propustila. The Anti-Teleological Rock Combo su Luka Čapeta (električna gitara), Pavle Jovanović (električna gitara), Šimun Matišić (bubnjevi, objekti) i Leo Beslać (električni bas, flauta). Riječ je o sastavu glazbenika koji svoje kreativne potencijale usmjeravaju na doista puno (!) strana, sudjelujući u skoro zbunjujuće brojnim sastavima, žanrovski različitim projektima i kombinacijama. Ipak, nešto drukčije zvuče u ovoj, koja kao da iz njih izvlači vrstu angažmana kakva zaslužuje da se pobliže pogleda i posluša o čemu je riječ.

Usporedno s namjerama i kasnije dodatno pojašnjenim autorskim idejama, tu su i (naknadno neizmijenjene) zabilješke slušnih dojmova onoga što su nam te subote izveli ovi akteri, „rastrgani između slobodne igre soničkih označitelja i nastojanja da od unaprijed zadanih pitch-class i beat-class setova razviju vlastiti improvizacijski vokabular“.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Dosad je autorske kompozicije različitih formi, tipova i ideja za ovaj sastav pripremio Leo Beslać, ali upravo je splitski koncert otvorila premijerna izvedba skladbe koju je za njih napisao Luka Čapeta. U prvu glazbenu cjelinu, ujedno i cijeli koncert, uveo je Pavle Jovanović, pri čemu se dalo naslutiti kako nas ne očekuje tipičan pa niti tek nekonvencionalan način sviranja poznatih instrumenata. Postupnim pridruživanjem ostatka kvarteta kreirana je zvučna slika i stječe se kontekst u kojem ćemo se slušno kretati, koji je daleko od onoga što biste pretpostavili čuti vidjevši na sceni (u tome trenutku) dvije električne gitare, bas-gitaru i bubnjeve.

U sažetih nekoliko rečenica kojima se predstavlja, poput kakvog disclaimera, ovaj Combo navodi krucijalne karakteristike svoga zvuka i repertoara koji opisuju kao „autorski bez implicitne vindikacije autora, gitarski bez implicitnog gitarizma, solistički bez implicitnih bravura, fahovski nasilno lišen ideje o referentnom fahu“.

Zajednička svim kompozicijama tijekom izvedbe upravo je mnogostrukost zvukovlja koja proizlazi ne samo iz različitih izvora zvuka, njegove obrade ili kreativnih pristupa proširenim tehnikama izvođenja (poput Čapetina gudala na gitari pri početku), nego i iz načina razmišljanja koji je doveo do odabranih izvedbenih elemenata. Slušateljima nevidljive, ali brojne mahom ambiciozne formule, ograničenja i zadatci dio su temelja kompozicija i odabranih načina njihove realizacije.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

U glazbi koju je, slijedeći takav zajednički obrazac i odluku, pripremio Luka Čapeta, njegov matični instrument dolazi u fokus. Pedale, upotreba gudala i obrade zvuka te suodnosi među instrumentima u totalu mijenjaju zvučni identitet instrumenta, pri čemu sam glazbenik unutar takvoga alteriranoga zvučnoga spektra koristi gitarski pristup i tehniku, dinamičke i agogičke nijanse (ako se o njima ovdje može govoriti u klasičnom smislu). Gotovo nezamjetnim perkusivnim detaljima Šimun Matišić ulazi u priču, dok Beslaćevu dionicu čujemo kao kakav ekspresionistički odzvuk, iako na sceni odaje dojam gotovo poetične geste.

Uz slušanje, neku vrstu koordinacije i oblikovanja cjeline tijekom izvedbe, Jovanović ne napušta digitalno signalno procesiranje, ostajući cijelo vrijeme u zajednički odabranoj glazbenoj domeni onkraj rock zvuka, ni u jednome dijelu koncerta ne odlazeći potpuno u elektronički zvuk i digitalnu domenu.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

U nastavku se razvija materijal koji bi se ‘na prvu’ slušno dalo označiti i kao deep & dry, gradi se intenzitet te svatko odlazi u svoj pristup – dugome tonu gitare kontrira uporna bas pedala bubnja, Beslać proširuje zvukovlje, dok Čapeta zalazi u njemu blisku domenu slobodne improvizacije, još jednom se iskazujući u kreativnom aspektu kolektivnoga muziciranja i improvizacije.

Prostor posvećen improvizaciji nalazimo i u cijelom završnom odsjeku čije je mjesto susreta snažna energija koja do kraja drži ovaj neukrotiv, ali istodobno promišljen komad glazbe, kojem bi brušenje pojedinih detalja i prijelaza doprinijelo protoku te cjelovitosti zvučne slike.

Nakon ove splitske praizvedbe pregnantnoga uvodnoga komada, četvorac se vratio svom postojećem, već izvođenom i snimljenome (premda većini publike jednako nepoznatom) materijalu, nastavljajući kompozicijom Lea Beslaća, Ludus Bandwidthis. Jedan je to u nizu naslova koji ili intrigiraju ili obeshrabruju u naumu da se uopće krene u pitanje njegova značenja. Ludus započinje u visokom registru, uranja bas te se zatim sličnim principom drukčiji materijal nadovezuje, nadograđuje i izlaze na vidjelo mali bravurozni detalji, koji su bliži razumijevanju međuodnosa četiriju glazbenika u ovom slučaju.

Rock glazbi karakteristični elementi ušuljavaju se u svakoj kompoziciji na svoj način. U Beslaćevom pregnantnom glazbenom materijalu tako osluškujemo hemolu i solističke dijelove koji nas zavode na pomisao kako ćemo ipak završiti u nekoj od brojnih uličica širokog područja koje smatramo rock glazbom. Ipak, to se i dalje ne događa. Četiri sekcije donose svoje glazbene materijale koji se na različite načine tretiraju (kao i instrumenti), ne bi li se dobilo njihove nove inačice u drugim dionicama; slušno su to neke vrste zanimljivih pointilističkih protoka, solističkih prekida (poput sjajnoga bubnjarskoga detalja Šimuna Matišića) i dijaloga među vrlo specifičnim zvučanjima pojedinih instrumentalnih sekcija.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Taj relativno kompleksan zvuk rezultat je odluka o tretiranju osnovnoga glazbenoga materijala kojim svaka sekcija raspolaže, odnosno prikladnih rješenja koja su u ovom slučaju – kako je kasnije potvrdio i sam autor – bili postupci poput inverzije, retrogradnoga pomaka i inverzija itd. Mogućnosti su brojne kad se sve varijable uzmu u obzir, a tu valja biti koncizan, znati što se želi dobiti i poslužiti se onim što je dovoljno za to.

Rezultat je bio uspješan, u kontekstu onoga što se nastojalo postići, pri čemu slušatelji ponovno čuju mnogostrukost zvuka u jednome, a ne tek četiri zasebna instrumenta u interakciji. Nekoliko posebnih zvučnih uspomena uključuju i gotovo sitarski zvuk koji na svome instrumentu dobiva Beslać te neprekidni rast zvučnog totala koji Jovanović nastavlja nakon razmjene s Matišićem, odražavajući slobodu ideje te neupitnu glazbeničku (ali i profesionalnu) predispoziciju koja omogućuje njezinu realizaciju.

Nije dovoljno što već osnovni instrumentarij zvuči kao prošireni ansambl pa sljedeću skladbu započinje bravura Lea Beslaća na flauti. Totišli pizdeo (30€ skuplje) začudni je i zvučni naslov zanimljive skladbe, koja je zapravo nova verzija ranije solističke skladbe istoga naslova pa ova (za ansambl) u nastavku naslova ima dodanu napomenu u zagradi. Ako se tko pitao. Ista dva pitch classa temelj su i polazišna točka za improvizacijski vokabular kojim se koristi solist u spomenutoj skladbi te ansambl u ovom slučaju.

Čitatelji (a vjerojatno i sami glazbenici) mogli bi imati različite pomisli ako, nakon sitarskog komentara, spomenem kako je u ovoj kompoziciji gitara Pavla Jovanovića na trenutke imala gotovo čembalski prizvuk u ponavljajućem motivu koji se našao u dramatiziranom instrumentalnom razgovoru s hi hat činelom i cowbelom te da je u dijalogu s flautom i sama dobila tereminsko-flautistički zvuk.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Zadnji dio koncerta ‘starts with a bang’ – Matišićev solo nagoviješta kako je sav taj rock iz naziva, koji je tinjao i probijao se kroz pukotine u prethodnim kompozicijama, sada hrabro isplivao na površinu u sveukupnoj silini zvuka, ali ne i u kakvim manirizmima koji bi žanrovski aludirali publici. Naslov ove skladbe, zanimljivo, jest Post hoc ergo propter hoc (poslije nečeg znači zbog nečeg). Logička greška iz naslova mogla bi se protumačiti i kao komentar pokušajima tumačenja u glazbi (i glazbe, pa i one koju ovaj četvorac izvodi), kao moto u pristupu glazbi i zajedničkom radu, a ujedno je i zaključni zahtjev postavljen pred izvođače naizgled jednostavne kompozicije zapisane tek na jednoj stranici.

Naravno, svatko tko zna išta o mogućnostima i mnogoznačnosti (notnog) zapisa, zna da to ne govori nužno o sadržaju, duljini, trajanju ni zahtjevnosti glazbe koju se izvodi. U slučaju ove skladbe postoji nekoliko zapisanih fragmenata, svojevrsnih „ćelija“ (notiranih za sve instrumente). Svaki od glazbenika u bilo kojem trenutku može započeti izvoditi novi fragment, dok ostatak skupine može odlučiti slijediti ga (na način da izvode svoj zapisani dio iz tog fragmenta) ili pak nastaviti kako žele. Ovaj put je izvedba odisala pažljivošću prema dinamičkom aspektu, kreativnim pristupom reakciji i interakciji, ali i većom opuštenošću u odnosu na prvi dio koncerta, što se dalo osjetiti i u publici.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Vjerojatno je baš razaznavanje tih karakteristika – međuodnosa dionica i samih glazbenika, dinamički raspon, odluka o „zadanostima“ te bavljenje nekima od temeljnih pitanja strukture i slobode u glazbi – razlog (samo)definiranja sastava kao komornog. S druge (ove) strane, odzvuk brojnih i raznolikih (ambicioznih) operacija koje se odvijaju u back endu poput penduluma ih premješta iz improvizacijskoga u svojevrsni apstrahirani rock, potom široko eksperimentalni, a često jednostavno slobodni zvuk koji se snalazi u različitim programskim koncepcijama, na raznim scenama pa i – ispod bine.

Radian

Legendarni bečki Radian zaključio je subotu. Martin Brandlmayr, Martin Siewert i John Norman, koji još od devedesetih razvijaju svoj prepoznatljiv i maštovit pristup zvuku, a čijoj smo jačini i dojmljivosti svjedočili i ovaj put, održali su energičan i besprijekorno odsviran koncert, radeći dobro ono što rade, a njihova glazba – slušana u kontekstu programa Ispod bine – istaknula se drukčijim karakterom nego bi to bilo da je riječ o zasebnom koncertu.

Jak soundsystem neposredno pred slušateljima u prostoru ispod bine prenio je sve turbulencije i drone putanje Normanova basa, izbliza smo mogli promatrati Siewertovu zanimljivu, vrlo uvježbanu i preciznu gitarsko-elektroničku kuhinju u prvome planu, a energičan i zanesen impuls i promjenjivi karakter ritamskog dijela priče skoro pritajeno je držao Brandlmayr. Zvuci s margine, inače odbacivani zvučeći dio snimaka, neka vrsta nusprodukta glazbenog materijala, uz druge „mikroelemente“, ono je što zanima ove glazbenike koji zatim iz toga stvaraju slušno snažan autorski materijal, pri čemu ostaju u nekoj domeni koju se nakon više slušanja može prepoznati Radianovom.

Kišna nedjelja u Splitu nudila je posljednji dio programa festivala, javnu prezentaciju, odnosno izvedbu kao reultat rezidencije međunarodnog kolektiva umjetnika i znanstvenika Audio Leakage Community (Budhaditya Chattopadhyay, Bojana S. Knežević, Franziska Windisch, David Helbich, Yati Durant) koja se odvijala usporedno s programom festivala, a o tome i svome radu su u ponedjeljak, 13. studenog, održali predavanje na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Zanimljiv smjer i način rada kolektiva, unatoč nedorečenostima, ponajviše uvođenjem participativnosti, bio je komplementaran ostatku programa, a nudio je i priliku za susret i razmjenu studentima i mladim umjetničkim snagama.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Povezanost, umreženost i jačanje snaga u ovome području neophodni su procesi za održavanje suvremenoumjetničkih programa na životu i u području zanimanja novih generacija koje će oblikovati budućnost o kojoj spekuliramo. Uz to, iščekujući predstavljanje najavljenog projekta energetske obnove, uređenja i opremanja zgrade Doma mladih u Splitu, ne treba gubiti iz vida važnost poticanja, promicanja, ali i poboljšavanja projekata iz područja suvremene umjetnosti i kulture jer, dok je klasična umjetnost obično dostupna i u manjim sredinama, upravo je stvaranje i poticanje suvremene umjetničke produkcije ono po čemu se iščitava ulaganje u umjetnost urbane sredine i o čemu ovisi vrijednost kulture neke zemlje.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Zvuk i odzvuk

Ispod bine ističe se prije svega pažnjom posvećenom zvuku, njegovom oblikovanju i prilagodbi svakome od akustički izazovnih programa. Budući da su dio programa činila dva predavanja i prezentacija, a da se u tekstu najave festivala (na sadržajno jasnoj i ažuriranoj web stranici) ističe upravo edukativni te informativni element, nije naodmet osvrnuti se i na taj dio. Recentne diskusije o tome treba li razgovarati, pisati ili informirati publiku o sadržaju izvedbi često navode nepristranost i slobodu recepcije kao argument da se slušatelje „ostavi na suhome“.

Ipak, kao i kod većine ljudskog djelovanja, ono na čemu se bez sumnje uvijek treba i ‘isplati’ raditi jest komunikacija. Drukčije nije ni kod festivalskih ili sličnih prikaza rada iz područja suvremene i eksperimentalne glazbe i srodnih izričaja.

Publika mahom čine glazbenici, multimedijalci, zaljubljenici u zvuk, znatiželjnici ili pak entuzijasti nekoga od brojnih rukavaca eksperimentale, sound arta, improvizirane glazbe, audiovizualnih radova i sl., fokusirani na slušanje. Nisam dojma da se na takve ljude lako može na negativan način utjecati (ili formirati stavove) pojačavanjem komunikacije ideja, davanja uvida u procese i koncepte, pa i diskusijom.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Otvaranjem programskog prostora jačem komuniciranju – bio to diskurzivni, edukativni ili medijacijski aspekt – daje se prilika umjetnicima s obiju strana scene te publici (i onima koji bi se u publici mogli naći), a u konačnici se na drukčiji način ojačava malu moćnu gomilicu scene koja (srećom) ne posustaje.

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Ispod Bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

Foto: Tina Ljubenkov/Ispod bine

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati