James Morrison i Jazz orkestar Oružanih snaga RH u Velikoj Gorici

U subotu, 7. svibnja koncertom Jazz orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske i Jamesa Morrisona, završio je 16. Velikogorički brass festival. „Dugo smo čekali da dovedemo nekog znamenitog gosta“, rekao nam je prije koncerta umjetnički ravnatelj festivala Tomislav Špoljar, „No dočekali smo.“

Kako je James Morrison zalutao u Veliku Goricu?

Doista, kako je James Morrison zalutao u Veliku Goricu? Pa, uklopilo se u njegovu turneju po Europi. On, zapravo, više živi na cesti, nego u Australiji, nastupa po cijelom svijetu i to posljednjih godina baš ovako, s domaćim jazz orkestrima.

„Posljednje dvije godine nisam gotovo uopće putovao, radi korone, ali sada sam krenuo i neću se zaustavljati“, rekao nam je raspoloženi Australac, multinstrumentalist koji svira zapravo sve osim bubnjeva.

Prije nekoliko godina snimio je duhovit videoklip koji se može naći na YouTubeu, na kojem je on sam cijeli all stars big bend (plus bubnjar), a njegov sponzor, austrijski proizvođač puhačih instrumenata Schagerl, snimio mu je i takav promo album.

Morrison doista svira sjajno, no, mora se znati da je on radio i s ozbiljnim ‘macanima’ i to ne slučajno, nego je bio dijelom ozbiljnih turneja. A to su legende kao Ray Charles, B.B. King, George Benson, Ray Brown, Cab Calloway, Herbie Hancock, Quincy Jones, Wynton Marsalis, Arturo Sandoval, Frank Sinatra i tako dalje. Usto radi kao profesor, puno predaje na svojoj vlastitoj školi i to širenje znanja te veselja u glazbi nosi ga u njegovoj nevjerojatnoj karijeri. Počeo je po klubovima svirati s trinaest godina, a već sa šesnaest našao se u Kaliforniji, u Montereyu, gdje su ga ‘veliki dečki’ odmah uzeli pod svoje.

Upravo je Schagerl, proizvođač truba, bio veza Morrisona i Velike Gorice. Schagerlove instrumente iz nekog mjesta pored Beča sviraju mnogi, a organizatori Brass festivala znali su da je Morrison endorser, odnosno službeni predstavnik Schagerla pa se, evo Morrison za sam kraj ove europske turneje našao u Velikoj Gorici. Zanimljivo je da se on prije koncerta nikada ne zagrijava. „Ne treba mi to“, kaže, „dovoljna mi je koncentracija, mir.“

Jazz standardi i emocije

Jazz orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske od njega je prije dva mjeseca dobio note, petnaestak standarda, da izaberu što im odgovara, no momci su navježbali i izveli na koncu gotovo sve. Počelo je, kao i inače kad naši vojnici krenu s jazzom, s Blues Brothersima, koje je bend izveo bez Morrisona, uz pozdravni intro dirigenta, bojnika Davora Dropuljića, inače trubača.

Nakon toga je bend još sam za zagrijavanje izveo „Go Daddy“, a onda je na pozornicu izišao Morrison, s trubom, krilnicom i trombonom. Nizali su se crowdpleaseri, jedan za drugim, „All of Me“, „I’m Getting Sentimental Over You“, „No Regret“ i „Basin Street Blues“.

Morrison je mijenjao instrumente, pokazivao veliku vještinu, muzikalnost, ali i nepogrešivi osjećaj za show, za predstavu. Njegovo dobro raspoloženje je zarazno, sasvim je opušten, ne samo zato što je siguran, nego i zato što zna da je i pokazivanje osjećaja važno ne bi li koncert ostao u lijepom sjećanju. Bila je to doista prava show business lekcija, tako da je prava šteta što se među publikom nije našlo više naših jazz muzičara, osim dvojice profesora s Muzičke akademije u Zagrebu, Saše Nestorovića i Davida Gazarova, koji to nikako nisu htjeli propustiti. Uostalom, Gazarov je s njim i svirao, negdje po svijetu.

Nije Morrison jedini bio u prvom planu, izmjenjivali su se i članovi orkestra kao solisti i odlično se snalazili, no solo puhač mora se i odmoriti. Tako je orkestar bez njega izveo „Children of Sanchez“ i „The Man I Love“, Dubravko Sulik na gitari i Oliver Ereš na saksofonu istaknuli su se i ranije odličnim solažama, a nakon toga je krenulo vrtoglavo. „Yesterdays“, „Enchanted“, „What a Wonderful World“, „Georgia on my Mind“ i „Caravan“. Postoje li uopće ljepši i atraktivniji jazz standardi? Možda, ali nije to bilo presudno.

Solisti orkestra

Morrison je stalno mijenjao instrumente, veselo dobacivao publici i dizao raspoloženje, izmjenjivao se s članovima orkestra u solažama, a koliko je dobar pokazao je u jednoj gotovo pa cirkuskoj točki, kad je prvo, držao dah na trubi ‘do preksutra’, dakle, vidjeli smo i čuli da zna tehniku kontinuiranoga kružnog disanja, a onda je uzeo u desnu ruku trubu, u lijevu trombon i počeo svirati istu, brzu i složenu melodiju, istom brzinom, prvo na trubi, a onda i na trombonu i to, bez pomagala, odnosno bez pritiskanja ventila na trubi i bez izvlačenja povlačka na trombonu.

Dvorana je ključala, publika je ovacijama pratila solaže, orkestar je bio presretan, bojnik je lagano lebdio i u svoj toj graji na red je nakon Ellingtonea došao i bis. Kako je počelo s Blues Brothersima, bilo je red da se s time i završi, „Sweet Home Chicago“. Taj standard doista je zahvalan da se publiku baci u konačnu ekstazu, no Morrison i bend učinili su nekoliko koraka više.

Morrison je izvukao trojicu trubača iz zadnjega reda, doveo ih naprijed, na proscenij i krenuo. Vrlo brzo se to pretvorilo u ono što sanja sva jazz publika na svijetu, trumpet chase, nadigravanje truba. Svojom karizmom, veseljem i poletom, Morrison je pokrenuo naše trubače koji vjerojatno nisu iznenadili samo njega i publiku, nego i same sebe.

Antonio Geček tu je gost, na epoletama njegove odore nema činova, dugo je bio i stožerna truba Jazz orkestra HRT-a, a sada je u ljubljanskom jazz big bendu. To da je Geček bio izvrstan, to se na neki način i očekuje, ali fenomenalni su bili i Andrej Jakuš i Saša Šekoranja. U tom su nadovezivanju i nadmetanju svi trubači silno uživali, kao i Morrison, a čudesni blues razlijevao se dvoranom poput najčudesnije i najpomamnije, najopojnije čarolije.

Velika Gorica zaslužuje da pažljivije pratimo što se ondje događa

Velika Gorica još je ne tako davno bila tek jedno od bezličnih predgrađa Zagreba, satelit koji se oko glavnog grada doduše ne vrti, ali ga se smatralo tek spavaonicom u stražnjem dvorištu Novog Zagreba. Danas je Velika Gorica, nevjerojatno, ali s nešto preko 60.000 stanovnika, šesti grad po veličini u Hrvatskoj, veći od, recimo Pule, Slavonskog Broda, Karlovca, Varaždina i dakako, obližnjeg Siska.

To se sve čini kao neki san, neka zabuna, greška u popisu stanovništva, ali, zapravo, kad se u Veliku Goricu dođe, tada vidite da to odavna nije tek mjestašce s dvije ozbiljne prometnice, nego se ondje doista nešto događa. Zapravo, ovaj Brass Festival ili kako bi se po naški reklo, festival limene glazbe, održava se u Velikoj Gorici već šesnaestu godinu zaredom, a gostovanje sjajnog australskog jazzera, kao i cijeli ovaj krasan koncert te cijela manifestacija i prepuna dvorana Pučkog otvorenog sveučilišta, sve to potvrđuje da Velika Gorica zaslužuje da pažljivije pratimo što se ondje događa.