Koncert u povodu 90. obljetnice rođenja i predstavljanje albuma Shut up!... Thank You!
Oda heroju jazza

U srijedu, 15. siječnja, u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, u organizaciji HDS-a u sklopu sezone JazzHR-a te na inicijativu Maria Mavrina, održan je koncert Jazz Continuo – Glazba za Boška Petrovića, posvećen obilježavanju 90. obljetnice rođenja ovog legendarnog umjetnika. Na koncertu su nastupili vrhunski glazbenici, prijatelji i suradnici Boška Petrovića: klaviristi David Gazarov i Emil Spanyi, bas-gitarist Mario Mavrin, bubnjar Christophe Bras i gitarist Primož Grašič, koji su izvodili Boškove autorske skladbe i jazz standarde koje je rado svirao. Predstavljen je i album Shut Up!…Thank You!, najnovije izdanje Croatia Recordsa, na koje su uvrštene pomno odabrane skladbe iz bogate diskografije Boška Petrovića.
U našem malom kutku svijeta jazza najistaknutije je ime Boška Petrovića
U vrijeme kada nas mediji svakodnevno bombardiraju najnovijim konfekcijskim glazbenim idolima i herojima, krune ih epitetima i uzdižu u nebesa, postoje trenutci organskog prepoznavanja nečeg trajno autentičnog, iskrenog i ljudskog. U našem malom kutku svijeta jazza najistaknutije je takvo ime Boška Petrovića – vibrafonista, skladatelja, vođe sastava, producenta, promotora, diskografa i jazz edukatora.

Knjižica uz koncert sa sjajnim tekstom Davora Hrvoja/foto: Matej Grgić
Boško je bio pokretač zagrebačke i hrvatske jazz scene od pedesetih godina dvadesetog stoljeća pa sve do svoje smrti 2011. godine, utjecao je na mnoge glazbenike i sastave, a iza sebe je ostavio i pozamašan skladateljski opus. Ostavština je to za koju se sad već više od desetljeća brinu njegovi prijatelji, bliski suradnici, njegova glazbena obitelj, trio Jazz Continuo – koji čine basist Mario Mavrin, gitarist Primož Gračič i Boškov nekadašnji učenik Vid Jamnik – kako bi sačuvali autentičan zvuk vibrafona, gitare i bas-gitare odnosno sam duh Boškova trija.
Dva klavira
Koncert u Lisinskom obljetnički je nastavak tog nastojanja: oda nečemu trajno autentičnom, iskrenom i ljudskom, Bošku i glazbi za koju je živio i koju je živio, u svim mogućim varijacijama.
Sviranje na dva klavira istodobno nije nepoznanica, ali se ne događa često jer je vrlo riskantno, posebno u jazzističkim izvedbama

Gitarist Primož Grašič, basist Mario Mavrin, bubnjar Christophe Bras, klaviristi David Gazarov i Emil Spanyi/foto: Matej Grgić
S obzirom na to da smo naviknuti na Jazz Continuo kao trio, ovaj je koncert svakako bio varijacija, jer su se Mavrin i Grašič domislili uobičajenu postavu dobro zapapriti pa su, u odsustvu Jamnika, kao goste pozvali francuskog bubnjara Christophea Brasa i dvojicu klavirista: zagrebačkog zeta, Nijemca Davida Gazarova te Mađara Emila Spanyija. Sviranje na dva klavira istodobno nije nepoznanica, ali se ne događa često jer je vrlo riskantno, posebno u jazzističkim izvedbama. No, Gazarov i Spanyi, osim što su vrhunski glazbenici, dobri Boškovi prijatelji, igrom slučaja ovaj su glazbeni koncept već dobro isprobali na Jazz Kampu Kranj upravo zahvaljujući Primožu Grašiču i Mariu Mavrinu.
U razgovoru prije koncerta, Spanyi se prisjetio svojih davnih grožnjanskih dana s Boškom; u Grožnjanu je znao slušati i Davida Gazarova pa je uvjeren kako je Boško već tada imao ideju o dva klavira, koja – nažalost – u njegovom klubu zbog skučenosti prostora tehnički nije mogla biti ostvarena. I Francuz Bras je puno puta svirao u Boškovom B.P. Clubu, a u posljednje vrijeme čest je gost mentor na Grašičevom Jazz Kampu Kranj.

Bubnjar Christophe Bras/fpto: Matej Grgić
Boškove skladbe i njegovi omiljeni standardi
Obljetnički je program također pomno osmišljen: po uzoru na Boška, koji je za svaku pojedinu prigodu uvijek brižno birao skladbe, Mavrin i Grašič znalački su (vodeći se Boškovim repertoarom) uz njegove autorske skladbe odabrali i nekoliko standarda koje je s velikim zadovoljstvom volio svirati – često baš u njihovom društvu.
Zbog lakoće izvedbe i pogleda glazbenika publika je već nakon nekoliko prvih taktova dobila dojam da je zapravo riječ o vrhunskom klupskom jam sessionu
Za početak, punoj dvorani glazbenici su toplu dobrodošlicu poželjeli u bas-gitara-bubanj formaciji, nježnim i elegantnim Boškovim valcerom Zagreb By Night koji nas je svojim šarmom i finim emocijama podsjetio kakav je Boško bio kao skladatelj, ali i kao osoba – komunikativan i veseo. Zbog lakoće izvedbe i pogleda glazbenika publika je već nakon nekoliko prvih taktova dobila dojam da je zapravo riječ o vrhunskom klupskom jam sessionu prijatelja koji imaju isti ukus i koji su bezbroj puta svirali zajedno. Bila je to posveta Boškovom Zagrebu i klubovima u koje je utkao svoj život: Lapidariju, Kulušiću i njegovom B.P. Clubu.

Mnogobrojna publika u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, Bošku Petroviću u čast/foto: Matej Grgić
Uslijedila je skladba Django Johna Lewisa, ključne figure u Boškovoj glazbenoj karijeri, od kojeg je kroz prijateljstvo najviše naučio. Skladbu koju su često svirali Boško i Mavrin u duu, izveo je kristalno jasno i vrlo sugestivno solo na klaviru David Gazarov.

Klavirist David Gazarov/foto: Matej Grgić
Emil Spanyi, Mario Mavrin i Christoph Bras s lakoćom i veseljem zajedničkog muziciranja odsvirali su još jednu autorsku uzbudljivu sambu Tiffany Girl, nakon koje je uslijedila bossa nova Sigurd’s Garden na kojoj su se triju pridružili Grašič i Gazarov. Vrlo lijepe melodije i harmonije, poticajne za improvizaciju; kao da su glazbenici jedva dočekali otpuštanje kočnica. Duo dvaju klavira bio je fascinantan, Gazarov i Spanyi su se u svom sviranju nadopunjavali, međusobno si signalizirali, izazivali do granice zamislivog, pljeskali jedan drugome pa se svi skupa smijali. Kulminaciju klavirskog dua lijepo je ukrasio i Grašič predivnim gitarskim solom.

Gitarist Primož Grašič i basist Mario Mavrin/foto: Matej Grgić
Nakon tog urnebesa, negdje na sredini koncerta odsvirali su duhovito, baš kao na nekom Boškovom rođendanskom slavlju, vrlo prepoznatljivu Bag’s Groove Milta Jacksona, s kojom obično koncerte – otvaraju.
There Will Never Be Another Me
Uslijedila su dva Bošku omiljena standarda u klavirskom duu, Oh, Lady Be Good! Georgea Gershwina i Softly as in a Morning Sunrise Sigmunda Romberga, skladbe nastale dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, a koje su bile dio repertoara Zagreb jazz kvarteta.
Kao važnu posvetu, u triju s Gazarovim, odsvirali su jednu od najpoznatijih i omiljenih Boškovih skladbi, Valse For Jazz Mama, a Spanyi je sam izveo jazz standard baladu Billie Holiday Don’t Explain, nakon čega su svi pridružili na There Will Never Be Another You, inače skladanoj za mjuzikl, kasnije mnogo puta reinterpretiranoj, možda najpoznatijoj u izvedbi Cheta Bakera. Boško ju je u svom šaljivom stilu preimenovao u There Will Never Be Another Me.

Klavirist Emil Spanyi/foto: Matej Grgić
Kako je odrastao u tradiciji swinga i bebopa, veliki dio njegovog stvaralaštva predstavljaju i zgodne bebop dosjetke na jazz standarde; primjer je toga svakako skladba Cherokee Fields Forever koja je nastala iz spajanja standarda Cherokee i pjesme Strawberry Fields Forever od Beatlesa, u kojoj je puno Boškovih citata i viceva.
Veseo, šarmantan, brz na jeziku, spretan i vicmaher, kakav je Boško bio, sve se to čuje u njegovim skladbama
Za dodatak, na kraju koncerta odabrana je Boškova zaštitna skladba Green Lobster’s Dream: jednostavni, duhoviti blues zelenog jastoga iza kojeg, naravno, postoji dogodovština.
Veseo, šarmantan, brz na jeziku, spretan i vicmaher, kakav je Boško bio, sve se to čuje u njegovim skladbama, ali bio je osjetljiv, emotivna osoba, iza ovog prvog, vidljivog sloja, u njegovim skladbama ponekad ima skrivenih finih emocija, ponekad i drame. No u prvom je redu bio veliki lider. Imao je potrebu okupljati glazbenike svih generacija, družiti se s umjetnicima; bilo u kafiću, bilo u studiju ili klubu. Najviše mu je bilo stalo do tog klupskog ugođaja i tu su atmosferu uspjeli dočarati i glazbenici u Lisinskom, to prijateljsko veselje druženja koje su odlučili podijeliti sa zahvalnim štovateljima Boška Petrovića.

After Party u Matis Absolute Loungeu: Mike Sponza Trio/foto: Matej Grgić
U potrazi za spontanim klupskim raspoloženjem, druženje se nastavilo i nakon koncerta u baru Matis, uz nastup trija talijanskog blues gitarista Mikea Sponze koji je često nastupao u Grožnjanu i B.P. Clubu.

Ovacije publike i naklon petorice zaslužnih za sjajan koncert/foto: Matej Grgić
Kaže se da svaki narod treba heroje. Kao i to da heroje stvaraju teška vremena i da ih biramo sami. Oni nas naoružavaju znanjem o izazovima koje su prije nas prihvatili, otkrivaju i stvaraju svijest o vlastitom mjestu i značaju u svijetu. Boško Petrović je bio jazz heroj, ali onaj koji je uputio svoje prijatelje kako da i sami, preuzimajući zadatak, postanu takvima.
Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a