Jazz Fest Sarajevo – festival kao u filmu

Jazz Fest Sarajevo održao se od 10. do 13. studenog i osvanuo s programom koji susret istoka i zapada pokriva kako pregledom produkcije s njujorškog Downtowna i europskog jazza, tako i showcaseom bosanske scene.

Jazz Fest Sarajevo

Pogoni ga skupina lokalnih entuzijasta koji su od 1997. godine do danas stasali u producente svjetskog kalibra. Završiti posljednju večer festivala pripala je Lisabon Underground Music Ensembleu, koji en gros dijeli podosta kvaliteta sa sâmim organizacijskim timom.

Uglavnom postava srednjih godina, prošarana nekim novim klincima, contemporary prizvuka, s efektnim, skoro pa revolveraškim temama i krajnje atonalnim solo dionicama. Kompozicijama u kojima se samplerom igra antifonije, klavirist i voditelj orkestra Marco Barroso, teatralno provocira kao da opipava kaleidoskop reakcija ljudskog faktora u publici.

Foto © Jazz Fest Sarajevo

Program koji se održava na dvije glavne pozornice, one Narodnog pozorišta, odnosno, Pozorišta mladih, predstavio je kao headlinere Yemen Blues, Mette Rassmusen Trio, Briana Marsallu, Bojana Zulfikarpašića sa svojim kvartetom, Arta Lindsaya s Melvinom Gibbsom, a priliku da promovira svoj deveti solo album Mainstream Horror pripala je Damiru Avdiću.

Lokalni umjetnici i glazba za sve generacije

U programu matineje na posljednji dan upoznali smo Sanela Marića Maru iz Mostara, kao i lokalne umjetnike, sarajevska lica, koji su posjećivali uglavnom roditelji s djecom, kao neka buduća ergela publike za koje desetljeće u dolasku. Dakle, za svakog ponešto od generacije boomera koji su svojim slušnim avanturističkim svjetonazorom već bili post-žanrovski milenijalci prije nego li je taj pojam uopće izmišljen. Drugim riječima, ono čega nam kronično fali u Zagrebu otkako je Žedno Uho presahnulo…

Foto © Jazz Fest Sarajevo

Jazz Fest tačka Ba dijete je tima Edina Zubčevića koji se proslavio kad je 2016. godine za dvadesetu godišnjicu festivala u Sarajevo dovukao #Bagatelles_Marathon skladatelja, alt-saksofonista i dežurnog provokatora Johna Zorna, dobitnika stipendije Zaklade MacArthur. Naime, lukrativni je Zorn, koji je više puta izjavio da Georgea Gershwina smatra jednim od svojih uzora, time na Balkan priveo program koji je predstavio izbor od tristo skladbi koje je napisao nekako s prethodnog proljeća u izvedbi dvadesetpetorice eminentnih glazbenika iz New Yorka.

Foto © Jazz Fest Sarajevo

Jesenje kiše jazza u regiji

Jesen i inače protječe u znaku dobrih vijesti za fanove jazza u regiji, iako novih romantika poput Draška Šorka koji bi po svima njima o svome trošku hodočastio, više baš i nema. Prvo početkom oktobra bude Skopski Jazz festival, a krajem mjeseca i Belgrade Jazz Festival – Jazzbeats. Sredinom studenoga kreće Sarajevo, tjedan kasnije od Pančevačkog Jazz Festivala, dok su u drugoj polovici mjeseca kojima i novosadski i subotički festivali.

Sarajevo je svoj prestiž potvrdilo u suradnji s bečkim klubom Porgy & Bess, pronašavši zajednički interes suorganizacije Zornovog Marathona, dok je ovo iskustvo Zubčeviću donijelo pozivnicu za programskog vođu Ljubljana Jazz Festivala koju još uvijek obavlja. Tu je i produkcijsko-izdavačka kuća Gramofon Ba, koja je 2019. godine svom katalogu dodala album Intersection of Dissections Brian Marsalla Trija, dok je ove godine početkom prosinca izronio i Basamak beogradsko-prištinskog fake-jazz kvinteta Fish in Oil, bend koji je surađivao s jednim od onih koji sjede zdesna Zornu, a s lijeva Waitsu, gitarističkim antiherojem Marcom Ribotom.

Foto © Jazz Fest Sarajevo

Mitološko djelovanje Damira Avdića

Među headlinerima, izvođač koji je svakako privukao ponajviše pažnje bio je Tuzlak Damir Avdić koji već deset godina živi u Ljubljani, poznatiji i kao Graha i Bosanski Psiho.

Pomalo mitološki gitarist benda Rupa u zidu koji je svoj prvi album objavio usred rata, a surađivao je s Edom Maajkom, nastupa sâm s gitarom na kojoj cijepa jedan rif skoro čitav koncert, rif nalik na one Teda Nugenta. Umjetnik koji je karijeru započeo s majicom prekriženog lika Che Guevare, ne pokazuje znakove posustajanja. Primarno autor filmske i scenske glazbe, sa scene se više puta spuštao u publiku, odakle je rafale bacao ravno u nos i oči publike baždarene umjetnicima iz kataloga etikete Johna Zorna, kao i studentarije koja se zna nositi s Avdićevim pokličima koji ne vjeruju nijednoj aktualnoj političkoj paroli.

Foto © Jazz Fest Sarajevo

“Scenska drama s primjesom sistemske torture”

Noć prije na istom je mjestu nastupio Arto Lindsay koji je priredio auto-dekonstrukciju set-liste svojih albuma iz devedesetih, jedan od kojih je ovom gitaristu onomad priskrbio i latinoameričkog Grammyja. Onaj tko je rekao da smo svjedočili inscenaciji Leonarda Cohena u duhu Oscara Wildea i ne bi odviše pogriješio: više od polovice seta Lindsay je a capella pjevao kao da je u kupaonici, a ne na pozornici, dok je bas-gitarist Melvin Gibbs (ex-Defunkt, Rollins Band) slagao atonalnu kulisu bez prepoznatljivog akorda.

Foto © Jazz Fest Sarajevo

Baš kao da je kraj devedesetih kad je svoj najkomercijalniji album Mundo Civilizado Lindsay ponudio najopskurnijim DJ-ima s Manhattana s tzv. scene illbienta, pod projektnim nazivom Hyper Civilizado. Doslovno je pjevao mol preko šuma, iako mu ni izleta u dur preko mola nije nedostajalo. Istina je da su tih dana iz Brazila, gdje ovaj Njujorčanin i živi, stigle vijesti o izbornom prevratu, spasu od Bolsonarove diktature, ali o ovom bi izletu popa, sambe i funka u frustrated funk mogao eventualno pisati tek portal Rezident Advisor.

Scenska drama s primjesom sistemske torture na površinu je izvukla još neke impresije, poput one da smo zapravo završili na setu zatvora u kojem Johnny Deep pravi društvo Williamu Hurtu. Stoga ne čudi lupa vratima onih koji te večeri naprosto nisu bili u filmu.

Foto © Jazz Fest Sarajevo

Sat glazbe Zornova maratonca

Na pozornici Narodnog pozorišta, gdje je ovog tjedna upravo Paolo Magelli imao premijeru Čehova sa Zijahom Sokolovićem i Ivankom Mazurkijević, sve je izgledalo pomalo drukčije. Predzadnju večer festivala uzdrmao je solo recital na klaviru Briana Marselle koji je potrajao preko sat vremena, a da se čovjek – nije ni uznojio!

Foto © Jazz Fest Sarajevo

Od Cecila Taylora, preko Franza Liszta, činilo se kako se pijanizam svih konfekcijskih brojeva osilio preko tipkovnice festivalskog Steinwayja uposlivši sva njegova modernistička vozila. Stilski raskriljen, sazdan i od prnja i od nerca koje je imao pri ruci, Marsella je učinio da sat prsne kao trenutak. Netko bi se zapitao je li se barem uznojio u trenutku ulaska u backstage, onako bez po’ muke. Tako je to kad si Zornov maratonac, očito…

Foto © Jazz Fest Sarajevo

Z-ov jazz-fijaker

Isti je taj klavir, krajem večeri – a sve su večeri završavale u Jazzbini, neformalnoj čeki za jutarnje sate – uzorao i jedan od domaćih „mondenih“, bosansko-francuski klavirist Bojan Zulfikarpašić, koji je svoj europski jazz čun privezao na sprud Miljacke pomoću navigacije Randyja Westona i Henrija Texiera, umijećem koje me prenijelo na početke festivala, najranije u 1999. godinu, kad smo nešto slično, kao mladi jastozi snivali i u KSET-u. Z-ov se jazz-fijaker zataljigao u društvu Nilsa Wograma na trombonu, Bruna Chevillona na kontrabasu te najnovijeg teškaša Lansera Gynselicka.

Foto © Jazz Fest Sarajevo

Ovaj je pijanist svoju prisutnost u pariškom jazz okružju zasnovao u rasponu od Noela Akchotea do Michela Portala, veterana koji također svira s ovim kvartetom, iako ga Sarajevo nije htjelo. Samo što su stajali tamo na pozornici, nisu izgubili na svojoj prepoznatljivosti, a daleko od toga da su svirali tri za groš, slavili su to oni barem četveroznamenkasto.

Foto © Jazz Fest Sarajevo

I vrijedilo je svake note, do posljednjeg daha. Pridružujući se članovima kvarteta u kolektivnoj improvizaciji, Zulfikarpašić je sedam/osminske taktove naglašavao artikulirajući ih ručno povrh okvira klavira, a Chevillon je krao show iz naftalina izvadivši onaj svoj solo u kojem oponaša Scotta LaFara na flamenco tripu (koji smo već vidjeli prije dvadesetak godina na Bijenalu kad je nastupio uz Louisa Sclavisa). Jao, jao! No, zato je liderova kompozicija “Full Half Moon” zasjala nad Miljackom poput kompasa.

Divan je festival, a jedno Sarajevo…

Foto © Jazz Fest Sarajevo