Jazzerska dihotomija za početak JazzHR Fall Editiona

Početak listopada u Zagrebu već je tradicionalno rezerviran za jesensko izdanje meni jedne od dražih glazbenih manifestacija – JazzHR-a. Otvorenje festivala ovaj je put bilo nešto drukčije; sad već tradicionalni bombastični početak u obliku big banda postao je bombastični kraj, a sinoćnji koncerti – jedan očekivano, a drugi neočekivano odličan – festivalu su dali i jednu međunarodnu dimenziju.

JazzHR goes global

Uz našega su nagrađivanog multiinstrumentalista i kompozitora Zorana Majstorovića tako nastupili njegovi dugogodišnji talijanski suradnici, a kraj večeri bio je rezerviran za hrvatski debi trija ruske klaviristice Julije Perminove. JazzHR goes global, reklo bi se.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Koncepcija festivalskih večeri kao svojevrsnih double featurea u glazbeničkom se smislu još jednom pokazala kao dobitna kombinacija; Majstorovićevom se patentirano eklektičnom stilu savršeno suprotstavio nešto odmjereniji zvuk suvremenog jazza Julije Perminove, koja je također, ruku na srce, imala više od nekoliko asova u rukavu.

Majstorovićevom se patentirano eklektičnom stilu savršeno suprotstavio nešto odmjereniji zvuk suvremenog jazza Julije Perminove

Ipak, već se na početku večeri u Velikom pogonu Tvornice kulture pojavio problem u obliku istinski nedovoljnog broja slušatelja koji svoju energiju, nažalost, nedvojbeno čuvaju za kraj festivala.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Solist na četiri instrumenta

U svakom slučaju, prije nego što nastavim, malo osobnog konteksta: Zorana Majstorovića prvi put sam imao zadovoljstvo čuti uživo na prošlogodišnjoj Glazbenoj tribini te sam – bez obzira na popriličan umor – praktički u prvoj minuti nastupa postao fan. Tom je prilikom s nešto manjim, hrvatskim sastavom izvodio materijal s tad svježe izdanog albuma Musical Migrations.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

S druge strane, sa sinoć predstavljenim novim albumom, još uvijek neimenovanim i nesnimljenim, tu ideju glazbene migracije pokušao je vratiti u njeno izvorište: rodnu Istru i sjever Italije. Taj sjever Italije Majstoroviću je zbog pandemije COVID-19 i geografski bio nedostižan, pa mu je tako novi album poslužio i kao prilika za ponovni susret i stvaranje sa svojim venecijanskim kolegama Alviseom Seggijem na kontrabasu, Micheleom Polgom na saksofonu i Adamom Pacheom, australskim bubnjarom s talijanskom adresom.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Za razliku od Majstorovićeva ranijeg materijala koji je na prije spomenutom nastupu žanrovski imao više zajedničkih točaka sa fusionom, ovaj je put bila riječ o nešto drukčijoj fuziji. Bilo je tu svega: od siciliane u početnoj skladbi Ora mai, preko subsaharskih ritmova u Seggijevoj skladbi African Colors, pa sve do skladbe naslovljene Ovaj ide u lov u kojoj je double time swingu kao ritamskoj okosnici bio suprotstavljen čisti rock ‘n’ roll koji je odjekivao iz Majstorovićeve gitare.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

U skladateljskoj se funkciji publici predstavio i Michele Polga, koji je svojom autorskom skladbom Clouds Over Me u Tvornici nakratko stvorio nešto intimniju, klupsku atmosferu, no s ništa manje pokretnim i impresivnim solima.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Ako ste imalo upoznati s Majstorovićevim dosadašnjim opusom, vjerojatno se sad već pitate: što se dogodilo s njegovim drugim instrumentima? Kao profilirani etno instrumentalist, Majstorović je tako na sinoćnju pozornicu, osim dviju gitara, donio još dva instrumenta: u prije spomenutoj skladbi African Colors u naručju mu se tako našao afrički žičani instrument kora, a nije nedostajalo ni ouda iliti perzijske lutnje, koju je u domeni jazz glazbe teško odvojiti od glazbenika kao što su Ahmed Abdul Malik ili Amos Hoffman.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Ipak, Majstorović je sinoć u ulozi istarskog Nasera Alija Kana predstavio oud u nešto drukčijem ruhu; možebitno očekivane bliskoistočne motive u skladbi Organić zamijenio je prizvuk istarske ljestvice, koja se, ako uzmemo u obzir činjenicu da je Majstorović albumom također htio proslaviti i petnaest godina istarske ljestvice kao nematerijalne UNESCO-ove baštine, nažalost čula tek u tematskom materijalu nekih od skladbi.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Leti, leti…

Od koncerta kojemu sam se aktivno radovao do koncerta o kojemu prije njegova početka nisam praktički ništa znao. Sibirska klaviristica sa švicarskom adresom Julija Perminova sa svojim je triom, koji se uz nju sastoji još i od njezinih kolega iz studentskih dana, njemačkog kontrabasista Josefa Seimetza i portugalskog bubnjara Luisa Possola, zagrebačkoj publici po prvi put predstavila materijal sa svog nedavno izdanog albuma Freedom.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Počevši nastup prilično odmjereno, Julia Perminova Trio publiku je svejedno odveo na još jedno svojevrsno glazbeno putovanje s obzirom na to da se u njezinu glazbenom jeziku mogu čuti ne samo utjecaji velikana klavirskog jazza nego i doza nešto klasičnije klavirske tehnike.

U glazbenom jeziku Julije Perminove mogu se čuti ne samo utjecaji velikana klavirskog jazza nego i doza nešto klasičnije klavirske tehnike

Ta se početna odmjerenost impresivnom brzinom raslojila, a vrhunac tog crescenda predstavio je izlazak ruske vokalistice Tatiane Nove na pozornicu, koja, inače, s Perminovom nastupa i u obliku dua.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Skepsa autora ovih redaka nestala je praktički u prvim sekundama njezina nastupa u kojemu je ilustrirala, blago rečeno, nevjerojatnu kontrolu glasa, kroz donji, srednji te naročito gornji vokalni registar u dionicama koje su ujedno zahtjevne za izvedbu, zvukovno impresivne i kompozicijski inventivne. Sve troje je došlo do izražaja ponajviše u njihovoj skladbi Leti, leti lepestok za potrebe koje su u potrazi za inspiracijom posegnule za pjesmom iz sovjetskoga crtanog filma, dodavši nastupu tako još jednu geografsku dimenziju.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

I ostali članovi trija, naravno, nisu bili ništa manje impresivni; Josef Seimetz publici je pokazao impresivnu brzinu i spretnost na kontrabasu, a Luis Possolo je (kao i Adam Pache na prethodnom koncertu) ilustrirao okretnost, inventivnost, stilsku svestranost te nonšalantnost i lakoću, naročito nizom dužih i kraćih improvizacija u završnoj skladbi Fly, koja je iz publike izmamila za red veličina glasniji aplauz nego što je njen broj mogao sugerirati, te je taj aplauz trio tj. kvartet nagradio izvedbom još jedne skladbe, naslovljene Simple Truths.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Bio je to kraj jednog uistinu izvanrednog koncerta, koji će oni koji su mu prisustvovali sigurno dugo pamtiti. Popravni za one koji nisu je već večeras, kad će na pozornicu JazzHR-a istupiti Vladimir Samardžić Trio i projekt DalMotion splitskog bubnjara Jana Ivelića Pelea.

Foto: Matej Grgić/JazzHR