Impresivna festivalska večer i poziv na uzbunu

Još jedan svibanj, još jedan JazzHR – Spring Edition. Nakon dojmljive prve festivalske večeri koja je i koncepcijski imala dvostruki naboj – s jedne strane Silvije Glojnarić kao neka vrsta abrahamske figure za hrvatski jazz i zvuk big banda a s druge mladi jazz kompozitori i interpreti – druga je večer također bila koncipirana dihotomijski, i to na više razina, bila to ona domaće/strano, fluidno/rigidno ili, gledajući povijest žanra, fusion/straight ahead.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Na pozornicu Velikog pogona Tvornice Kulture u četvrtak je tako prvi istupio Aldo Foško koji je sa svojim kolektivom sačinjenim od ponajboljih istarskih jazzera predstavio materijal s prošlogodišnjeg albuma naslovljenog This One Time. Jazz je svakako glazbeni žanr koji „živi’“ u izvedbi više od bilo kojeg drugog, ali ovaj koncert je čak i za žanrovske standarde bio poput svojevrsnog zamrznutog momenta u vremenu, svakako zahvaljujući i krajnje eklektičnoj naravi odsviranog seta.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Nažalost malobrojna publika sinoć je tako imala priliku čuti sve od jazz-funka u maniri Headhuntersa ili, recimo, Nucleusa Iana Carra pa do improvizacijskih momenata koji svakako koketiraju i sa suvremenom glazbom, a sve podjednako dobro i sigurno odsvirano, što je samo po sebi iznimno hvalevrijedno. Foškovi lovci na glave tj. njegov kolektiv su: vokalistica Alba faking Nacinovich (Foškove riječi, ne moje, iako su mi i samome svakako nekoliko puta tijekom koncerta prošle kroz glavu), trubač i krilničar Robert Mikuljan, zauvijek mladi gitarist Spartaco Črnjarić, kontrabasist Damjan Grbac te siva eminencija hrvatskog bubnjarstva Tonči Grabušić, koji je sinoć bio u ulozi Harveya Masona. Ili možda Bernarda Purdijea?

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Grabušić je tako otvorio koncert shuffleom kao nagovještajem funky numere Juniper Groove, dok se frontmen i bandleader na prvih par stvari držao Rhodesa. Iako nominalno bas klarinetist, Foško je itekako sposoban klavijaturist (te po potrebi i saksofonist), a s prije spomenutim Ianom Carrom dijeli i gotovo enciklopedijsko poznavanje zamršenosti žanra.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Njegov skladateljski pristup je prije svega eruditan (vjerojatno zahvaljujući i njegovoj muzikološkoj pozadini) te pršti referencama i dosjetkama koje su dosljedno upakirane u njegov jezik bez da narušavaju sveopću inspiriranost kojom je materijal prožet, što se očitovalo i u odabiru instrumenata – ne tako tihi heroj koncerta svakako je bio i Marko Šišović (Shish-Show-Witch) koji se sa svojom baritonskom hornom svako malo iskrao na pozornicu.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

U tom su pogledu svakako najefektnije skladbe sinoć odsvirane bile one u kojima je u prvom planu bila vokalistica Alba Nacinovich, ilustriravši tako naprosto nevjerojatnu kontrolu vokalnog aparata – od falsetta do grlenih zvukova nalik growlovima – ali i beskrajno inventivan pristup korištenju istog, koji me možda ponajviše podsjetio na onaj indijske vokalistice Varijashree Venugopal kad je potonja gostovala na albumu Sensurround talijanskog trija Bobo u sličnom kapacitetu.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Da se suvremeni jazz koncerti ne moraju sastojati samo od autorskih skladbi bend je u formi trija dokazao izvedbom skladbe If I Could „američkog gitarista s prugastom majicom“ (Pata Methenyja), a svoj dio večeri su zatvorili skladbom kojom su inače otvorili album, nazvanom Chomona, u kojoj se i Grabušić itekako iskazao solistički.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Nakon kratke pauze, koja je osim tehnike predstavljala i priliku da se nakon ovako impresivnog koncerta dojmovi bar malo slegnu, na pozornicu je izišao austrijski trubač Gerhard Ornig sa svojim multinacionalnim sastavom se4sons i ovom prilikom provomirao svoje najrecentnije diskografsko izdanje Tomorrow is Now. 

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Prvi odsvirani taktovi svakako su predstavili kontrast prethodnom koncertu zvukom koji puno više koketira s bebopom i hard bopom, naročito u međuigri između Orniga na trublji i Karela Erikssona na trombonu, ali i to je ustvari bila tek neka vrsta dimne zavjese s obzirom na ono što je slijedilo. Temeljne referentne točke do kraja koncerta svakako su ostali spomenuti idiomi, ali višestruko nadograđeni i transformirani, naročito u ritamskoj domeni.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Uz Orniga i Erikssona sinoć je još nastupio i brazilski bubnjar Luis Andre Carneiro de Olivieira, a hrvatski kontrabasist Ivar Roban Križić (na čijem je instrumentu i snimljena dionica kontrabasu na albumu!) se ovom prilikom iskazao kao dostojna zamjena za grčkog kontrabasista Vassilisa Koutsothanasisa.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Kvartet je na koncertu izveo većinu numera s drugog albuma, kao i nekoliko s prvog nazvanog Long Ride, ali kruna koncerta je svakako bila skladba Hoidoi u čijem je fokusu bio Luis Andre Carneiro de Olivieira, koji je maksimalno iskoristio sve blagodati drumseta, služeći se palicama ali i rukama te tako zaslužio jedan od najglasnijih aplauza večeri.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Snažan aplauz malobrojne publike kvartet je nagnao da se vrate na pozornicu i za bis odsviraju skladbu Blues for Enter s prvog albuma te tako odlično zaokruže impresivnu festivalsku večer kojoj je ipak prisustovao premali broj slušatelja, što je svakako velika šteta, ali i poziv na uzbunu ako se ovakav trend nastavi. Hoće li se trend nastaviti vidjet ćemo večeras, kad će čak tri sastava – jedan francuski, jedan hrvatski i jedan slovenski – zaključiti proljetno izdanje festivala.

Foto: Matej Grgić/JazzHR