Jumbo Big Band: United We Stand!

Jesensko izdanje ovogodišnjeg JazzHR festivala stupnjevito se, kroz tri uzbudljiva festivalska dana, kretalo prema svom neminovnom vrhuncu u velikoj dvorani Lisinski. Najavljeno kroz pantagruelovski naslov Jumbo Big Band, ovo finale okupilo je tri „državna“ big banda (ujedno i jedine profesionalne ansamble ovog tipa u sve tri zemlje): slovenski Big Band RTV-a, srbijanski Big Band RTS-a i hrvatski Jazz orkestar HRT-a. Projekt je to uistinu orijaških proporcija – gotovo šezdeset glazbenika na sceni istovremeno (nažalost, nije zastupljena nijedna žena!), uz tri različite četveročlane ili peteročlane ritam sekcije, dvanaest truba, isto toliko trombona i zapanjujućih petnaest saksofona!

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Kako ovakav ansambl učiniti smislenim? To su se još prije više od pola stoljeća pitali Duke Ellington i Count Basie kada su snimali epohalni First Time! The Count Meets the Duke (1961), prvu suradnju dvaju najprominentnijih big bandova svih vremena, a čuveni kritičar Scott Yanow istaknuo je kako zvuče „iznenađujuće nebučno“. Ovakve eskapade nisu bile strane ni velikom Stanu Kentonu, koji je 1950-ih svirao s 39-eročlanim orkestrom u svrhu istraživanja granica moderne jazz glazbe.

Projekt u duhu Jumbo Big Banda na ovim prostorima prvi je put realiziran davne 1989. godine, kada su sva tri spomenuta orkestra bila dio iste zemlje, a osim nekoliko pojedinaca, svi glazbenici koji su tada svirali ili su umirovljeni ili pokojni. Bilo je pokušaja da se slično realizira unazad par godina, no sudba kleta u obliku svjetske pandemije tu je dala svoj veto. Za ovu priliku, u duhu internacionalizma i multilateralnosti, pozvan je „nepristrani“ dirigent koji ima ravnati trima izvedbama ovog projekta u tri grada domaćina iz kojih potječu ansambli, a riječ je o uvijek rado viđenom dobrom duhu jazza u Hrvatskoj, Austrijancu Sigiju Feiglu (zaslužnom za razvitak brojnih glazbenih karijera nekih od članova ovih ansambala).

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Umjetnička ravnateljica JazzHR festivala, pjevačica i pijanistica Lana Janjanin, na početku je dala vrlo spontan, a jezgrovit uvod u program i nastavila najavljivati sve do Feiglova izlaska na scenu. Kad su se krajem koncerta HRT-ove kamere ugasile, istaknula je kako joj je ovo prvi izlet u voditeljske vode, no za primijetiti je kako je njezine najave – zdrave, konkretne, a lišene pretencioznosti i pompoznosti, publika zdušno prihvatila.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Koncert je započeo vrlo interesantno: prve tri numere svaki je big band izveo sâm i tako predstavio svoj individualizam nasuprot drugih. Naravno da je ovakav pristup dao maha kompetitivnosti te slušatelj nije mogao, a da ne „vrednuje“ nastupe svakog ansambla. Domaće snage predstavile su se prve, i to savršenim izborom za ovakvu priliku: profinjenom baladom Intima velikog Miljenka Prohaske, jedinom jazz skladbom hrvatskog autora koja se našla na repertoarima stranih jazz glazbenika.

Izvedba, doduše, nije bila toliko na nivou koji se očekuje od ansambla koji je svira već desetljećima, pogotovo ako se slušatelj prisjeti kako je zvučala unazad desetak godina: nedostajalo je kohezije i preciznosti između sekcija, a to se naročito traži u rasnoj baladi koja zahtjevima i atmosferom podsjeća na Basiejevu Li’l Darlin’.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Slovenci su se potom predstavili gipkom swing numerom u kojoj su se istaknuli saksofoni – razigrani i vrckavi sax soli u maniri Thada Jonesa i Mela Lewisa izazvali su podignute obrve kod većine auditorija, a to se nastavilo u solima altista Primoža Fleischmana i tenorista Adama Klemma. Tomaž Gajšt se, kao vrhovni solist među slovenskim trubačima, predstavio vrlo čvrsto i uvjerljivo.

Srbijanski ansambl izveo je Collage, vrlo brzi swing Bore Rokovića, koji me instantno podsjetio na frenetične, ali vrhunske aranžmane Dona Menze za big band Buddyja Richa. Istaknuli su se altisti Rastko Obradović i Luka Ignjatović, koji su vodili svojevrsnu bitku dvaju saksofona: prvo se izmjenjivali u solima u trajanju od osam taktova, potom skraćivali fraze na četiri takta i kraće, da bi na kraju zaplovili u slobodni kontrapunkt. Nakon ne odveć uvjerljivog (i slabo čujnog) sola na gitari te podužeg bubnjarskog intermezza, kraj je donio zaokret u eksplozivni i veseli dixieland – bilo je nevjerojatno čuti kako publika spontano plješće na drugu i četvrtu dobu (testament glazbene, odnosno umjetničke obrazovanosti većine auditorija)!

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Napokon, nakon skoro pola sata od početka koncerta, došlo je vrijeme da se nestrpljivi slušatelji napokon susretnu s fenomenom Jumbo Big Banda. Moram priznati da sam se pribojavao kako će simultan zvuk triju big bandova jednostavno biti prezasićen i premastan, no očigledno je da su toga bili svjesni i aranžeri pa su pribjegli sretnijem rješenju. U velikoj većini numera pripremljenih za ovu prigodu jedan big band dominira, a ostali ga povremeno prate i nadopunjavaju, šireći i obogaćujući tako zvučni raspored ovako velikog ansambla.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

U trenucima prve zajedničke numere, United We Stand izvrsnoga slovenskog tenorista Lenarta Krečiča, sva su tri ansambla istovremeno praskala u fortissimu koji je bio veličanstven, no na trenutke i parajući, utoliko da se prvi solo Rastka Obradovića čuo nešto slabije no što je trebao. Izvrsna odluka je da su se ritam sekcije „štedjele“ na solima, te tako nismo čuli tri klavira ili tri seta bubnjeva (ili, avaj, tri kontrabasa), već klasičnu ritam sekciju jednog sastava uz mjestimično nadopunjavanje iz ostalih.

Istaknuo se slovenski gitarist Jani Moder, koji je methenyjevskom zvučnom paletom i sternovskim frazama naišao na veliko odobravanje. Ono što se moglo i trebalo izbjeći jest kontrabas solo s gudalom Saše Borovca, koji dinamikom (za što ga se ne može kriviti), ali i nedorečenim i neinspiriranim frazama nije mogao parirati onome što je prethodilo.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Srpski big band predstavio se odličnim izborom: kako su se Zagrepčani naklonili Prohaski, tako su Beograđani učinili isto velikom i nedavno preminulom Dušku Gojkoviću, možda i najvećem jazz glazbeniku poteklom iz brdovitog Balkana. Svaki vlasnik rasparanog real booka s jazz standardima koji se protežu na otprilike 550 unosa mogao je unutra naći Gojkovićevu In the Sign of Libra, nadahnutu i putenu baladu, koju je maestralno izveo Davor Križić i time se dokazao kao perjanica Jazz orkestra HRT-a. Njegova inspirirana i gorda, a opet suptilna krilnica dala je posebnu boju Gojkovićevu opusu; natkrilio je nije ni izvrsni shout chorus u kojem su se opet mogla čuti sva tri big banda u punoj snazi.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Kad je red došao da Jazz orkestar HRT-a predstavi svojega jumbo kandidata, izbor je pao na Bembe Zlatka Černjula, prvog voditelja današnjeg Jazz orkestra HRT-a (još jedan u nizu homagea), u aranžmanu Mirona Hausera. Uz neizbježan hauserovski latinoamerički prizvuk, uvod je na električnom klaviru kvalitetno odsvirao Joe Kaplowitz (moram se zapitati zašto je, uz prisustvo dva prekrasna koncertna klavira donesena odluka da to odsvira digitalni instrument s imitacijom zvuka klavira?), a potom preuzeli tri trombonista iz svakog orkestra, nadmećući se strastvenim solima dugog daha i intenzivne dinamike.

Publici se prvi put te večeri predstavio Miro Kadoić, prvo na piccolu iz pulta (koji se gotovo uopće nije čuo), a potom na standardnoj flauti – vrlo tipičan, no ipak vrlo uspješan i atmosferičan solo u duhu kompozicije. Sâm kraj donio je pregršt jumbo zvuka (možda i najglasniji trenutci cijelog koncerta), s brojnim lažnim završecima, citatima popularnih latinoameričkih uspješnica i gromkom codom.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Dobra ideja bila je da domaćini predstave jedan od najuspjelijih originalnih aranžmana pisanih za ovaj sastav – Vehni, vehni fijolica Luke Žužića, koju su ansambli pod vodstvom HRT-ovog izveli puno zrelije i uvjerljivije od, recimo, uvodne numere. Uprizorena je bila i trombonistička extravaganza, uz nevjerojatno mastan zvuk svih trombona triju ansambala, a kao solist predstavio se i sâm aranžer u svojemu klasičnom izdanju – vrlo odmjereno, s lijepim idejama i uvjerljivim nastupom (to je postigao i Križić nakon njega).

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Kao fusnota, potpisnik ovih redaka ne može si pomoći nego primijetiti kako su koncertni klaviri ponovno bili tacet, a digitalni je svirao u kompoziciji koja iziskuje pravi zvuk klavira. Nakon lagane bossa nove predvođene Slovencima, koja aranžmanski i solistički nije previše iznenadila osim nekoliko rosolinovskih trenutaka slovenskog solista na trombonu, posljednja kompozicija ove večeri bila je uvijek dobrodošli Caravan Juana Tizola, u vrlo konvencionalnom, ali ipak uspjelom jumbo aranžmanu.

Istaknuo se jedini solo na sopran saksofonu iz redova srbijanskog ansambla (Kristijan Mlačak) i agresivni, ali nevjerojatno inspirirani trombonistički uzlet Amerikanca Coreyja Wilcoxa, koji je na trenutak zazvučao kao Tizol, ali najčešće kao Wycliffe Gordon. Zanimljivo je kako se cijelu večer nije čuo nijedan solo hrvatskih tenorista Marija Bočića i Vojkana Jocića, kao ni gitarista Elvisa Penave. Šteta!

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Nakon odjave Lane Janjanin, beskrajno simpatični Sigi Feigl upitao je publiku želi li bis, na što je uz gromoglasan aplauz Jumbo Big Band dao svoje viđenje Take The „A“ Train Ellingtona i Billyja Strayhorna (i time se možebitno referirao na moju paralelu iz uvoda). Nijedan solist ovdje se nije previše istaknuo, no aranžman je bio vrlo postojan, a maestralni su bili sax soli, u kojima se svih petnaest saksofonista u sekcijama izmjenjivalo i komuniciralo visprenim i vješto ispisanim linijama, koje su naizmjence pratile ritam sekcije svih ansambala.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

Premisa ovog projekta plemenita je i beskrajno ambiciozna. Realizacija je u većoj mjeri bila uspješna, no čvrsto sam uvjeren kako ovdje ima puno prostora za reevaluaciju, reinterpretaciju te ekspanziju pojedinih ideja. Nadam se da će sljedeći ovakav projekt još bolje pokazati koliko su zapravo beskrajne mogućnosti ovako gigantskog ansambla.

Foto: Matej Grgić/JazzHR