Klavirska apoteoza Pierre-Laurenta Aimarda

Kad je prošle godine objavljeno kako će od 2024. funkciju intendantice Dubrovačkih ljetnih igara obnašati klaviristica Martina Filjak, kod jednog segmenta festivalske publike zasigurno je uzrokovao određenu dozu opreznog optimizma za glazbeni dio programa Igara.

Foto: DLJI

1. kolovoza, praktički na pola puta do kraja ovogodišnjeg festivala, taj se optimizam čini opravdanim. Srpanjski dio glazbenog programa, nakon odlično postavljenih temelja u obliku nastupa ansambla Hesperion XXI, protekao je u znaku vrlo dobrih koncerata domaćih i stranih izvođača, od kojih su se možda posebno istaknuli JM Jazz World Orchestra pod vodstvom Luisa Bonille, koji je u fokus stavio mlade jazz glazbenike te efektan i netipičan repertoar, zatim projekt Hekuba muzikologinje Katarine Livljanić koji je nekoliko dana kasnije isti prostor, onaj tvrđave Lovrjenac, obavio velom tragedije, te izvrsni gudački kvartet Arod, čiji će koncert vjerojatno biti jedan od tehničkih vrhunaca ovogodišnjeg vrlo dobrog glazbenog programa.

Ali oni najbolji koncerti na Dubrovačkim ljetnim igrama ipak su posebna sorta, oni istovremeno šire horizonte i vraćaju u prošlost, u vrijeme kad smo se kao školarci, učenici Umjetničke škole Luke Sorkočevića, skupljali oko ulaza Kneževog dvora, bez ulaznica ili akreditacija, u nadi da ćemo na koncerte ući s onih par čarobnih riječi: „Dobar večer, smijemo li ući? Mi smo iz muzičke.“

Foto: DLJI

A upravo je takav bio posljednji srpanjski koncert 75. Dubrovačkih ljetnih igara, recital francuskog pijanista Pierre-Laurenta Aimarda, jedne u nekom vidu paradoksalne figure za suvremeni pijanizam, autoriteta za suvremenu glazbu koji u svoje recitale gotovo uvijek inkorporira i zdravu (postoji li uopće nezdrava?) dozu glazbenog romantizma, pa čak i ranijih razdoblja. Govorimo o umjetniku koji je tijekom svoje skoro pedesetogodišnje karijere praizvodio djela Pierrea Bouleza, Karlheinza Stockhausena, Gyorgyja Ligettija, koji je surađivao s Helmutom Lachenmannom i Olivierom Messiaenom, koji je takoreći gozbovao s bogovima.

Oni najbolji koncerti na Dubrovačkim ljetnim igrama ipak su posebna sorta, oni istovremeno šire horizonte i vraćaju u prošlost

Za svoj se recital 30. srpnja Aimard odlučio festivalskoj publici pružiti jedan interesantan presjek klavirske glazbe 19. i 20. stoljeća kontrastan na više individualnih razina. Osim očekivanog vremenskog sraza, onog 19. i 20. stoljeća, sukobljeni su još, uvjetno rečeno, bili i mračni kontinent i onaj neuhvatljivi, lagodni Mediteran, tonalitet i atonalitet, a te je kontraste umjetnik dodatno potencirao zamolbom da publika izostavi aplauz kako bi mogla u punom smislu osjetiti razlike u individualnim temperamentima i stilovima kompozitora na programu.

Foto: DLJI

Pierre-Laurent Aimard tako je svoj recital započeo s nekoliko komada za klavir Johanessa Brahmsa iz njegova opusa 118, nakon čega je uslijedila motorizirana sjeta Schumannovih Pjesama ranog jutra, opus 133. Ipak, ta su dva romantičarska djela, izvedena odmjereno, bez prekomjerne patetičnosti, bila gotovo poput predjela prije gozbe koja je bila na meniju.

Dva komada za klavir, opus 33a i 33b Arnolda Schönberga, bez aplauza koji bi naznačio svršetak prethodne skladbe i početak ove, na prvi su osluh djelovala kao strano tkivo, ali uslijed Aimardove interpretacije rekao bih kako su čak i najgorljiviji kritičari ,,suvremene“ (ako se glazba stara preko stotinu godina uopće može nazvati suvremenom) glazbe u publici uvidjeli vrijednost Schönbergova glazbenog izraza. Od pauze je publiku dijelila još jedna skladba, Klavirska sonata broj 9, opus 68 Aleksandra Skrjabina, tzv. ,,Crna misa“, njegovo kasno djelo čije su grotesknost i nestabilnost bile dodatno augmentirane Aimardovom pasioniranom izvedbom.

Foto: DLJI

Nakon prijeko potrebne stanke, Aimard se pred publiku vratio s drugim, ,,mediteranskim“ dijelom programa, počevši s Modrokosom iz prve knjige Messiaenova Kataloga ptica, a završivši s Couperinovim grobom Mauricea Ravela, izvedba kojeg je bila toliko intenzivna da je praktički cijeli Atrij Kneževa dvora bio na rubu stolaca do kraja završne Toccate. Dokaz je to Aimardove izvedbene energije koja zapravo i ne odiše onim vrhovnim vrlinama, lakoćom i nonšalantnošću. Naprotiv, njegova je interpretacija promišljena, ali i snažna, njegovo fraziranje nošeno je njegovim zanosom, njegovim ushićenjem, koji se itekako manifestiraju i fizički.

Efektan je to nastup, koji ima i tu rijetku kvalitetu i mogućnost da široj publici približi glazbu 20. stoljeća na način da razbija unaprijed stvorena mišljenja i prikaže je u punom, pravom sjaju.

Foto: DLJI

I izazove gromoglasan aplauz, koji je Aimard itekako nagradio. Postavivši samome sebi retoričko pitanje, ono koji mu je skladatelj s programa najdraži, spoznao je kako je odgovoriti na nj gotovo nemoguće (jer birati između spomenutih heroja povijesti glazbe je poput odabiranja najdražeg djeteta), ali i kako je jedan od njih na programu ipak bio najmanje zastupljen, vremenski i obujmom. I onda je za bis izveo kompletan Schönbergov opus 19, 6 malih komada za klavir. Za bis.

Foto: DLJI

Taj odvažan i impresivan potez označio je kraj uistinu dojmljivog i oplemenjujućeg koncerta, za koji se ne bih pretjerano iznenadio da ostane kruna ovogodišnjeg glazbenog programa Igara koji će biti izrazito teško pratiti. To nipošto ne znači da je ostatak festivala programski oskudniji, a festivalska će se publika u to moći uvjeriti već 2. kolovoza, kad će u Atrij Kneževa dvora pred nju istupiti dubrovački duo Genero i Grazio.

Foto: DLJI

Odvažan i impresivan potez označio je kraj uistinu dojmljivog i oplemenjujućeg koncerta, za koji se ne bih pretjerano iznenadio da ostane kruna ovogodišnjeg glazbenog programa Igara