Kojoti u Tvornici: Za prošle sadašnje fanove

Bendu koji je u sviračkom i zabavljačkom smislu i bolji od svojih pjesama, svakako više odgovaraju manji klubovi

Najavljen kao obilježavanje tridesete godišnjice objavljivanja njihova eponimnog debija, jednog od najzapaženijih rock’n’roll albuma prve hrvatske samostalne dekade, koncert koji su Kojoti u petak 28. ožujka odsvirali u zagrebačkoj Tvornici itekako je pošteno odradio svoju zadaću podsjećanja nekadašnjih fanova grupe na garažni zvuk i prljavu energiju kojima je bend bio upečatljivo iskoračio na scenu koja se bila formirala u nezavidnim uvjetima. Ti nekadašnji su fanovi svakako ostali i sadašnji, sudeći prema pripadnicima moje i njoj susjednih generacija koji su ispunili najveći dio od negdje tisuću ljudi, možda i malo više, u prilično dobro popunjenom klubu, kao i prema usklicima oduševljenja kojima su pratili prepoznavanje gotovo svake pjesme.

Na taj uvjetno rečeno obavezni dio programa nije trebalo previše čekati jer su Kojoti večer otvorili kao i 1995. godine album Kojoti, udarnim parom praskavih komada „Sto milja daleko od nje“ i „Ti imaš ono što meni treba“. Brzo pridodavanje albumskih punk-blues kolegica „Posljednji metak“ i „Moćan san“ je dalo naslutiti da će se bend tijekom nastupa naglašenije vraćati svojim diskografskim počecima, ali se ispostavilo da za to nije bilo straha. Prvo zato što se nitko od okupljenih toga ne bi bojao, nego bi takav izbor prilično izvjesno pozdravio s oduševljenjem, a zatim i zbog toga što su Kojoti kroz kompaktnih i prikladno odmjerenih sat i 45 minuta u sve faze svoje karijere zahvatili podjednako, pa je koncert, dakako, bio i puno više. Među 22 izvedene pjesme svoje mjesto su tako našli i kasniji hitovi „Hodala je pola metra iznad zemlje“ i „Zajaši zmaja“, i davno posvojene obrade „Trese lupa udara“ i „Ona se budi“, i najnovije „Nismo djeca“ i nekidan objavljena „Razuzdani blues“.

Takav je presjek opusa pokazao ujednačenost i pročišćenost stila koji je bend upražnjavao i na trima albumima svoje startne faze – debi, dogodišnja Halucinacija te Sex Disco Kung Fu iz 1998. – i na povratničkom Sve je pod kontrolom? (2019.), te koji je očekivano uigran kvintet prezentirao nizom naizgled nebrojenih sitnih i efektnih pomaka ulijevo ili udesno, kojih na raspolaganju ima barem koliko i pokretač, autor i gitarist benda Davor Viduka popaljivih rifova. Za svaki od njih biste se mogli zakleti da ste ga čuli i prije, što najčešće ipak nije bilo u drugim pjesmama, nego prilikom slušanja pojedine pjesme Kojota samih. Pauzu je u bilo čijem stvaralaštvu glupo ikako ocjenjivati, ali dojam je da baš zbog skoro dva desetljeća ekipne neaktivnosti bend danas spaja najbolje od dva svijeta žive svirke. Kojoti zvuče opušteno na temelju iskustva i sigurnosti, ali još uvijek iznenađujuće gladno, što ne bi bio slučaj da su ovih više od trideset godina od prvotnog okupljanja redovito punili dodatnim albumima i pripadajućim koncertima.

Sve je skupa sinoćnjem koncertu pridodalo i jednu vjerojatno neplaniranu komponentu, a to je još jedna prigoda da nekadašnji skeptici po pitanju kvalitete grupe revidiraju svoje stavove, ne nužno pridružujući se fanovima, ali zato barem ispravnije prosuđujući ono što bend jest, a ne se žaleći da nije ono što nije ni želio biti. Tijekom devedesetih, zamjerao sam Kojotima istodobno preveliku zakopanost u poneke istrošene rokerske obrasce i premalu utopljenost u sve što čak i jednostavan garažni rock može biti. Dio mojega djelomičnog preobraćenja sigurno treba adresirati na slušateljske promjene uzrokovane protokom godina, no najzaslužniji za to da postanem ako već ne fan, a onda svakako naklonjeni posjetitelj primarno je bend sam – spomenuti Viduka, frontmen Alen Marin, basist Vanja Marin, bubnjar Bobo Grujičić te sad već višegodišnje pojačanje standardnoga kvarteta Noa Rupčić, koji svojim roadhouse klavijaturama dodaje patinu razbarušenosti i autentičnosti, a iako Viduki nije potrebno nikakvo gitarsko pojačanje, zasigurno dobro dođe i kao drugi gitarist.

Žanrovski i regionalno neizbježne usporedbe s Majkama i Partibrejkersima zapravo su uvijek bile nefer, manje zbog svačije nužne inferiornosti u omjeravanju s valjda najobljubljenijim bendovima ovih prostora, a ponajviše zato što su Kojoti od samih početaka bili hedonističkija, tulumskija varijanta bluesiranog garage-rocka. Pojednostavljeno rečeno, Baretove žiletne ispovijedi i Canetove mudrijaške propovijedi definitivno nisu jedini načini sviranja klupskog rock’n’rolla, netko se mora pobrinuti i za nešto neopterećeniju zabavu, kakvu su Kojoti osiguravali i do prije 25 godina i prije nešto manje od 25 sati. Činili su i čine to nizom solidnih do jako dobrih pjesama – izdvojit ću još i rjeđe izvođenu „Ja se moram kretati“ te posvetu originalnom pjevaču Bušu u „Tear In My Beer“ – no prije svega zvukom u velikoj mjeri orijentiranom na jak, lansirajući groove, kojim bilo da produljuju kodu „Moćnog sna“ bilo da klasik „Razuzdan i lud“ iz uvodne rasklimane kakofonije povedu u nezaustavljivu jurnjavu. 

Bendu koji je u tom smislu, sviračkom i zabavljačkom, i bolji od svojih pjesama svakako više odgovaraju manji klubovi, pa bi neka zamišljena dvodnevna proslava u recimo znojnome i nakrcanome Hard Placeu definitivno bila dojmljivija, vatrenije atmosfere, takve u kojoj bi poklič jedino što mi donosi spas – bubanj, bas, gitara, glas iz na bisu izvedene „Ljubav u kvaru“ neizostavno srušio krov zborskim skandiranjem. No onda bi barem dvije trećine sinoć prisutne publike ostale bez ulaznica, a kakav je to tulum na kojem ljude odbijaju na vratima? Set lista: Sto milja daleko od nje – Ti imaš ono što meni treba – Posljednji metak – Moćan san – Razuzdani blues – Trese lupa udara – Nismo djeca – Lud od slobode – Evolucija ide u pogrešnom smjeru – Jedva stojim – Pet milijardi ljudi – Izgubljen u svemiru – Ona se budi – Halucinacija – Hodala je pola metra iznad zemlje – Razuzdan i lud – BIS: Sram – Ljubav u kvaru – Ja se moram kretati – Tear In My Beer – Zajaši zmaja

Europska točnost poštovanja najavljene satnice i kišovito vrijeme spriječili su me da set predgrupe TereT (dodatni bodovi idu vizualnom naglašavanju palindromskog imena) poslušam u cijelosti, no i četiri su pjesme bile dovoljne da me impresioniraju ozbiljnošću i razrađenošću kakve nije običaj dobivati od bendova mlađahnog članstva. Prošverca li neki DJ u program manje poznatog i više art nastrojenog YU-rocka pokoju pjesmu ovog benda, ni najupućeniji arheolozi neće moći sa sigurnošću inzistirati na anakroniji.