Laibach u Lisinskom: alegorija u ime naroda

Laibach / Foto: Matej Grgić

U subotu, 2. travnja, Laibach se vratio u Zagreb s mjuziklom/recitalom Wir Sind Das Volk prema motivima i tekstovima njemačkoga dramatičara Heinera Müllera realiziravši zahtjevan multimedijski performans pun izravnih i donekle skrivenih poruka

Katarina Stegnar i Laibach / Foto: Matej Grgić

Svaki je istup Laibacha prigoda da dobijemo izravan uvid u jedinstvenu kuturno-društvenu platformu koja se na pozornici uvijek manifestira na drukčiji način. U posljednjoj petoljetki Laibach smo u Zagrebu mogli vidjeti u različitim formatima s drukčijim repertoarom.

Posljednji put u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski Laibach je nastupio u društvu simfonijskog orkestra u projektu Vaše pjesme, naši snovi 2017. i to je bio jedan od koncerata koji Zagrebu opravdava status kulturne metropole.

U subotu, 2. travnja, Laibach se vratio u Lisinski, ovog puta s mjuziklom/recitalom Wir Sind Das Folk prema motivima i tekstovima njemačkoga dramatičara Heinera Müllera. Posrijedi je zahtjevan multimedijski performans koji prati i njihov aktualni album, trenutačno dostupan samo putem streaminga i na CD-u, dok se zbog poznatih otežica u proizvodnji vinila, long play očekuje tijekom lipnja.

Laibach: multimedijski efekti / Foto: Bojan Mušćet

Taj, kako su ga nazvali apolitično politički mjuzikl nastao je 2019. godine kad je Laibach dobio poziv dramaturginje i redateljice Anje Quickert, voditeljice međunarodne udruge Heiner Müller Gesellschaft da tekstove znanoga njemačkog dramatičara oplemene novom glazbeno-scenskom interpretacijom.

Album i originalna verzija mjuzikla realizirani su na njemačkom jeziku, no Laibach je priredio i slovensku verziju. Kombinacija obje inačice uprizorena je na pozornici Lisinskog, a zagrebačkoj publici omogućeno je da nastup prate uz hrvatske titlove na zaslonima na pozornici.

Prema je je posrijedi premium kulturni event koji se neće repetirati, dvorana Lisinski ugostila je tek nešto više od tisuću posjetitelja. Očito je veliki prasak u glazbenoj i scenskoj ponudi, uz inflatorne tendencije nakon ublažavanja pandemijskih mjera posjetitelje nagnao da reduciraju odlaske na različita događanja.

Scensko pozicioniranje izvođača bilo je u tri razine: u prvom redu postavljeni su pijanist Saša Vollmaier i gudački kvartet Vier Personen Quartet, u sredini dva multiinstrumentalista među koje je glavni vokal Laibacha Milan Fras dolazio otpjevati svoje partiture, a u pozadini ritam-bombarderi; uz bubnjara, tu i dva perkusionista zadužena uglavnom za tutanj i grmljavinu, u dvije riječi The Stroj.

Pjevač Laibacha Milan Fras / Foto: Matej Grgić

U prvom redu izmjenjivale su se pjevačke i recitacijske točke. Mina Špiler, pridružena pjevačica Laibacha očito se vratila u band umjesto atraktivne Martine Martesson, Šveđanke koja djeluje u Sloveniji. Glumica i performerica Katarina Stegnar (poznata i po dizajnu plakata na kome crne ruke dodiruju žensko tijelu uz hashtag Mrzi više, što je izazvalo žestoke neonacističke reakcije u Europi) sugestivno je recitirala Müllerove rečenice, dok je Cvetko Kobal nježno otpjevao nekoliko skladbi posvećenih Njemačkoj i Nijemcima.

Snažnim zvučnim, svjetlosnim, vizualnim te pripovjedačkim efektima Laibach je uspio probiti i emotivnu opnu te predočiti kako se narativ nacionalizma iz prihvatljive i poželjne forme svakidašnjice transformira u zvjerstvo kao nužnost.

Mina Špiler / Foto: Matej Grgić

“Čim se pojavi riječ ‘Volk’ (nacija, narod), postajem sumnjičav”, objasnio je Heiner Müller 1990. “Ovo nije moja nacija. Dobro sam razumio zašto je Brecht uvijek inzistirao na riječima ‘stanovništvo, ljudi’ umjesto ‘nacija’. Naravno, parola ‘Mi smo narod’ je beskorisna, uopće ne funkcionira.” Skupovi koji su skandirali “Mi smo narod” i stranka koja se etablirala se kao politički subjekt 1989. godine, u vrijeme pada Berlinskog zida, nisu zvučalo neopravdano u to vrijeme. No, otad je pojam “Volk/narod” doživio duboke političke promjene – ne samo u Njemačkoj, već u Europi, Sjedinjenim Državama i svijetu. Etnički potencijal ‘nacije’ ponovno je otkriven, čineći je instrumentom nacionalističke i rasističke isključenosti. U svojevrsnoj globalnoj regresiji, populisti (desničarski, ali i lijevi) ujedinili su se u fantazmu etničke, kulturne ili vjerske homogenosti.’

Projekt punim imenom Wir sind das Volk – ein Musical aus Deutschland ideje i Heinera Müllera podižu na novu razinu, a jedna od znakovitih rečenica bila je: “Dijalog s mrtvima ne smije se prekidati dok se ne otkrije koji je dio budućnosti pokopan s njima.”

Vier Personen Quartet / Foto: Matej Grgić

Jednoiposatna predstava dramaturški je bila izrazito dinamična: izmjenjivali su se uznemirujuće snažni i zaglušujući ritmički elementi, nježne glazbene partiture, klasične laibachovske koračnice, recitali s glazbenom podlogom ili bez nje… Multimedijski zvučni i vizualni efekti (osobito neugodna bila je karta s pozicioniranjem koncentracijskih logora) miješali su se s potpunom tišinom kad su reproducirane nevine fotografije iz obiteljskih albuma u kojima dominiraju mališani. Vrlo često su kombinirane fotografije nacističkih oficira i naznake užasa s pastoralom svagdašnjeg življenja.

Dakako, poruka je bila da takva transformacija nije ostala u prošlosti, nego se ponavlja kroz povijest. Znakovit je onda na kraju bio nastup filozofa Petera Mlakara koji je također pridruženi član Laibacha, a objavio je i izvrstan solo-album pod pseudonimom Peter Paradox. Ovdje je predstavljen kao Njegova Svetost Peter Mlakar i izgovarao je petminutnu poslanicu braći Hrvatima.

Njegova Svetost Peter Mlakar / Foto: Bojan Mušćet

Dok je tijekom cijele priredbe publika netremice pratila mjuzikl (tek se nasmijala na dio koji se zove Deset Nijemaca je gluplje od pet Nijemaca), riječi Petra Mlakara u kojima objašnjava opasnosti nad-istine u kontekstu obraćanja “braći Hrvatima” nisu ostale bez reakcije: uz žamor, čuo je i jedan glasni “Je*i se!”.

Na koncu, dok je na pozadinskom platnu emitirana odjavna špica s imenima sudionika, puštena je uzbudljiva, laibachovska verzija hrvatske himne “Lijepa naša domovino”, koju je još 2018. snimila Lidija Bačić Lille.

Snažna i upečatljiva predstava još jedanput Laibach stavlja na kulturni pijedestal, a onima koji su propustili zagrebački nastup, toplo preporučujem da 8. travnja odu u Ljubljanu, u Cankrajev dom gdje će se Wir Sind Ein Volk upriličiti za slovenski narod.