Ljeto u Gradu ili kako sam se naučio prestati brinuti i zavolio Porto Morto

Prije više godina, kad sam tek došao u Zagreb na studij, jedan od zagrebačkih bendova koje su mi tad novostečeni prijatelji preporučali zvao se Kolpo, čekaj, ne, možda Porto Morto, ili tako nešto. U svakom slučaju, zbog dubrovačkog lokalpatriotizma ili elitizma (ukoliko to nije jedno te isto), dugo sam odolijevao i onda kad sam napokon bacio oko… nisu mi bili nešto. Mea culpa.

Nekoliko godina nakon toga, jedna od tih prijateljica mi je rekla: ,,Daj, ‘ajmo na Porto Morto u Tvornicu. Znam da nisi baš fan, ali super su lajv, a karte nisu vele.“ Tog vikenda nisam imao pametnijeg posla pa rekoh: ,,’Ajde, može, zašto ne?“ I tako dođemo mi u Tvornicu, momci iziđu na binu, kad ono – dobro izrežirano, super odsvirano, s interesantnim harmama, zgodnim aranžmanima, Rundek je bio tu… ,,Možda sam bio u krivu“, pomislih. I tako pođem ja na još par njihovih koncerata, na jednom se čak zateknem i u Ljubljani (nisam groupie, kunem se) pa evo čak i doma, u Gradu s velikim g. Da parafraziram velike They Might Be Giants: Porto Morto made a little birdhouse in my soul.

Foto: Ljeto na Orsuli

Orsula

A kuću je sagradio i Andro Vidak, čijemu je poduhvatu ovaj tekst posebno posvećen, jer se radi o jednom od značajnijih dubrovačkih success storyja posljednjih godina, pogotovo ako uzmemo u obzir da je Dubrovnik nedavno izgubio još jedan u nizu koncertnih prostora, klub Dubinu.

Priča Parka Orsule, najljepše dubrovačke koncertne pozornice, s pogledom na gradsku jezgru i otok Lokrum, a koju je spomenuti gospodin Vidak od vidikovca sâm pretvorio u amfiteatar s petstotinjak mjesta, kamen po kamen, kabel po kabel, traje već više od desetljeća, kad je u parku pokrenut ljetni festival. Orsula je u tom obliku funkcionirala pet koncertnih sezona, dovodeći u Dubrovnik afirmirana domaća i strana imena, pa čak ostvarujući i suradnju s Dubrovačkim ljetnim igrama – tad sam, primjerice, prvi put uživo imao priliku čuti Chui, između ostalog.

Foto: Ljeto na Orsuli

Ali onda je to sve naglo stalo; gradske ustanove, čini se, nisu prepoznale važnost ovakvog mjesta te je organizacija festivala i koncerata postala neodrživa. Sve do ovog proljeća, kad je za zakup parka raspisan natječaj, na kojem je Vidak i pobijedio te ponovno pokrenuo festival, a na kojemu će do kraja ljeta nastupiti izvođači kao što su Mostar Sevdah Reunion, Zoster, Leb i Sol, M.O.R.T., Artan Lili, Silente i dr., a Orsula je nedavno ugostila i Bena Sterlinga, ušavši tako u mrežu brenda BSH Events.

Foto: Ljeto na Orsuli

Porto Morto

No vratimo se na Porto Morto. Momci su pred jednu od najzahtjevnijih publika u državi istupili iz zadnje strane kamioneta, presvukli u svoje sad već karakteristične kostime (na nekih trideset i kusur stupnjeva!) i počeli s ”Gužvom”, ,,novom pjesmom, zato je niste znali“, kako je rekao frontmen Roko Crnić, nakon čega su nastavili s presjekom sva tri dosad izdana albuma, pa su se tu i tamo iz na početku sramežljive publike mogli čuti uzvici tipa: „E, čuo sam ovu!“ (većinom pri izvođenju ”Hodaj”, ”Vrijeme za čilanje” i ”Ljeto u gradu”, ali ‘ajde – i to je nešto).

I tako, malo po malo, dubrovačka se publika pokrenula (čak i bez vječitog plesnog motivatora Marijana Uroića Normana koji je uz saksofonista Marina Živkovića, nažalost, bio odsutan). Može biti da je i do urođenog šarma momaka iz benda, koji nadilazi ono ,,purgersko“, a možda i zbog toga što je bubnjaru Mateju Periću jučer (možda) bio rođendan, ali u svakom slučaju se do kraja nastupa ipak rasplesalo i mlado i staro.

Foto: Ljeto na Orsuli

Za bis su, uz ”Bijeg”, ”Sajle” (<3) i ”Čekam ih ad hoc” odsvirali još i impromtu obradu ”Mirisa” nikad prežaljenih Dječaka, što je bilo posebno zabavno. Onda je Crnić – po tko zna koji put – rekao ,,hvala, Andro“ i obznanio kako imaju mercha koji, kako je rekao Antun Aleksa, proizvode u kući koju su sami izgradili. Privjeske izrađuju u podrumu.

Foto: Ljeto na Orsuli