Ljubavni napitak koji progovara o koječemu

Premijerna izvedba Ljubavnog napitka u Hrvatskome narodnom kazalištu Split 1. ožujka pokazala je novo lice opere Gaetana Donizettija pod ravnanjem Vetona Marevcija u suvremenoj i uspješnoj režiji Gorana Golovka, koja problematizira konzumerizam i masovni turizam koji su opsjeli Split.

Tijekom dva čina u komičnoj operi, tj. melodrammi giocoso kako ju je naznačio sâm skladatelj, redatelj je postigao humor s pomoću suptilnog ocrtavanja okoline bez upadanja u zamku farse ili lakrdije. Bezvremenska ljubavna priča odvija se dok mamurni turisti, koji su potencijalno konzumirali i neke zabranjene supstance, teturaju po Villi Adini uživajući u suncu i zraku punom morske soli.

Redatelj je postigao humor s pomoću suptilnog ocrtavanja okoline bez upadanja u zamku farse ili lakrdije

Članovi Zbora HNK-a Split, u režiji zapravo Splićani, časno su se primili metle, usisavača i krpe. U jeku sezone glavni protagonisti bave se različitim turističkim djelatnostima. Nemorino skuplja smeće, ali i hrabrost da priđe Adini, uspješnoj voditeljici turističkog poslovanja u vlastitoj vili. Do ljubavnog trokuta dolazi kada u Split uplovi narednik Belcore s postrojbom vojnika. Nadriliječnik Dulcamare preprodaje svoje pripravke uz pomoć sveprisutnih dostavljača na dva kotača s prepoznatljivim kockastim naprtnjačama uz dvije atraktivne i oskudno odjevene pomoćnice, koje dijele promotivne letke (a primaju i kartično plaćanje).

Foto: foto Milan Šabić

Nemorino prvu kuru napitka ispija iz staklene boce, koja je s njegovom kupovnom moći narasla do velike plastične demižane. Masovne scene odlično su iskorištene na pozornici pa zboraši-čistači spremno karticama plaćaju mladost, ljepotu i ljubav od Dulcamare, piju pripravke i mažu se kremama, komentiraju i tračaju sotto voce, ali i putem pametnih telefona, dok u drugom činu svi veseli i dotjerani pohodne svadbeno slavlje Adine i Belcorea.

Aktivna i atraktivna režija Gorana Golovka, uz humoristični i prirodni scenski pokret njegova suradnika Leva Šapošnjikova, izvukli su maksimum iz svih protagonista na sceni. Iako je od praizvedbe Ljubavnog napitka u milanskom Teatru della Canobbiana do danas prošlo gotovo dva stoljeća, glazba Gaetana Donizettija i libreto Felicea Romanija odolijevaju zubu vremena. Lakovjernost ljudi, (za to doba standardna doza mizoginije ili) ženska prevrtljivost, opčinjenost materijalnim, ali i rijetkost čiste, prave ljubavi zadržali su se u ljudskoj naravi, iako se promijenila moda, arhitektura i tehnologija, dočarane uspješnom scenografijom Marina Gozze i kostimografijom Mladena Radovnikovića.

Foto: foto Milan Šabić

Scena se sastojala od obrisa Vile Adine s naznakama apartmanskih tabla najviših ocjena u okruženju uz istoimeni šank Beach Bara i ležaljke za turiste iza kojih se prezentirala video projekcija Darka Škrobonje, koja je prikazivala plovidbu kruzera. Kostimografija je uspješno dočarala gracioznost Adine, naivnost i nesigurnost Nemorina, vojničku stegu Belcorea i njegove trupe, markantnost i lažni sjaj Dulcamare, a najupečatljivijim pokazale su se radne oprave članova zbora žutih boja, aludirajući na karakteristične gumene rukavice za čišćenje, a možda i nedostatak sunca, koji na svojoj koži primaju samo turisti, odjeveni u bijelu boju čistoće i nevinosti s neizostavnim naočalama za sunce i šeširima širokih oboda.

Kad padne noć i Splićani se mogu dotjerati pa ih je za svadbeno slavlje Radovniković odjenuo u različite nijanse roze širokog dijapazona krojeva, kakve često viđamo na dalmatinskim svadbama.

Foto: foto Milan Šabić

Premijera je bila i potvrda nove ere opernih pjevača na sceni, koji su statičnost zbog vokalne tehnike zamijenili prirodnijim i aktivnijim glumačkim pokretom zahvaljujući kojima su operni brojevi bili protočni. Zaslužna je za to, osim redateljske vizije i scenskog pokreta, možda i svježa, mladenačka energija solista na sceni. Neuobičajenost je splitske premijere i ta što su glavne uloge ponijeli mladi solisti, među kojima su veterani bili Matija Meić kao Belcore i Joško Tranfić kao nadriliječnik Dulcamara, inače oboje rođeni 1986.

Upravo je u doktoru Dulcamari Tranfić ostvario ulogu za pamćenje postižući markantnost, samouvjerenost i podlost glasom i stasom, uglavnom odolijevajući iznimno zahtjevnim brzim tempima u kojima je otpjevao pozamašnu količinu teksta.

Premijera je bila i potvrda nove ere opernih pjevača na sceni, koji su statičnost zbog vokalne tehnike zamijenili prirodnijim i aktivnijim glumačkim pokretom zahvaljujući kojima su operni brojevi bili protočni

Roko Radovan, netom diplomirani tenor iz klase Martine Gojčete Silić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ulogom Nemorina osvojio je splitsku publiku glasom i glumačkim umijećem. Vrlo fokusiran i precizan u vokalnim upadima, a tijekom cijele izvedbe glumački uronjen u lik očajnički zaljubljenog, naivnog mladića. U konstantnoj akciji na sceni s lakoćom izvodi niz brojeva, među kojima će sigurno u sjećanju publike ostati prizor kada omamljen napitkom pleše u zagrljaju s napuhanim pelikanom.

Foto: foto Milan Šabić

Za najpoznatiju ariju opere, Una furtiva lagrima, ipak je pošteđen kompliciranih fizičkih pokreta, fokusirajući se na facijalnu ekspresiju, koja je dodatno podcrtala osjećajnu ariju otpjevanu s emocionalnim nabojem, razrađenom dramaturgijom i detaljno promišljenim oblikovanjem fraza.

Dirigentsko vodstvo i ulogu zborovođe preuzeo je također mladi Veton Marevci, koji je izvukao maksimum iz zbora i orkestra. Naime, nezahvalno je procjenjivati ranjenog konja za utrku, pa bi tako bilo i s članovima splitske Opere, koji već neko vrijeme djeluju bez ravnatelja, dirigenta, zborovođe, jednog korepetitora i nacionalnih opernih prvaka. Kad se u tome žrvnju nađu i mlade solističke snage – tehnički, interpretativno i muzikalno – rezultat je bio iznad očekivanja.

Nezahvalno je procjenjivati ranjenog konja za utrku, pa bi tako bilo i s članovima splitske Opere, koji već neko vrijeme djeluju bez ravnatelja, dirigenta, zborovođe, jednog korepetitora i nacionalnih opernih prvaka

Posebno treba pohvaliti zbor u njegovu scenskom izričaju, a u vokalnoj izvedbi i ženski dio zbora, koji je u drugom činu pokazao veliki napredak u dikciji te resursima za solističke uloge, što je na premijeri prezentirala njihova članica Maja Andrijolić kao Giannetta.

Foto: foto Milan Šabić

Marevci je dobro proučio partituru, poznaje suradnike, ali nije uspio doskočiti pojedinim instrumentalnim solističkim dijelovima, koji su bili intonacijski neprecizni i nezgrapni, a pojedinim solistima se povremeno bilo teško izboriti s orkestrom u punom sastavu. Bio je to mjestimično slučaj s Gabrielom Hrženjak kao Adinom, koja posjeduje lijepu boju glasa i prirodnost na sceni, ali joj je potrebno dodatno iskustvo i forma kako bi iznijela glavnu ulogu. Povremeno teško i snažno hvatanje zraka, tiše i nezamjetne dublje lage pokrivene orkestrom, ipak nisu omele dojam potencijalne sopranistice.

U ariji Prendi, per me sei libero iz drugog čina to je i pokazala, a s obzirom na njezinu dob ima dovoljno prostora i vremena za dodatno usavršavanje. Dok suvremena režija problematizira novo lice Splita, koje je konzumerizam i turizam oteo iz života njegovih žitelja, ne možemo se ne zapitati je li paralela sa situacijom u splitskom teatru slučajna ili namjerna? Je li poslovanje u dobiti važnije od umjetnosti? Možda bi neki ljubavni napitak dobrodošao i djelatnicima splitskog teatra, makar, kao i u operi,  ponudio placebo-efekt.

Foto: foto Milan Šabić

Potresno stanje splitskog HNK-a

Tektonski pomaci tresu HNK Split, koji ima kadrovskih, programskih i organizacijskih problema, a međuljudskim odnosima teško bi pomogao i najbolji Odjel ljudskih resursa. Medijsko izvještavanje o situaciji u splitskom HNK-u čini se poput tragikomedije ili sapunice. Aktualni intendant Vicko Bilandžić, inače glumac iz redova Drame splitskog teatra, na poziciji je od srpnja 2023., kada kreće egzodus umjetnika i ravnatelja.

Medijsko izvještavanje o situaciji u splitskom HNK-u čini se poput tragikomedije ili sapunice

Od tada je splitski HNK napustio istaknuti dramaturg, pisac, novinar i kazališni kritičar Jasen Boko, a zatim i ravnatelj Drame Ivan Plazibat, koji je od siječnja dobio nasljednika, Ivana Penovića. Na početku tekuće sezone odlazi i ravnatelj Baleta, Portugalac Pedro Carneiro, kojeg je od veljače zamijenio baletni plesač, koreograf i pedagog Denis Matvienko. Situacija u Operi naročito je dramatična. U veljači 2024. ostavku je dala ravnateljica Opere Ivana Srbljan, nakon što Kazališno vijeće nije usvojilo financijski ni programski izvještaj za minulu godinu.

Kao vršiteljica dužnosti naslijedila ju je početkom lipnja violončelistica Sunčana Tušek, dugogodišnja solistica orkestra splitske Opere, ali funkcija joj klizi iz ruku kada je novim ravnateljem nakon natječaja proglašen gitarist Neno Munitić, magistar glazbene umjetnosti. Međutim, na početku tekuće godine nije ni zauzeo poziciju, jer je od nje odustao uslijed inzistiranja Radničkog vijeća HNK-a Split, koje je od Kazališnog vijeća zatražilo provjeru ispunjavanja uvjeta po jednom članku Statuta teatra, prema kojem ravnatelj mora imati četiri godine rada u kazališnoj djelatnosti. Uslijed svega, HNK Split ostao je i bez poslovnog ravnatelja.

S posljednjim danom svibnja prošle godine, Članovi kazališnog vijeća HNK-a Split, koje je imenovao Grad, dali su neopozivu ostavku: „…zbog puno puta ponovljenih zahtjeva za poštivanjem rokova i procedura, usklađivanja i ostvarivanja programa nacionalne kuće, kao i zbog nemogućnosti daljnjeg neovisnog obavljanja vijećničke dužnosti.“ Pred sâm početak tekuće sezone Upravni nadzor nad radom splitskog HNK-a utvrdio je nepravilnosti i kršenja zakona, kako je ustvrdila i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek.

Čini se kao da trenutačni intendant Vicko Bilandžić nije naročit ljubitelj ni poklonik opere, megalomanske glazbeno-scenske vrste koja isušuje budžet. Za otvorenje posljednjeg, jubilarnog, sedamdesetog Splitskog ljeta odabrana je Orffova scenska kantata Carmina Burana, „baš kao i 2009. kada je primat na sceni imao Balet HNK-a Split. No kuriozum je da je prva izvedba te kantate u Hrvatskoj bila baš na Splitskome ljetu sada već davne 1956. (tada je nosilo ime Splitske ljetne priredbe), pod ravnanjem Silvija Bombardellija.

Tih je godina, doduše, i operna ponuda bila bogatija i raznolikija, što pomalo rastužuje s obzirom na to da će publika na jedinome nacionalnom festivalu koji fokus stavlja i na operu, ove godine uz Orffovu kantatu moći vidjeti samo još dva reprizna operna naslova, Verdijevu Aidu i Gotovčeva Eru s onoga svijeta. Ostaje nadati se da će Splitsko ljeto u narednih sedamdeset godina nekad ponovno zasjati u svojemu punom opernom sjaju“, napisao je Dario Poljak u kritici otvorenja za Glazba.hr.

Međutim, Opera očito ne ide u željenom smjeru, a opće je poznato da su ovaj nacionalni festival i splitski teatar usko vezani. Program splitskog teatra nije siromašan samo brojem opernih premijernih naslova, nego i simfonijskim koncertima te tradicionalnim koncertom za Dušni dan, koji je umalo izostao. U prvom dijelu ovogodišnje sezone spasili su ga studenti Umjetničke akademije u Splitu u izvedbi solista i orkestra pojačanoga tek za nekoliko profesionalnih glazbenika. Predvodio ih je dirigent Veton Marevci, koji je tonući brod napustio s jednim od posljednjih čamaca za spašavanje, odlaskom s mjesta zborovođe Opere na mjesto docenta Umjetničke akademije u Splitu.

U intervjuu s novinarkom Majom Pejković-Kaćanski za Večernji list, Vicko Bilandžić je na početku mandata najavio novu eru splitskoga teatra i spremno odgovorio na pitanje kako doskočiti nedostatku kadra. „Split ima dobru nastavnu bazu iz koje možemo crpiti talente“, odgovara i domišljato se time vodi tijekom mandata. Tako u prošlogodišnjoj sezoni postavlja skraćen i revidiranu verziju Mozartove Čarobne frule predvođene studentskim snagama u solističkim ulogama, a u Ljubavnom napitku mamurne turiste, barmena i bilježnika dočarali su studentski Odsjeka za glumu UMAS-a.

Inicijativna je pohvalna i studente treba uključiti u aktivni život pred publikom, ali oni ne smiju i ne mogu biti jedini resurs. Studentima treba i gledateljsko-slušačko iskustvo, ako ne majstora zanata, onda barem diplomiranih glazbenika na djelu. U 2024. ostvarene su samo 24 operne izvedbe od minimalno zadanih 35, a prošle sezone publika je mogla uživati samo u jednoj pravoj premijeri, Bellinijevoj operi I Capuleti e i Montecchi. U prvom dijelu ovogodišnje sezone Leoncavallova jednočinka I Pagliacci izvedena je samostalno, bez tradicionalnog uparivanja s Mascagnijevom jednočinkom Cavalleria rusticana ili nekom drugom.

Egzodus

Nisu problemi splitske Opere počeli s Vickom Bilandžićem, ali su svakako dosegli vrhunac. I prije je nedostajalo članova Orkestra i Zbora, ali i solista koji su prividno popunjavani stalnim gostima iz Italije. Alarm se upalio kada je splitski teatar zagrebačkim zamijenio jedini nacionalni prvak splitske Opere, bas Ivica Čikeš. Da Hajduk ostane bez Livaje ili trenera, nastala bi panika, a na neko vrijeme ulice Grada pod Marjanom zasuli bi kaos i buna. Zato Opera može mjesecima djelovati bez umjetničkih voditelja i glazbenih treninga, čekajući na klupi priliku za izlazak pred publiku.

Egzodus djelatnika ne prati samo Operu, no trenutačno je ona najugroženija. Toliko da je 120 umjetnika potpisalo Apel za spas Opere HNK-a u Splitu i uz zaposlenike Opere izašlo na ulicu, ispred zgrade HNK-a Split 6. veljače, pribojavajući se najgoreg ishoda, gašenja Opere. Za Slobodnu Dalmaciju čelna osoba HNK-a Split, Vicko Bilandžić, izjavljuje kako „kazalište nekima služi za dobivanje političkih poena. Radimo čuda, a atmosfera je odlična“.

Da Hajduk ostane bez Livaje ili trenera, nastala bi panika – zato Opera može mjesecima djelovati bez umjetničkih voditelja i glazbenih treninga, čekajući na klupi priliku za izlazak pred publiku

U intervju za Nacional Dajana Stolić Bohnert, članica Zbora Opere HNK-a u Splitu i Kazališnog vijeća te kuće, bila je vrlo konkretna u nabrajanju nedostataka krucijalnog resursa – glazbenika. Umjesto traženih 77, Orkestar danas broji 43 zaposlena, među kojima nedostaju ključna radna mjesta sistematizirana po vrstama i hijerarhiji instrumenata; drugi koncertni majstor, vođe dionica prvih puhača te sekcije udaraljki i fagota. Zboru nedostaje minimalno četrnaest zaposlenika, a solistički ansambl broji samo četiri pjevača.

U usporedbi s ostalim nacionalnim kućama broj solista je frapantan: HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci broji ih 12, HNK Osijek 18, a HNK u Zagrebu je 26 solista.

„Apel je nastao inicijativom opernih umjetnika u trenutku kada su umjetnici shvatili da u skoro dvije godine mandata Vicka Bilandžića nemamo ozbiljnoga opernog repertoara, da se broj opernih izvedbi drastično smanjio, da se broj umjetnika u opernom ansamblu stalno smanjuje, da nema kadrovskog plana kojim bi sanirali ovaj manjak zaposlenika u ansamblu, da već drugu godinu zaredom intendant u dogovoru s gradonačelnikom Splita Ivicom Puljkom prebacuje financijska sredstva kazališta iz rashoda za nova zapošljavanja u materijalne rashode. Time novac namijenjen za zapošljavanje koristi za isplate honorara vanjskim suradnicima. Sve to u javnosti Bilandžić prikazuje kao vrlo uspješno poslovanje.“

Ako se dogodi ono najgore, gašenje Opere, u Splitu okupanom masovnim turizmom ima posla napretek za čistače, dostavljače, ugostitelje i taksiste. Možda publika, kojoj na početku premijere zvoni mobitel, odlazi nakon završetka prvog čina i stvara privid stajaćih ovacija naguravajući se da što prije iziđe iz dvorane i ne zapadne u red za preuzimanje kaputa dok se umjetnici naklanjaju, nije više ni zaslužila. Međutim, potresi ruše, ali stvaraju i mjesto za novi život i početke.

Koliko će ove tektonske promjene u splitskom teatru stvoriti mjesto za ljepše i ugodnije radno okruženje, koje će polučiti kvalitetnije i brojnije poslastice za publiku, tek nam preostaje vidjeti.