MORT-ovci su sinoć potvrdili status najvećih južnjačkih rock zvijezda

Nakon iscrpne promocije po festivalima tijekom prošle godine, konačno je došlo vrijeme da bluzerski pankeri iz Sinja predstave hvaljeni, peti, album Samo hrabro i bezveze! onako kako treba. Pred par tisuća glava željnih samo njihove glazbe, u zagrebačkoj Tvornici Kulture u subotu. Kroz dva sata neumorne svirke, ispunili su očekivanja i želje te dokazali da su sada već iskusan i ozbiljan bend s različitim zvučnim fazama i stotinama nastupa iza sebe. Atmosferu su zagrijavali Radagast, pravo folk metal iznenađenje i osvježenje, također iz Sinja.

M.O.R.T. u Tvornici / Julijan Labrović

Kad netko kaže „sinjska četvorka“ na našem govornom području, već ustaljeni sinonim je grupa MORT. Ova četiri prijatelja ispuzala su iz zabačenosti grada koji se nalazi negdje u brdima na pola puta između Splita i hercegovačke granice. No, ako uvažimo alternativnu scenu koja je, u Sinju, živa i aktivna od pamtivijeka, ovaj grad nikako nije zabačen, već je vrelo žestokog zvuka svoje kršne regije. A MORT je onaj žilavi cvijet koji raste iz kamena i prkosi preseransu moderne i popularne, takozvane, urbane glazbe u Hrvatskoj.

Taj su cvijet gazili zabranama i nepravdama, poput „slučajnog požara“ koji je dokrajčio sinjsku vojarnu prije pet godina, odnosno, nezavisni centar alternativne kulture u tom gradu. Zanimljivo je kojim silama se u svakom malom gradu pokuša iskorijeniti alternativce, a ova scena opet nekako prevlada i preživi. Zadnja velika zabrana MORT-ovog cvijeta bila je ujedno i zabrana koja je skoro uništila cijelu industriju, pandemija. No, glazba je opet prevladala. A u slučaju MORT-a, razvila je njihov najbolji album do sada.

Izolacija za koncentraciju

Kao da zabrane i gaženja zapravo ovom bendu trebaju. Ovom cvijetu su potrebne da procvjeta i pokaže svoju bijesnu raskoš. Samo hrabro i bezveze! plod je one netrpeljive dosade i maničnih pijanstava koje nisu kontrolirali okovi zakona i javnosti ili preskupih cugi sa šanka. Bila su to ona intimna druženja s najbližima, nastala iz užarene želje za socijalizacijom i ničega koje se ponavljalo iz dana u dan. Sve je bilo stalo osim naših misli koje su se vrtjele u krug bez kanala kroz koji mogu izaći.

Momci iz M.O.R.T.-a svoj su kanal, kao svi mi, pronašli kroz probe, kućne tulume i kreativno stvaralaštvo. I napravili su dobar i primjetan odmak od ostatka opusa. Ne znam je li tom kumovao višak slobodnog vremena u kojem su mogli svoj proces neometano dovesti do vrhunca ili je upravo taj višak vremena  doveo do puknuća pod pritiskom i, u konačnici, agresivnijeg i mračnijeg zvuka. Mislim da je tajna u kombinaciji jednog i drugog, a zabačenost i surovost sinjskog kraja, kao i do sada, bila je ključni začin koji M.O.R.T. čini M.O.R.T.-om. Tijekom pandemije i zabrane okupljanja, opće izolacije, ovaj je začin, u njihovom kreativnom procesu, samo pojačao svoju koncentraciju i zaljutio ga do maksimuma.

Od početka žestoko

Subotnju večer otvorili su Radagast. M.O.R.T.-ovi prijatelji iz rodnoga grada i domaći folk metalci čiji je zvuk bio pravo osvježenje za pozornicu u Šubićevoj. Premda će se na nju uskoro popeti Manntra koja je, žanrovski srodnim zvukom, privukla puno pažnje izvan naših granica, Radagast je servirao točno ono što zamišljam kad mi netko kaže da se radi o folk metal bendu iz Hrvatske. Kleto, naopako, slavenski i paganski. Harmonika i folkerski melos iz sintesajzera koji sjedinjuje distorzirane gitare i vokalni growl koji pjeva o šumskim bićima i smrti. To je moj dojam, barem od zadnjih desetak minuta njihovog nastupa na koje sam stigao, ali iskreno se nadam da ću ih imati prilike bolje proučiti u bliskoj budućnosti. Metal scena u Hrvatskoj je opasno zanemarena, a ovakav narodni pristup dobar je odabir za populariziranje i oživljavanje.

M.O.R.T. je krenuo žestoko. Kako drugačije? Premda sam se nadao da ću ponajbolju stvar s novog albuma, „Svijet se sužava“, čuti malo kasnije, pokazala se kao dobar odabir za otvaranje. Frontmen Ivan Katić John izletio je spreman, s četiri pivice u rukama. Nije mu dugo trebalo da završi u potkošulji i upotpuni izgled prljave, južnjačke rock zvijezde. Bio pijan ili trijezan, John je svakako odličan komunikator između benda i publike. On konstantno podiže atmosferu, a opet ostavlja dojam prizemljenosti. Kao da nije dva metra iznad ostalih i kao da sva pozornost i sve oči nisu uperene u njega. On se došao zajebavat’ i pit’ sa svima nama, al’ će nešto i pjevati.

M.O.R.T. u Tvornici / Julijan Labrović

Kroz setlistu prošaranu uspješnicama s aktualnog i hitovima s prošlih albuma, svi su u bendu ispunili svoje uloge uigrano i zategnuto. Vidi se da su, nakon desetak godina ekstenzivnog sviranja i putovanja, vrlo sigurni u svoj materijal. A materijal im, na domaćoj traci glazbene povijesti i utjecaja, leži pregažen i pijan, negdje između Majki i ranog Hladnog piva. Nove pjesme svakako sjaje malo jače u odnosu na starije. Glazbeno i tekstualno su dublje, zrelije, kompozicijski kvalitetnije i jednostavno bolje. Siguran sam da će za par godina „Pivac“, „Ćaća“, „Mamuran“ i „Imam sve“ biti one koje se rado očekuju na koncertima i najglasnije pjevaju.

Tvrdi bas i tvrdo č

Od starijih stvari istaknule su se omiljene „Grli me iz pluća“ i „Na cesti“ s „Tužne kocke“ te jedna od najranijih „Samo se ti smiji“ koju su izveli s veselom gošćom i jednako raspoloženim Đutkom. Njemu nije trebalo puno da se skine za razliku od Johna koji provokacijama iz publike nije udovoljio sve do samog kraja koncerta. Zatvaranje glavnine setliste bila je najuspješnija i najžešća „Imam sve“ s prošlogodišnjeg izdanja. Ova pjesma svoj puni potencijal ostvaruje baš uživo i kanalizira himničnost poroka i generacijsku propast baš kao svojevremena Baretova „Ja sam budućnost“.

M.O.R.T. u Tvornici / Julijan Labrović

Ipak, pravi spektakularni kraj doživjeli smo s „Bukom u glavi“ s „Odjela za žešće“. Posebno mi je drago da su se odmaknuli od radijski najuspješnije, ali i zvučno najslabije, gotovo iritantne dječje poskočice „Meni se skače“ te da je nisu uopće odsvirali. To šalje jasnu poruku o ozbiljnosti prema svojem tonu i vjernosti nekom vlastitom zvuku koji konačno pronalaze. „Buka u glavi“ poslužila je Boži Blajiću Zvrku da nas  počasti frenetičnom i psihodeličnom solažom koja je popržila ono što je ostalo od mozgova na parteru. Poslužila je i Miletu da se još više pokaže za bubnjarskim setom. Kikosa na basu ovdje neću isticati, već ću naglasiti da odrađuje lavovski dio posla u kompletnom zvuku benda od samih početaka i za taj je zvuk ključan jednako koliko i Johnovo tvrdo „č“.

A John Katić, kao na svakom nastupu, davao se kompletno glazbi, vibrirao je. Kao onaj žilavi cvijet s početka ovog teksta, on nalete vjetra od ostatka benda prima kao šamarčine i osjeća ih dubinski. Nerijetko ga to toliko preplavi da njegovom mršavom, ali žilavom, tijelu ne preostaje ništa drugo nego da se skupi i legne pored bas bubnja kao sinoć, tijekom „Buke u glavi“. Ona je bila klimaks njegovog ludila i cjelokupnog divljaštva kojem smo svjedočili.