Mark Mrakovčić održao je jednostatni nastup pun razigrane znatiželje u zagrebačkom Vintage Industrial Baru 20. listopada

Mrakovčić se kao neki čarobnjak prebacuje iz pjesme u pjesmu mijenjajući im karakter

Iako će Mark Mrakovčić vjerojatno prije svega uvijek biti poznat po svojim producentskim doprinosima kantautorskoj sceni, njegova se diskografija proteže dalje od tih ideja i u široki raspon zvučne raznolikosti. Riječ je o izrazito talentiranom umjetniku čiji se žar nije smanjio zbog toga što sjedi s one strane miksete, već naprotiv, svakim se nastupom još više rasplamsava.

To je itekako bilo svima jasno na jednosatnom furioznom nastupu u Vintage Industrial Baru u četvrtak, 20. listopada. S obzirom na to da je publika bila podijeljena između njegovog koncerta i onog Irene Žilić u Tvornici kulture, Mrakovčić je iskomentirao kako je očekivao puno manje ljudi te večeri, ali da je omjer zapravo savršen. Vidno raspoložen, vodio je iskusan tročlani bend (Ivica Antunović – Naranča, Anja Tkalec i Tony Mrakovčić) koji su svojom uigranošću unosili dodatnu oštrinu u konačni zvuk, žešći mash-up glazbenih kombinacija posuđivanih iz gotovo svih podžanrova rocka, ujedno stvarajući slobodnu interakciju koja je bila izvrsno nepredvidljiva iz trenutka u trenutak.

Njegov izvanredan solo debi iz 2020., Breeding Black Sheep, dobio je mnoge pohvale i priznanja kritičara, potvrđen je i nagradama i nominacijama, ali njegov glazbeni portret najbolju potvrdu dobiva upravo izvođenjem pjesama uživo. Mrakovčić se kao neki čarobnjak prebacuje iz pjesme u pjesmu mijenjajući im karakter i iznosi ih vokalno vrlo zadivljujuće, većinom s urlajućim intenzitetom. Svaka je pjesma posebna minijatura i ima jasnu temu (čak i ona najkraća koja govori o tome koliko je doista kratka), te poprima žešći i snažniji okus kad se pusti na pozornicu, pogotovo pred publiku koja uzbuđeno izražava svoju ljubav prema tim glazbenim krasotama i autoru koji ih je napisao.

Šarm i muzikalnost

Od samog početka čista kvaliteta je prilično očita. To je ono prvo što privlači pozornost, virtuozni nastup i izvanredni zvuk, a zatim Mrakovčićev glas u finoj, hrapavoj formi. „Picking“ je bila prva kojom su otvorili nastup u Vintageu, čak i „Tinnitus“ i „Smiling“ dobivaju emocionalno i malo odlučnije čitanje pa u živoj izvedbi eksplodiraju s nekom vrstom šarma i čiste muzikalnosti, no meni je možda najimpresivnije zvučala „Tepesh Blues“, naelektrizirani blues koji se nekako ipak izdignuo iznad cijelog repertoara, možda zbog neke svoje jackwhiteovske patine koja je probila u zvuku. S obzirom na to da „Breeding Black Sheep“ ima svega dvadesetak minuta materijala, ostatak koncerta činile su nikad snimljene pjesme koje su dio njegovog standardnog repertoara i dvije sasvim nove na koje je publika također pozitivno reagirala.

Granice klasične konvencije postoje da bi se testirale, a njegov uvijek svježi pristup pjesmama prenosi osjećaj razigrane znatiželje koja se čini nepresušnom. Snažno vjerujem da su ovakvi nastupi respektabilan pregled njegovog cijelog glazbenog djelovanja, i onog autorskog, ali i izvođačkog.

Možda njegova glazba nije namijenjena prevelikim koncertima, tako je jednom izjavio, ali zasigurno zaslužuje da ju čuje što veći broj ljudi. Mi smo svi otišli doma s tinitusom uzrokovanim glasnim i inventivnim muziciranjem svestranog kormilara Marka Mrakovčića i njegovog besprijekornog i razularenog benda.