Suvremena glazbena ceremonija Mimika Orkestra

Ako znamo da farsa svoje podrijetlo vuče od antičke maskirane improvizirane atelane i satire, preživljava u srednjovjekovnim misterijima i moralitetima, pa kasnije u komediji dell’arte, vodvilju i avangardnoj dramatici, možda će nam biti jasnija ideja koju u svojoj konceptualno isprepletenoj glazbi provlači i iz koje inspiraciju crpi Mimika Orkestar na posljednjem albumu Altur Mur koji je koncertno promoviran 23. prosinca u zagrebačkom Petom kupeu.

Foto: Filip Kovačević

Nevjerojatan dan, prepun kontradikcija – s jedne strane zimska južina, vijest o još jednoj preranoj smrti, s druge Seinfeldov anti-božićni Festivus. Kada pomislite da nije ni čudo što  upravo na taj dan pada obljetnica van Goghova odsijecanja komadića lijevog uha, ili kada je 2003. oformljena vlada Ive Sanadera. Gruba realnost zapravo se izvrsno suočila s glazbenom ceremonijom koju je pripremio dvadeseteročlani Mimika orkestar predvođen skladateljem i multiinstrumentalistom Makom Murtićem.

Foto: Filip Kovačević

Naime, već je poznato kako je Mimika ansambl pričanja priča, da se svaki projekt koji rade bavi pričom o pojedincu postavljenim u neki prostor i odnosom pojedinca prema društvu. Ideja je poigravanje s etnološkim, folklornim i mitološkim motivima od kojih se gradi sasvim novi i drugačiji suvremeni ritual. Ovaj put, na posljednjemu, četvrtom studijskom albumu pod nazivom Altur mur ili hram mora na izumrlome veljotskom jeziku, bave se glazbenom ceremonijom na zamišljenomu mediteranskom otoku upravo u kontekstu nekakve farse.

Foto: Filip Kovačević

Nastala u međunarodnom i multietničkom okruženju, Mimika je na sreću i u okviru zagrebačke scene zadržala tu neku početnu londonsku punk energiju uz inzistiranje na fluidnosti između svijeta jazza, suvremene klasike, elektronike i eksperimentalne glazbe. Rezultat je to kombinacije širokih interesa vođe sastava Maka Murtića i senzibiliteta glazbenika, članova orkestra s kojima Mak surađuje i u mnogim drugim ansamblima od sound painting CRI orkestra u Puli, Truth ≠ Tribea, Antenata, pa i Jazz orkestra HRT-a.

Foto: Filip Kovačević

No, orkestar se neprestano gradi i nije određen čvrstom formom, nego interesom i karakterom svakog pojedinca koji donosi neku boju, a glazba je pisana prije za određenu osobu nego za instrument. Sve se to moglo čuti i na koncertu u Petom kupeu.

Foto: Filip Kovačević

Započeli su sa skladbom “Tuota Nuester” bez uobičajenoga vokalnog uvoda, ali zato izraženim ritmom pojačanim ekspresivnim plesanjem Lucije Romanove koja će i inače kroz cijeli koncert svojom pojavom naglasiti ritualnost glazbe. Sljedeća šlagerska “Fondo” valcerom je satirički dočarala odnos mitskog i realnog turistificiranog Mediterana. Uslijedila je skladba “Amuar” na kojoj su se uz vokalisticu Maju Rivić istaknuli i Vojkan Jocić na tenor saksofonu, Joe Kaplowitz na tubi, ali i Leo Beslač i Nika Bauman na flautama.

Foto: Filip Kovačević

Budući da sound benda nije primarno oslonjen na trube, trombone i saksofone, a prostor imaju i gitare, elektronika, bubnjevi i udaraljke, u neobičnoj dramaturgiji upravo vokali Maje Rivić, Dunje Bahtijarević i Marte Kolege (koja je ujedno i tekstopiskinja) stilom pjevanja i harmonizacijom u cijeloj toj gunguli iznose zvuk orkestra. Djevojke nisu propustile u novoosmišljenim kostimima simbolički naglasiti mističnost priče o izgubljenom pojedincu i njegovu putu kroz ovaj svijet, tako da izgleda kao da mitološki likovi progovaraju o suvremenim problemima.

Foto: Filip Kovačević

Predivnu boju orkestru dala je i oboa Jelene Ilčić, posebno u skladbi “U slast”, da bi u sljedećoj pod nazivom “A Luntun” uz naglašenu ritam sekciju solom na svojim instrumentima do izražaja došli i Viktor Slamnig te Miron Hauser kojem je ovo bio prvi nastup s Mimikom.

Foto: Filip Kovačević

U plesnoj skladbi “Brindiž” jezici i narječja sudarali su se s neobičnom ritmikom uz zapažena sola Tomaža Zevnika na klarinetu i Marka Gudelja na bariton saksofonu. Na koncertu je izvedena i mračnija skladba “Thalassa” u novom aranžmanu. Iako Mak Murtić nije imao potrebe publici previše objašnjavati priču, mogao se kroz glazbu steći dojam o nekom potpunom prepuštanju.

Foto: Filip Kovačević

Vrhunac koncerta bila je skladba “Minotaur”, najviše zbog vrlo inspirativnog sola kroz tehniku pjevanja u flautu Nike Bauman koji je doveo do svojevrsnoga kolektivnog ushita glazbenika i publike podjednako. Glazba je u tom trenutku stvorila neko zajedničko ozračje u kojem se publika, barem onaj dio koji je koncert došla slušati, mogla osjećati bitnim sudionikom.

Ushićenje zbog glazbe kao utočišta i sredstva emocionalnog pročišćenja dramaturški je pomno smišljeno, što je Mimika potvrdila jedinim dodatkom večeri – već svojim prepoznatljivim zaštitnim znakom, skladbom “Song of Sorrow” s albuma Divinities of the Earth and the Waters.

Foto: Filip Kovačević

Bilo je to sat i pol glazbe u kojoj se jednako sveto ili svjetovno, tradicionalno ili suvremeno, na trenutak potpuno fluidno i postžanrovski, baš na tragu potrebe za istraživanjem, otvorio prostor sasvim slobodnog i nesputanog umjetničkog izraza kakav Zagreb već dugo zaslužuje.