07
pro
Izvještaj

Suvremena glazba u KNAP-u: MiseEnScene

Trio MiseEnScene

share

Izvedbe suvremene glazbe u Centru kulture na Peščenici, KNAP, imaju vrlo kratku, no vrlo kvalitetnu povijest. Ondje možemo pronaći repertoar koji doista pripada današnjici, a tako hrabar izbor programa nešto je na što nismo naviknuli u našoj sredini gdje prevladavaju kanoni klasične ‘suvremene’ glazbe, odnosno, izvedbe već etabliranih skladbi (ali i umjetnika). No, ni KNAP ne izbjegava tzv. kanone, već ih spretno uklapa u svoje programe, ali jasno je da su u fokusu ipak rjeđe izvođena djela 20. i 21. stoljeće te se daje veliki prostor aktualnim i mladim hrvatskim (kao i inozemnim) glazbenicima.

Centar kulture na Peščenici svoj prvi susret sa suvremenom glazbom ostvaruje na Muzičkom biennalu Zagreb 2019. godine kada ovome renomiranom festivalu nudi suradnju i prostor. Jedna od začetnica te suradnje je i producentica KNAP-a, Gaia Vukelić, koja prilike pruža upravo svježim kreacijama nerijetko mladih umjetnika. Tako je nastalo KNAPANJE, platforma u sklopu koje studenti imaju priliku i sudjelovati na MBZ-u.

U svega nekoliko dana festivala pozornicom KNAP-a prošlo je čak stotinjak studenata svih muzičkih akademija u Hrvatskoj te Likovne i Dramske u Zagrebu koje povezuje ljubav prema suvremenoj umjetnosti. KNAPANJE se nastavlja i u sklopu idućeg izdanja MBZ-a, u travnju ove godine, unatoč izazovima koje je pred kulturu predstavila pandemija.

Upravo se iz poznanstva Gaie Vukelić i prof. Mije Elezović, jedne od mentorice osječkih studenata na prvom KNAPANJU, izrodio i novi projekt pod nazivom Glazba-Misija-Vizija, Dani suvremenog muziciranja. Ovaj ciklus od 2019. godine predstavlja nove skladbe, a gostujući svirači i skladatelji/ce vrlo su često tek diplomirani glazbenici ili čak studenti.

Koncert ansambla MiseEnScene

Ciklus Glazba-Misija-Vizija ove godine doživljava svoje treće izdanje. Posjetila sam njihov drugi koncert u izvedbi trija MiseEnScene koji čine: Vlatka Peljhan (violina), Bruno Philipp (klarinet) i Mia Elezović (klavir).

Zna se da praizvedba na koncertu suvremene glazbe stvara posebno uzbuđenje, a mala zvjezdica u uglu naslova skladbe koja ju naznačuje kao da to posebno ističe. Uobičajeno je da se i sam skladatelj smjesti među publiku. Sretnici smo uočimo li samo jednu ‘zvjezdicu’, no na ovom koncertu bilo ih je čak tri: Sanda Majurec, Dubravko Detoni i Frano Đurović. Uz njihove praizvedbe, izvedena je i skladba Antuna Tomislava Šabana. Na programu su bila i djela Mauricea Ravela, Albana Berga te Igora Stravinskog, i to na samom početku, sredini i kraju koncerta, poput kakvih stupova prošlosti.

Sam je program bio doista pametno osmišljen. Odabrane skladbe pokrile su gotovo sve kombinacije trija MisEnScene: od solo nastupa, preko raznih kombinacija dua, pa sve do nastupa čitavog ansambla u Priči o vojniku Igora Stravinskog.

Solističke praizvedbe

Sve praizvedbe bile su posvećene solističkim izvedbama. Bruno Philipp praizveo je skladbu Dubravka Detonija, Les bravoures nostalgiques, za klarinet solo. Skladba nosi jasnu ideju koju je svojom odlučnom svirkom izvrsno dočarao Philipp. Djelo se sastoji od niza izrazito različitih i karakterno snažno ocrtanih dijelova (svaki u trajanju 10-30 sekundi) koji se iznose u kontinuitetu.

Svaki od ovih dijelova kompleksan je i upečatljiv te bi mogao biti ishodišni materijal za zasebnu kompoziciju, no koncept ove skladbe to odbija; ljepota/ružnoća dijelova svojom kratkoćom provocira i ostaje prolazna, poput misli nervozna posjetitelja kakve kvalitetne slikarske izložbe u kojoj žurba dopušta tek letimičan pogled na svaku izloženu sliku. Zbog toga se ne može govoriti o nekom tradicionalnom konceptu forme; dijelove međusobno ništa ne povezuje ‘namjerno’, oni koegzistiraju, viču jedni na druge, slušaju se i prolaze. Detoni doista stvara originalno i suvremeno djelo u svakom pogledu, možda i estetski najsuvremeniju skladbu čitavog koncerta.

Velika sloboda dana je pijanistici u skladbi koja predstavlja postupnu konstrukciju nastalu iz dekonstrukcije jednoga stavka

Slijedi praizvedba Pastoralne suite za klavir Frana Đurovića u izvedbi Mije Elezović. Dosadašnja dinamika koncerta ovdje je zaustavljena polaganim zvukovnim plohama koje pomalo podsjećaju na glazbu Mortona Feldmana kojem je sam kompozitor čak i posvetio jednu svoju raniju skladbu. Tijekom vrlo pažljivog slušanja ovih nekoliko stavaka, nekoliko tonova i intervala ostaje urezano u memoriju, a prvim pogledom na partituru jasno je da je upravo ovo ideja konstrukcije čitave skladbe. Posljednji stavak sadrži niz svih vertikalnih sklopova zastupljenih u ranijim stavcima gdje dio njih nedostaje. Odnosno, posljednji je stavak ukupnost, a prethodni stavci varijante ove ukupnosti.

Skladba je nastala dekonstrukcijom jednog stavka, dok je sama izvedba njegova postupna konstrukcija. Velika sloboda dana je pijanistici koja izrazito studiozno pristupa partituri. S jedne strane je točna i precizna (u suprotnom ne bi bilo moguće slušno zapamtiti pojavljivanje istih harmonijskih sklopova u pojedinim stavcima), dok je s druge strane, svojom muzikalnošću i glazbenom intuicijom dodatno obojala skladbu ističući ili zadržavajući njoj u tom trenutku važne tonove, intervale ili akorde.

Majstorski oblikovana klasična forma

Usijedila je praizvedba nove skladbe Sande Majurec koja pak koristi potpuno drugačiji pristup. Formi pristupa na klasičniji način i to najviše zbog razrade materijala. Ona je načinjena doista majstorski, a temelji se na korištenju dvaju karakterno oprečnih motiva: brzih i agresivnih, često rastvorbi, a s druge strane, delikatnih motiva u kojima dominira tiša dinamika i tehnika pizzicato.

Agresivan motiv ponegdje se razvija u svoju krajnost te se pojavljuje u distorziranom obliku, a fragilni momenti pretapaju se u trilere uz svijetao, nestabilan i sjenovit zvuk tehnike sul ponticello. Poveznica ovih dvaju motiva je npr. pizzicato-glissando tehnika.

Može se reći da su ove dvije krajnosti doista dva svijeta, na diskretan način povezana, i dio su jednog univerzuma te vrlo kompaktne skladbe. Izvedba Vlatke Peljhan doista je briljantna; navedene krajnosti posebno ne ističe i ne karikira, već vrlo prirodno dopušta njihov razgovor, odnosno Inner dialogue, kako glasi naslov skladbe.

Povijesni stupovi

Dok praizvedbe pred izvođače uvijek stavljaju poseban izazov, mnogo je lakše pristupiti ‘izvođačkoj kritici’ slušanjem već poznatih skladbi. U slučaju solističkih izvedbi trija MiseEnScene, već zbog samog dojma i snage kojom su prenijeli ideju i energiju svakog pojedinog djela, jasno je da se radi o visokom stupnju izvedbi. No tzv. ‘povijesne skladbe’, odnosno Sonata za violinu i klavir br. 2 Mauricea Ravela, Četiri komada za klarinet i klavir Albana Berga i Suita za sva tri člana Igora Stravinskog, njihovu izvrsnost samo dodatno potvrđuju. Ravelova tečnost prenesena je i u klaviru.

Očito je da je u ovoj skladbi skladatelj imao fokus na violinističkim tehnikama, no Mia Elezović svojim se tonom izuzetno prilagođava briljantnoj violini Vlatke Peljhan mekim tonom koji parira gudačkom instrumentu te je ukupan dojam savršen balans i pomirba boja ovih dvaju različitih zvukova.

Rano djelo Albana Berga obiluje još uvijek romantičarskim elementima, a upravo ovu kvalitetu Philip i Elezović dodatno ističu, ulazeći u ekspresivan karakter toga doba, no bez patetičnosti ili karikiranja. Naspram tome, izvedba trija Igora Stravinskog izrazito je precizna i odriješita. Ovdje nema prilagođavanja i stapanja boja (kao npr. u Ravelu) i točno tako glazbenici i izvode ovu skladbu. Vlada klasičan princip orkestracije, ravnopravnost instrumenata i savršen ‘trijalog’.

Treba još istaknuti da je na koncertu izvedena i skladba Antuna Tomislava Šabana Una caminata de seis minutos y los encuentros on the beach za klavir solo koja se možda najviše razlikovala od preostalog programa. Minimalizam, tonalitet, šaljivost i precizna forma često karakteriziraju djela iz Šabanova opusa, a Mia Elezović upravo u tom karakteru izvodi Caminatu, savršeno ocrtavajući njezine ideje.

Pitanje prostora – suvremen ili arhaičan?

Zbog pandemije ovogodišnji ciklus Glazba-Misija-Vizija broji tek dva koncerta na kojima je maksimalan broj u publici mogao biti isključivo petnaest uzvanika. Iako je ovo u očima organizatora i umjetnika koji su sudjelovali na koncertu moglo stvoriti osjećaj tuge ili frustracije, zbog malobrojne publike iz nekoliko sam se razloga osjećala privilegirano. Jer su doista glazbenici, a i skladatelji uložili toliko truda u umjetnički rad, možda i naslućujući da će rezultat čuti tek petnaest osoba. U današnje doba to zvuči nevjerojatno, gotovo kao traćenje vremena. No, ne daje li umjetnosti baš ovakav intimistički pristup veću važnost i značaj?

Dojam bi bio potpuno drugačiji da je trio nastupio u dvorani trenutno zatvorenog Hrvatskog glazbenog zavoda ili, još ekstremnije, velikoj dvorani Lisinski. Tada se svi mi u publici možda ne bismo susreli, ne bi bilo razgovora s umjetnicima nakon koncerta niti bi nas glazbenici za vrijeme pljeska mogli pogledati u oči. Ova me situacija podsjetila ne to da je upravo ovako i nastala komorna glazba te se dugo tako i izvodila – u malom krugu poznanika koji se međusobno cijene. Zato mi je drago da sam bila dio tog iskustva.

Možda smo na koncertu bili ‘prisiljeni’ biti u tako malom broju, a trio nije dobio zasluženi publicitet, no s druge strane vratili smo se samim izvorima izvođenja komorne glazbe. Kontekst izvedbe je u tom smislu bio suvremen jer smo se svi danas naviknuli na brojniju publiku, velike dvorane i van-ljudske pristupe u umjetničkim nastupima (ne zvuči li to apsurdno?), ali je kontekst izvedbe istovremeno bio i ‘arhaičan’, povijestan i iskonski.

Bez kalkulacija –  otvorenost, iskrenost te zrcaljenje sadašnjosti

Ciklus Glazba-Misija-Vizija održan je i pandemijske 2020. godine i to online. Ove godine, uz koncert ansambla MiseEnScene, ciklus je sadržavao i nastup mladog i respektabilnoga talijanskog ansambla flauti Alchimie Sonore (od kojih su neki članovi još uvijek studenti) i koji je izveo talijanske skladatelje najmlađe generacije.

Njegovana i živa atmosfera KNAP-a usprkos svemu ostavlja vrlo pozitivan dojam. Dočekala nas je i aktualna izložba Forbidden Melody Vedrana Ružića, a brojni plakati govore o živosti tog centra. Mi glazbenici imamo sreću što je i nama otvorio svoja vrata, a odabir Nove glazbe i novih djela općenito vrlo je hrabra odluka, jer se nikada ne zna što će nas dočekati. No, upravo je to čar suvremene glazbe – bez kalkulacija, uz otvorenost, iskrenost te zrcaljenje sadašnjosti i trenutnih umjetničkih ideja.

 

Skladateljica Sanda Majurec i violinistica Vlatka Peljhan

Skladatelj Frano Đurović i pijanistica Mia Elezović

Trio MiseEnScene

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati