02
lis
2024
Izvještaj

Monika Leskovar i Martina Filjak

Recital za pamćenje

Foto: Šime Modrić

share

Nisu samo gastronomske delicije ni karneval. I Samoborska glazbena jesen već nas pola stoljeća uvijek iznova u rujnu mami u živopisni gradić u blizini Zagreba. Usporedo s Varaždinskim baroknim večerima i početcima koncertne sezone u metropoli uspijeva se izboriti za „komad kolača” naše raspršene pozornosti na glazbu. Jer probrani programi koje osmišljava naš uvaženi skladatelj, akademik Srećko Bradić, a realizira njegova „desna ruka”, producentica Renata Glojnarić, doista su ekskluzivni i ne smiju se propustiti.

Jedan je koncert posebno izdvojio našu pozornost. Riječ je o zajedničkom recitalu naših dviju najboljih umjetnica svojega zanata koje nastupaju redovno u raznim komornim formacijama (ove će sezone pokrenuti novi koncertni ciklus Lisinski da camera, uz violinisticu Dunju Bontek i violisticu Mariju Andrejaš), ali ih, ruku na srce, u notornom sonatnom formatu rijetko možemo „uhvatiti”. To su naša najbolja pijanistica Martina Filjak i naša najbolja violončelistica Monika Leskovar, koje se na našu sreću poznaju i zajedno muziciraju od djetinjstva, zajedno su odrastale kroz glazbu tako da dosta slično dišu i osjećaju.

Foto: Šime Modrić

Pritom im je akustika crkve sv. Anastazije dodala zvučnu vrijednost, tu idealnu akustičnu školjku u kojoj se njihova zajednička sprega stopila u šareno bogatstvo alikvota. Svaka za sebe u četrdesetima doživljava poseban umjetnički uzlet; njihova sjajna sviračka forma uz nadahnuće oplemenjena je punom zrelošću te životnim i koncertnim iskustvom. Martina Filjak svoju je dugogodišnju koncertnu praksu diljem svijeta sada upotpunila i pozicijom programske izbornice našega najstarijeg i najvećeg ljetnog festivala, Dubrovačkih ljetnih igara. Iza nje je prvo festivalsko ljeto koje joj je otvorilo nove vidike promišljanja. Prva je od intendanata toga festivala koja je uklonila to ime, smatrajući prikladnijim titulu umjetničke ravnateljice.

Foto: Šime Modrić

Njezina je „izbornička” nota posebno vidljiva u izboru programa te subotnje kišne samoborske večeri koji je imao vrlo jasnu tematsku nit i predstavio naše umjetnice u širokom spektru emotivno-misaonih izričaja. Monika Leskovar s druge strane posljednje godine radi kao profesorica violončela na dvije institucije – Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Konzervatoriju Talijanske Švicarske u Luganu.

Na obje predvodi vrlo uspješnu violončelističku klasu, a njezin pedagoški rad djeluje i na njezino neprestano usavršavanje u interpretaciji, ali i u introspekciji. Drukčija perspektiva tonova na klaviru i violončelu bila je vrlo očigledna u remekdjelu za violončelo i klavir Fratres suvremenoga estonskog mistika Arva Pärta, gdje su se dvije umjetnice „kao sestre” stopile u suptilnoj teksturi njegova meditativnog stila tintinnabuli. Takvim i sličnim djelima Martina Filjak obično završava svoje solističke recitale, poput njezina omiljenog dodatka Für Alina istoga skladatelja, otkrivajući svoju intelektualnu stranu.

Foto: Šime Modrić

Sad je time „zarazila” i svoju „sestru po glazbovanju” Moniku, koja je prihvatila izazov te pokazala da i ona sada u zrelosti pronalazi sklonost prema introvertiranom haiku izričaju. To je bio tek uvod u većinski kasnoromantičarski program raskošnih tonskih boja i emocija koje su se rasplamsale već u raritetnoj zvučnoj meditaciji Rêverie našega Blagoja Berse, te doživjele pravi vatromet izričaja u Sonati za violončelo i klavir u g-molu, op. 19 Sergeja Rahmanjinova.

Foto: Šime Modrić

U oba djela klavir je takoreći glavni nositelj materijala koje dijeli s violončelom kao suparnikom, ali i dodatnim kolorizmom. U toj je sinergiji posebno skladno djelovala suptilna suradnja i međusobno osluškivanje dviju umjetnica. Da ne ostane sve samo na romanticizmu kao ipak dominantnom karakteru obiju glazbenica, one su se u završnici pokazale i kao vatrene interpretkinje stila Novog tanga Astora Piazzolle u strastvenom tonu njegove skladbe Le Grand Tango.

No na samom kraju vratile su se na početni smiraj večeri i svima su nam zaželjele laku noć andaluzijskom uspavankom Nana Manuela de Falle iz njegovih Sedam narodnih španjolskih pjesama, završivši ovu večer za pamćenje u hispanskom tonu.

Foto: Šime Modrić

Na svu sreću, nije samo puna crkva uživala u ovoj cjelovitoj ljepoti glazbe, već i slušatelji Trećeg programa Hrvatskoga radija, zahvaljujući izravnome prijenosu čija bi snimka mogla poslužiti za objavu njihova zajedničkog albuma.

Foto: Šime Modrić

Moglo bi Vas zanimati