Bruckner i Kelemen u rukama mladih snaga

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Pod nazivom 300 za Brucknera i Kelemena u sklopu ciklusa Lisinski subotom obilježene su obljetnice rođenja dvojice velikih europskih skladatelja: tristota obljetnica Antona Brucknera i stota Milka Kelemena. Nastupio je Simfonijski orkestar Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, a dirigirao je Hansjörg Albrecht.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Pedesetdvogodišnji njemački glazbenik Hansjörg Albrecht podjednako je uspješan kao dirigent, orguljaš i čembalist. U orguljaškom svijetu slovi kao vrhunski izvođač te kao autor brojnih transkripcija za taj instrument.

U svijetu dirigiranja smatra ga se stručnjakom za glazbu 18. stoljeća te za djela Bacha i njegovih sinova, o čemu svjedoči i položaj dirigenta Münchener Bach-Chora i Münchener Bach-Orchestra na kojem je djelovao od 2005. do prošle godine i na kojem je naslijedio velikog Karla Richtera. Albrechtov je cjelokupni repertoar, naravno, daleko širi te seže i do suvremene glazbe.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Razumijevanje relativno suvremene, tridesetak godina stare partiture Albrecht je pokazao na početku koncerta u izvedbi Kelemenove skladbe Archetypon II – ‘Für Anton’. Djelo je nastalo 1995. na narudžbu Državne opere u Stuttgartu, a u povodu obilježavanja 100. obljetnice Brucknerove smrti i koje odražava Kelemenovu trajnu opčinjenost podsviješću, arhetipovima i praslikama.

Podijeljeno je u šest cjelina (Tremendum, Mirum, Energicum, Sanctum, Fascinans i Majestas), složeno orkestrirano, a karakterizira ga napetost koju čine neprestani kontrasti između statičnog i dinamičnog, energičnog i smirenog, visokog i dubokog, glasnog i tihog, agresivnog i nježnog. Posveta Bruckneru sadržana je u citatu iz Adagia njegove Sedme simfonije, ali i u atmosferi čitave kompozicije, kao i u odjeku zvona na njezinom samom kraju.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

U ovoj su izvedbi Albrecht i mladi glazbenici bili sjajno raspoloženi.

Albrechtu ovo nije prvi susret sa Simfonijskim orkestrom Muzičke akademije (godine 2021. u Zagrebu je ravnao studentskom izvedbom rekonstrukcije Bachove Muke po Marku), no i bez toga je u vrlo pažljivom tumačenju Archetypona s njime ostvario sjajnu komunikaciju, koja se osjetila od prvih taktova. Fino izvedena pianissima, moćna fortissima, preciznost u intonaciji i ritmu, skladni početci i završetci te visok stupanj koncentracije u tumačenju složene partiture bili su uistinu dojmljivi.

Orkestar je zvučao kao skladna cjelina, a svaka je njegova sekcija dobila priliku za isticanje što su vrlo dobro iskoristili svi, no posebno četvorica izvrsnih udaraljkaša.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Brucknerova Šesta simfonija u A-duru, WAB 106 pokazala se, nažalost, prevelikim zalogajem za orkestar, ali i za Albrechta. Za razliku od rafinirane i precizne izvedbe Kelemena, ovdje nije uspio uspostaviti ravnotežu i sklad zvuka unutar orkestra, u kojem su limeni puhači grubim tonom često nadglasavali svoje kolege.

Osim toga, plošnom dinamikom u kojoj je put od pianissima do fortissima vrlo kratak, poništio je za Brucknera karakteristična dugačka, masivna crescenda koja vode do kulminacije. Pridonio je tome i orkestar, koji nije baš najbolje navježbao ovu partituru, što se posebno čulo u intonativno nepreciznim rogovima u većem dijelu izvedbe te u trećem stavku, Scherzu, koji se nekoliko puta doslovno raspao.

Bilo je tu, međutim, i lijepih trenutaka poput dobro odsviranoga drugog stavka, Adagia, ili pak odličnih sola drvenih puhača, no Albrecht kojeg je – kako stoji u programskoj knjižici – časopis Crescendo proglasio jednim od vodećih interpreta Brucknerove glazbe ovom izvedbom ipak nije opravdao takav svoj status.