My Buddy Moose u Vintageu: trideseti zagrebački koncert za dvadeseti rođendan benda

Riječki My Buddy Moose održao je nastup u zagrebačkom Vintage Industrialu

Kada su sredinom nultih godina najnovijeg stoljeća svojom garažnom verzijom svega najljepšega naučenog od američke korijenske muzike dečki iz rock’n’roll kvarteta My Buddy Moose zagospodarili klubovima rodne im Rijeke i hrvatskoga koncertnog središta Zagreba, malo je koji od osvojenih navijača uopće razmatrao mogućnost da će u dalekoj budućnosti svjedočiti obilježavanju dva desetljeća aktivnog i neprekinutog postojanja benda. Čak i unatoč svojoj zaraznoj, komunikativnoj te često poletnoj i plesnoj muzici, sastav tog tipa po prirodi stvari neizostavno pripada barem donekle nišnom undergroundu, čije tegobe i prepreke svakako potenciraju sve izazove stabilnog održavanja bilo kakvog odnosa, pogotovo prijateljsko-poslovne zavrzlame kakve bendovi uglavnom jesu.

Nagovoreni na partiju predviđanja, međutim, i pesimisti i optimisti proslavu bi spomenute zavidne obljetnice vjerojatno zamislili prilično podudarno onome što je tek podnošljivo posjećen Vintage Industrial Bar sinoć, 19. veljače, doživio na još jednome izvrsnom koncertu grupe, prvome zagrebačkome nakon onoga u pauzi pandemijskog zaključavanja u rujnu 2020. godine u Močvari. Prvi bi ukazali na činjenicu da je u ovoj fazi karijere od ikojeg benda teško očekivati makar i najsitnije tržišno napredovanje, pa za ilustraciju pretpostavljene silazne statusne putanje ne bi ni morali posezati za usporedbom s jednim od prvih rasprodanih koncerata u povijesti Vintagea, kada su postvalentinovskog 15. veljače 2013. godine My Buddy Moose svojim ear bleeding countryjem (da posudimo ime kompilacije Dinosaur Jr.) darivali sve zaljubljene u život, ljubav i rock’n’roll.

Upravo bi se takvi, zaljubljeni i optimistični, prilikom svoje procjene fokusirali na ono znatno važnije od nedvojbeno nešto slabijeg posjeta, koji se doduše ne bi ni primijetio da je koncert umjesto u prostranom Vintageu održan u nekom od nažalost danas nepostojećih klubova u kojima je bend nekad gradio svoje ime, kao što su KSET ili stari Spunk. Neka, ovako je zato bilo više prostora za plesanje – u kojem je prednjačio Marko Rogić, frontmen odlične predgrupe White On White – prepuštanje osjećajima i uživanje u strasti i izvođačkoj kvaliteti kojima pjevač Luka Benčić, gitarist Matko Botić (prodekan za pedalurgiju, prema Lukinom predstavljanju), basist Ištvan Širola zvani Pišta i bubnjar Jasmin Đečević, redom originalni članovi benda, ne propuštaju ispuniti ama baš svaki nastup. Dvadeset godina rada u nepromijenjenoj postavi i nimalo okaljanog entuzijazma ne samo da se ne bi smjelo uzimati zdravo za gotovo nego si ih sebi kao fanu i bendu koji voli svaki pretplatnik i pacijent nezavisnog rocka može samo poželjeti.

Ključna komponenta vedrog sagledavanja situacije, međutim, ipak nije ono što je bend od svojih početaka sačuvao, nego sve ono što je na stabilnim temeljima putem izgradio, i to pogotovo u sadašnjem trenutku, a to je primarno friško objavljeni album Into The Grey. Petim zaredom odličnim albumom My Buddy Moose su barem u takvoj brojčanoj kategoriji hrvatskog rocka nadmašili čak i Haustorova četiri (još uvijek vode Overflow sa svojih šest i pol), ali suština je u tome da su istodobno nadmašili sami sebe i ostali si itekako vjerni, manje na americanu oslonjenim kulerskim indie-rockom koji zvuk benda širi logično i skladno. Da su svirali i snimali češće, njihova bi publika 2025. godine moguće dobila ponešto neinspiriran npr. deveti album i uživo prisustvovala odrađivanju posla, ali pretvaranje nezavidnih uvjeta industrije u odskočnu dasku za držanje iznimno visokog nivoa vrijedno je isključivo divljenja i poštovanja.

Sinoćnji je koncert stoga bio uvjerljivo izbalansirana kombinacija promocije nove ploče, s koje je bend odsvirao šest pjesama, i presjeka dosadašnje diskografije u koji je svaki album uklopio dvije do tri, do bisa s patentiranim raspašojem za stare fanove uz ekstra klasike s debija ‘Bad Day’ i ‘Waiting For Explosion’. No da bi taj bis uopće zaradili, My Buddy Moose su kroz 75 minuta s brižno raspoređenih 18 pjesama koncert strukturirali i bildali prema otpuštanju svih negativnih emocija i komunalnom slavlju produljenih gitarskih uragana. 

Prvo osvježenje na set listi bila je uvodna ‘Oh My Love’, inače finale novog albuma, iz čije je atmosfere koja ugodno ušuškava bend čak i više nego na studijskoj verziji publiku poveo u energičnije rokerske brojeve koji zavode još ugodnije, među kojima se i ovaj put isticala totemska ‘Streets’. Blok novih pjesama pokazao je da se My Buddy Moose ne napajaju samo Neilom Youngom i kompilacijom Nuggets, iako nekim fanovima to nipošto ne bi smetalo, nego slušaju i Steely Dan (‘Trick The Darkness’) ili disco (‘His Smile’), a razvojni luk stila grupe najbolje oslikava transformacija kockarskoga garage-rock rariteta ‘Fruit’ u moderan melodični rock varijante zabilježene na Into The Grey. Naravno, neovisno o ljepoti pjesama, posjetitelji na koncertima češće vole čuti pjesme koje već itekako dobro znaju, a jedan od nepogrešivih signala ovog benda da počinje pravi tulum posezanje je za mandolinom.

Kao kad bi Peter Buck na koncertima najljepšeg benda svih vremena uzimanjem tog instrumenta jasno dao do znanja da slijedi ‘Losing My Religion’, tako Matko i My Buddy Moose tim uvjetnim ištekavanjem iz struje publiku zarobe ili preslatkom baladicom ‘Ocean’ (koju je kao jednu od riječkih rock himni ovjerio Zoran Žmirić) ili ubojitim country-rockom ‘Finally’. Srećom, najčešće i sviraju obje, varira samo raspored, a sinoćnjim su divnim izvedbama u mandolinskom dijelu pridodali i davno posvojenu obradu Poguesa ‘The Ghost Of A Smile’. Završna trećina pripala je vrhuncima kataloga kao što su prijeteća ‘Scary Feeling’, singalong ‘My People’ i potpuna eksplozija power popa u freakout ‘Lack Of Imagination’, a do prvog je pozdrava doveo bendov maltene trademarkom zaštićen mandolinoise ‘Waitin’ Around To Die’ neprežaljenoga Townesa Van Zandta.

My Buddy Moose su tako još jednom pokazali da, koliko god sjajan bend bili, jednu lekciju ne mogu naučiti, a jednu pogrešku ne mogu prestati činiti: nema te publike koja će ih nakon takve demonstracije moći i čarolije rock’n’rolla pustiti da odu kako su planirali. Bis je, dakle, bio neminovan, a i bilo bi glupo da bendov, ako evidencija ne vara, jubilarni trideseti zagrebački koncert ne bude dodatno proslavljen. Set lista: Oh My Love – Love, Love, Love – I Know I’ve Gotta Stop – Streets – Trick The Darkness – Sunblock Shuffle – No Reason – Shine! Shine! Shine! – After The Feeling Is Gone – Ocean – Finally – The Ghost Of A Smile – Fruit – His Smile – Scary Feeling – My People – Lack Of Imagination – Waitin’ Around To Die – BIS: Redemption Song – Bad Day – Waiting For Explosion.

Manjak prostora rezerviran za spomenutu predgrupu White On White ni u kojem smislu nije adekvatan onome što je Markov kvintet u Vintageu odsvirao. Skraćeno predstavljanje opusa benda kroz uglavnom pjesme aktualnoga prelijepog albuma Gotta Learn To Say No, od kojih je i sinoć posebno zasjala ‘Green Mile’, budi želju za iskorakom barem onolikim da bend u Zagrebu u što skorijoj budućnosti bude mogao održavati i solo koncerte. No o tome je bilo nepotrebno razmišljati dok su White On White troglasno izvodili besmrtnu ‘If I Needed You’. Svaka večer u kojoj čujete dvije pjesme Townesa Van Zandta po definiciji je super!