Na rubu pjesme na kraju sezone

Koncertom nazvanim …AND NOW SOMETHING COMPLETELY DIFFERENT… od sezone se u ponedjeljak oprostio i Cantus Ansambl. Uz solistice, altistice Martinu Gojčetu Silić i Ivanu Srbljan te glumicu Doru Dimić Rakar, a pod ravnanjem Berislava Šipuša, cantusovci su posegnuli za velikanima avangarde prošlog stoljeća Lucianom Beriom i Karlheinzom Stockhausenom, a u središtu pažnje bila je praizvedba nove Šipuševe skladbe … s ruba pjesme…

Foto: Vedran Metelko/CA

Something completely different iz naziva večeri ne odnosi se na izvorni, montipajtonovski duhoviti odmak od stvarnosti, već na odmak od standardno koncipiranog programa, pri čemu izvođači djelomično ili u potpunosti stvaraju konačni zvuk, a riječ je osnovni pokretač glazbenih zbivanja: kod Beria i Šipuša to su stihovi, a u slučaju Stockhausena verbalne upute izvođačima.

Foto: Vedran Metelko/CA

Početak koncerta pripao je Lucianu Beriu, jednom od najinovativnijih europskih i svjetskih skladatelja druge polovice 20. stoljeća. Važan dio njegovog opusa posvećen je glasu, pri čemu se ističu skladbe napisane za mezzosopranisticu Cathy Berberian, muzu poslijeratnih avangardista, koja mu je nekoliko godina bila i supruga. Jedno od takvih djela je i Circles iz 1960. za ženski glas, harfu i dva udaraljkaša na stihove E. E. Cummingsa koji su ga nadahnuli ne samo pjesnički, već i semantički i tipografski te je stvorio kompoziciju u formi luka i u njoj ujedinio glazbene i kazališne elemente uz neprestano propitivanje odnosa riječi i instrumentalnog zvuka.

Nastup pouzdane i iskusne Martine Gojčete Silić nije sadržavao scensku ekstravaganciju kakvom je navodno zračila Cathy Berberian, no odlikovao se finoćom, preciznošću i muzikalnošću uz koje je smireno izvela zahtjevnu partituru u neprestanom dijalogu s jednako koncentriranim članovima Cantusa.

Foto: Vedran Metelko/CA

Karlheinz Stockhausen se od serijalizma, koji je prevladavao u njegovom opusu iz rane faze, tijekom 1960-ih okrenuo eksperimentu i aleatorici te je razvio koncept tzv. intuitivne glazbe s ciljem poticanja kreativnosti izvođača i njihovog oslobađanja.

Ciklus Aus den sieben Tagen nastao je 1968., a čuli smo njegov dio nazvan Goldstaub, prema bojama koje vidimo kad se opustimo i sklopimo oči. Umjesto notacije Goldstaub sadrži samo tekstualne upute koje izvođače potiču na intuitivno stvaranje glazbe, čemu su cantusovci pristupili složno i sa žarom, ne mareći previše za  detalje pa su neuobičajeni instrumenti inače vrlo karakterističnog i glasnog zvuka – kao što su didgeridoo ili modificirana slide gitara – prošli nezapaženo, pridonoseći tek cjelokupnoj zvučnoj boji.

Skladbom … s ruba pjesme… napisanom upravo za ovaj koncert – koja je bila središnja točka večeri – Berislav Šipuš pokušao je izgraditi most između Beriovog i Stockhausenovog djela, upotrijebivši njihove najkarakterističnije elemente: uglazbljenje stihova, scenski pokret te donekle instrumentaciju iz Circles i aleatoriku iz Goldstauba.

„Žena, to je svečanost“, izjava je Ive Maleca iz 1966. koja bi danas namrštila mnoga ženska čela, no upravo je nju Šipuš naveo komentirajući odabir stihova pjesnikinja Sylvie Plath, Marguerite Yourcenar i Dacie Maraini koje je – uz tekstove svojeg stalnog suradnika Seada Alića – uglazbio u ovoj kompoziciji. Instrumentacija skladbe vrlo je zanimljiva: Šipuš je upotrijebio samo duboke puhačke instrumente (bas i kontrabas-flautu, bas-klarinet, kontrafagot i bas-saksofon), udaraljke, elektroniku koju je oblikovao Tomislav Oliver i čak tri harfe, rukovodeći se idejom postizanja kontrasta unutar pretežno tamne zvučne boje.

Foto: Vedran Metelko/CA

Foto: Vedran Metelko/CA

Međutim, dug je put od htijenja do ostvarenja pa su se tamne zvučne boje međusobno poništile, a harfe i ženski glasovi koji su trebali donijeti željeni kontrast ,utopili su se u zvukovima puhača i udaraljki. Pritom su žrtvovani i stihovi, koji su prema skladateljevoj zamisli jednako važni kao i glazba: altisticu Ivanu Srbljan razgovjetno se čulo tek u višim registrima (za što ona sigurno nije kriva), kao i glumicu Doru Dimić Rakar, koja je veći dio izvedbe – tko zna zašto – provela pužući i ležeći na pozornici i čiji se vrlo lijep, dubok i taman glas potpuno izgubio u jednako dubokim i tamnim instrumentalnim bojama.

Foto: Vedran Metelko/CA

Zbog svega navedenog bilo je teško razaznati trodijelnu formu skladbe, ali i dijaloge s ostvarenjima Beria i Stockhausena koja su nadahnula njezin nastanak: u skladu s naslovom, stigli smo do ruba pjesme, ali samu pjesmu nismo uspjeli čuti.

Foto: Vedran Metelko/CA

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.