Nepregledno maštoviti putevi Cantus Ansambla

Jubilarna, šezdeseta Glazbena tribina u subotu se, 4. studenog 2023. ozbiljno zahuktala. Njezinim se središnjim koncertom – po sadržaju i kvaliteti izvedbe – možda može smatrati nastup Cantus Ansambla pod vodstvom Berislava Šipuša u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Cantusovci su svirali djela hrvatskih skladatelja raznih generacija – od Sanje Drakulić do Stanka Horvata – koja su sva redom bila karakterno obilježena nekom posebnošću.

Foto: Kristijan Cimer

Tabu za komorni ansambl Sanje Drakulić odlikovao se tako plesno-asimetričnom ritmikom i namjerno odabranim suhim instrumentalnim bojama, s namjerom prenošenja doživljaja života u suvremenosti, njegove jednolične korektnosti, ali i zaključnog radosnog uspjeha postizanja slobode i životnog veselja.

Foto: Kristijan Cimer

Sljedeću na programu, skladbu In between za obou, komorni ansambl i elektroniku, Tibor Szirovicza je napisao na narudžbu Cantus Ansambla, a posvetio ju je oboistu tog sastava, Branku Mihanoviću. Mihanović je svoje izvođačko umijeće pokazao već mnogo puta: i ovaj put bilo ga je zadivljujuće slušati kako virtuozno kliže in between elektroničkih zvukova, akustičkih zvukova ansambla te zadatosti vlastite dionice.

Foto: Krtistijan Cimer

Uslijedila je impresivna kompozicija Branimira Sakača, čiji naslov Barasou neupućenom slušatelju ne govori mnogo. No podnaslov, odnosno oznaka da je riječ o „baladi o štakorima i miševima za glas i komorni ansambl“ pojašnjava neobično okruženje. Barasou je, naime, nastala na temelju dvaju tekstova – jedan je napisao Eustache Deschamps (na francuskom jeziku), a drugi sâm Sakač (na latinskom jeziku).

Foto: Kristijan Cimer

Priča o deset tisuća štakora koji se skupljaju na obali mora svakako je bila inspirativna izvođačima – ponajprije sopranistici Irmi Dragičević u čijim se rukama, po naputku partiture, nalazilo zvonce, a njegovi su zvonki i u ovom kontekstu sablasni zvukovi, odvajali prepoznatljive početke pojedinih glazbenih dijelova, kao da je riječ o običnoj strofnoj pjesmi, a ne o zvukovima, govoru, pjevanju, šaputanju i sviranju izuzetno sugestivne izvedbe pjevačice Dragičević i ansambla.

Foto: Kristijan Cimer

Koncert za trombon i komorni orkestar Ante Knešaureka, skladan je u očitoj suprotnosti sa svime što smo do sada čuli – gotovo tradicionalno, kao da se skladatelj igrao tipičnom koncertnom formom koju je gurnuo u starija razdoblja da bi je sinkrono vratio novom, modernom zvuku. Trombonist Mario Šincek zablistao je izvodeći ovo djelo, čvrsto podržan dijalogom, u gotovo neo-klasičnoj formi, s članovima ansambla predvođenima jasnom i preciznom rukom dirigenta Berislava Šipuša.

Foto: Kristijan Cimer

Knešaurekov koncert je zatvorio prvi dio programa ansambla Cantus. Zanimljivo, možda kao svojevrsni odraz Knešaurekove kompozicije, ali vjerojatnije kao rezultat pozorno osmišljenoga programskog koncepta, drugi dio programa mogao se slušati i kao svojevrsna (tradicionalna!) trostavačna koncertna forma, čiji su prvi i treći „stavak“ činile skladbe namijenjene glasu izvanredne mezzosopranistice Martine Gojčete Silić, dok je središnji, drugi „stavak“ ostavio prostor izvedbenom izrazu Ratka Vojteka, pretačući se iz stroge koncertne izvedbe u dramsko-performativnu ekspresiju.

Foto: Kristijan Cimer

„Prvi stavak“ toga zamišljenog concerta činilo je djelo Frane Paraća Memorie za glas i komorni ansambl – skladba koju je skladatelj napisao na stihove svog oca Ive Paraća. Memorie se odlikuje neo-impresionističkim zvukom, brojnim instrumentalnim i glasovnim bojama te ugođajnošću u kojoj su podjednako uživali izvođači i slušatelji. Kompozicija je bila logičan „nastavak“ završnice prvog dijela programa, kvazi-tradicionalnog Knešaurekova djela: obje su skladbe svojim kvazi-tradicionalizmima dodirivale prošlost i odavale joj počast da bi se zatim vraćale u suvremenost, novim interpretacijama starijih, skladateljima omiljenih glazbenih stilova.

Foto: Kristijan Cimer

Sljedeće djelo na programu, svojevrsni „drugi stavak“ zamišljenog concerta, bio je Un jardin sous la pluie avec un compositeur sans parapluie Berislava Šipuša za trinaest instrumenata i multiinstrumentalista. Za one koji ne znaju francuski, već je naslov tipično šipuševski duhovit: Vrt na kiši sa skladateljem bez kišobrana, a slika postaje to cjelovitija kada joj se pridruži „lik“ instrumentalista Ratka Vojteka, koji se prikrada publici kroz mrak, noseći zvončiće na nogama, te uvodeći u svoj urnebesni performans vitlanjem činele, sviranjem različitih instrumenata, komunicirajući kroz svirku s publikom ili sa samim sobom ili s dirigentom i ostalim izvođačima na pozornici.

Foto: Kristijan Cimer

Možda je ovaj „stavak“ mogao biti posljednji, jer je svakako bio doživljen kao kulminacija, no „treći“ je stavak, odnosno skladba Silazak na vrh za glas i komorni ansambl Stanka Horvata donio smirenje i potpuno zaokruženje koncertnog koncepta. Djelo je zapravo homage Berislava Šipuša njegovu profesoru Stanku Horvatu, koji nije uspio dovršiti započeti ciklus pjesama na stihove Luke Paljetka.

Foto: Kristijan Cimer

Kompoziciju je dovršio Šipuš – nadovezujući se na prve tri pjesme, te skladajući zapravo njezin veći dio (osam pjesama). Praizvela ju je Martina Gojčeta Silić uz pratnju Cantus Ansambla još 2007. godine, a bilo nam je drago Silazak na vrh čuti ponovno, na šezdesetoj Glazbenoj tribini. Djelo je iznimno zahtjevno za vokalisticu, jer traži recitativno-govoreni pjev koji je – poput Šipuševe prethodno izvedene skladbe, fabuloznog Vrta… – nosio brojna dramaturško-performativna obilježja.

Foto: Kristijan Cimer

Ovaj je put dramaturgija teksta bila uobličena u izuzetno elegantnu vokalnu ekspresiju Martine Gojčete Silić, čija je lakoća kontrapunktski parirala dramatičnoj eksplozivnosti Ratka Vojteka u ranije izvedbenom djelu. Koncert je slušatelje naposljetku ostavio pune utisaka – obnavljajući svijest o nepregledno maštovitim putevima različitih skladateljskih generacija čija se imena već dugo pojavljuju i čije se skladbe redovito izvode na Glazbenim tribinama, a čiji je doajen i posrednik upravo ansambl posvećen istraživanju, otkrivanju, i ponajprije izvođenju suvremene glazbe – Cantus.

Foto: Kristijan Cimer

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pročitajte: 60. Glazbena tribina – 1. dan