18
kol
Izvještaj

Nišville Jazz Festival: bez uputa za upotrebu

Nišville Jazz Festival

Al McKay's Earth Wind&Fire Experience Foto: Zoran Ćirić

share

Čini se da smo već nekako otupjeli pred sve češćim najavama velikih promjena i katastrofa, od onih ekoloških do političkih ili društvenih, no kada su organizatori ove godine najavili Nišville jazz festival pod sloganom „Još ovaj put“ moram priznati da me to zaista iznenadilo. Naime, godinama me sredinom kolovoza organizatori tog festivala pozivaju i to baš u vrijeme kada na Vignju više pažnje posvećujem jačini i smjeru vjetra pa je možda i to razlog zašto mi i najzvučnija imena iz svijet jazza brzo provjetre iz glave. Sve do ovoga kolovoza.

Nišville Jazz Festival

Srpski Nišville Jazz Festival u 28 godina svog postojanja već je zaista poznat kao jedan od najposjećenijih festivala jugoistočne Europe s nevjerojatnom količinom glazbenih zvijezda koje ondje nastupaju, ali i publike koju privlači. U svoja najbolja vremena ovaj – na balkanski način ne samo jazz festival, u deset dana koliko obično traje, na svojih je dvadeset pozornica i tristo programa znao imati po tisuću izvođača koje je gledalo i dvjesto tisuća posjetitelja. Uz to, prema programskoj koncepciji „festival festivala“, ovdje se u popratnom programu uvijek prikazuju glazbeni filmovi, izvode međunarodne kazališne predstave, održavaju radionice, izložbe i književne večeri.

Sve u svemu, nevjerojatna količina svega i svačega, uz glazbenu mješavinu rocka, popa, funka, soula, jazza, ciganske muzike. Festival te veličine mora, naravno, imati potporu grada, ministarstava i sponzora, no ove je godine onaj zvučni slogan „Još ovaj put“ prijeteći upozoravao na financijske probleme s kojima su se u posljednje vrijeme suočavali.

Bila je to zapravo poruka usmjerena prema vlastima zbog dugogodišnje nebrige i smanjivanja budžeta festivalu pa je direktor Nišvillea Ivan Blagojević posebno uzburkao javnost kada je objavio i mogućnost preseljenja festivala u neku drugu državu. Zbog svega toga ujedno je i priznao kako su svjesno išli na slabiji program, što je rezultiralo i manjom posjećenosti. Tako je ove godine od 5. do 15. kolovoza kroz dvjestopedeset programa na petnaest scena nastupilo „samo“ osamstopedeset izvođača.

Niš je s oko dvjestopedeset tisuća stanovnika treći po veličini grad u Srbiji i tu se još osjeća petsto godina turske dominacije, no ratna razaranja iz Drugog svjetskog rata i poslijeratna gradnja izbrisali su veliki dio tursko-bizantskog stila. Impozantna tvrđava u najužem centru građena još u rimsko doba, svoj konačni izgled dobila je u doba Osmanlija i upravo se u ovo ljetno vrijeme pretvara u mjesto održavanja Nišville jazz festivala i postaje nalik nekom zabavnom parku.

Nevjerojatna je gostoljubivost domaćina, umjetnički direktor festivala Branislav Dejanović i voditelj press centra Dušan Milenković uz svoje su brojne obaveze svoje dragocjeno vrijeme posvetili pokazujući mi kako funkcionira festival. Zapravo je potpuno nemoguće vidjeti sve jer se mnoge stvari svakoga dana odvijaju u isto vrijeme, a samo prateći program uključuje događanja na pozornicama razbacanim po tvrđavi – Jazz for Kids stage, Open stage, Muzeum stage, Hip-hop stage ili Midnight Jazzdance stage čiji program, recimo, traje do pet ujutro.

Pomno birana žanrovska raznolikost

Glavni program koji se odvija tijekom četiri posljednja dana festivala, koncentriran je na dvije velike pozornice, odnosno Earth & Sky stage na kojima je svake večeri nastupalo po šest sastava žanrovski vrlo različitih, ali pomno biranih. Tako je prvoga dana nakon srpskog Nišville ROJAZE project banda (u sklopu projekta Roma Jazzing Europe koji okuplja mlade glazbenike romske i neromskih nacionalnosti Belgije, Francuske i Srbije), nastupila srpska pjevačica Beti Đorđević koja zbog svog posebnog glasa i jazz interpretacije u Srbiji ima kultni status.

Foto: Zoran Ćirić

Bila je to prilika da joj Nišville, kako je to već u njihovoj tradiciji, uruči nagradu za životno djelo. Headlineri su ipak bili američki sastavi i to poznati gitarist Kurt Rosenwinkel i Al McKay’s Earth, Wind & Fire Experience.

Foto: Zoran Ćirić

I druga je večer imala vrlo šarolik program, od zanimljivog sastava Vladimir Kostadinović Mindedness, do najpoznatijeg imena večeri – američkog pijanista Kirka Ligtseya s Piero Odorici Quartetom. Iako već u poodmaklim godinama, Lightsey je uspio očarati mnogobrojnu publiku svojim suverenim sviranjem.

Najveće iznenađenje večeri bio je korejski sastav Jungsu Choi Tiny Orchestra. Kompozitor, producent i bendlider Junsu Choi nakon studiranja u Beču i Londonu, okupio je veliki jazz ansambl s korejskim jazz glazbenicima s kojim izvodi moderni i vrlo zahtjevan jazz. Ista publika koja je slušala ovaj moderni jazz, zabavljala se nešto kasnije i uz balkansku zvijezdu Magnifica.

Foto: Zoran Ćirić

U subotu je program na glavnim pozornicama uključivao srpski kvartet Milana Petrovića s makedonskim gitaristom Sašom Popovskim, brazilski Igor Willcox Quartet te zanimljivi poljski Nikola Kolodziejszyk orchestra, koji je izveo jazz suitu na tekstove poznatog poljskog pjesnika Adama Mickievicza. Zvijezde večeri bili su Natascha Atlas i Džambo Agushevi orchestra.

Dzambo Agusevi Orchestra / Foto: Zoran Ćirić

Natascha Atlas je egipatsko-belgijska pjevačica poznata po specifičnom spajanju vokalnih tradicija Bliskog istoka i Zapada, a ovom je prilikom predstavila relativno novi projekt s poznatim romskim trubačkim orkestrom iz Makedonije (kod nas poznati po suradnji s Dubioza Kolektivom). S Nataschom sam imala priliku razgovarati za vrijeme vožnje od Beograda do Niša, no osim tehničkih stvari vrlo je malo imala za reći o ovom projektu, osim da se divi glazbenicima. Radije je pričala o svojoj fascinaciji jazz glazbom kojom se počela baviti tek posljednjih pet godina i projektima s trubačem Ibrahimom Maaloufom.

Foto: Zoran Ćirić

Na koncertu su se držali dogovorenih formi, orkestar je odsvirao dio vlastitog repertoara, a onda su večer završili zajedničkom interpretacijom romske himne „Đelem, Đelem“ u čast Šabanu Bajramoviću i ništa manje poznatu „Ederlezi /Chai Shukarie“, što je mnogobrojnu publiku bacilo u trans, a u prvim je redovima zapaljena i jedna bengalka.

Dojmljiv završetak

Posljednji dan festivala zamišljen je po jednakom ključu. Na dvije glavne pozornice za zagrijavanje su se izmjenjivali Unleashed Cooperation iz Poljske, američki Corn Maiz i vrlo zanimljivi danski sastav I Think You’re Awesome. U pola noći vrhunac večeri priredili su legendarni američki Yellowjackets, najzvučnije ime festivala koji se nisu mogli s pozornice načuditi prepunom gledalištu te mladoj i dobro raspoloženoj publici.

Foto: Zoran Ćirić

U nekakvom združenom tajnom dogovoru organizatori su odlučili da upravo ja kao posebna gošća iz Hrvatske, u ime Nišvillea dečkima uručim posebnu festivalsku nagradu za doprinos jazz glazbi. Dijeliti barem na trenutak pozornicu s Yellowjacketsima osim velike časti, bio je moj do sada najveći javni nastup koji bih, poput kolega glazbenika, možda trebala uvrstiti u svoju biografiju. Ideju i podršku su mi dali zapravo sami Yellowjacketsi u vožnji prema Beogradu na povratku s festivala.

Foto: Zoran Ćirić

No, to nije bio kraj, još nakon Yellowjacketsa nastupio je Julian Marley & The Uprising, najmlađi sin poznatijeg Boba Marleya, ali svejedno planetarno popularan. Julian je priredio nezaboravnu plesnu reggae večer s najpoznatijim hitovima, a organizatori su svjesno izbjegavajući patetiku oko nesigurne budućnosti festivala nakon reggae himne „Everything’s Gonna Be Alright“ festival službeno zatvorili vatrometom iznad tvrđave i rijeke Nišave.

Foto: Zoran Ćirić

Festival je svake večeri imao ubitačnu satnicu i uz pomoć cijele vojske volontera jako se pazilo da se sve odvija po planu. No, pored koncerata, ono što mi se čini da je važno i za same glazbenike, to su njihova svakodnevna druženja, razmjena kontakata i ideja među sobom, ali i s predstavnicima drugih festivala koje organizatori Nišvillea u velikom broju pozivaju i time stvaraju jednu mrežu podrške u kreiranju što boljeg programa, razmjene glazbenika te stvaranja novih suradnji.

Dugoročno rješenje – status nacionalnog glazbenog festivala

Čini se da Nišville jazz festival voli te razlike između onoga što je tradicionalno, narodno, onoga što „pogađa u žicu“ prosječnog građanina Srbije, ali isto tako prihvaća suvremeno, čak avangardno, riskira s vlastitim projektima i traži nešto novo i najbolje te u tome vidi svoju snagu. Prema organizatorima dugoročno rješenje traži se u statusu nacionalnog glazbenog festivala kakav ima novosadski Exit, ali ključ razumijevanja situacije u kojoj se nalaze dao je umjetnički direktor festival Branislav Dejanović, rekavši kako ovom festivalu nedostaje uputa za upotrebu!

Ako je ovo bilo „Još ovaj put“, neka se taj posljednji put odnosi na tu temu, a program u niškoj tvrđavi druge godine bude još bolji.

Yelolowjackets

Yellowjackets - Russel Ferante (2)

Yellowjackets - Russel Ferante (1)

Yellowjackets - Bob Mintzer

NikolaKolodziejzyk Orchestra

Kurt5 Rosemwinkel

Natacha Atlas & Dzambo Agusevi Orchestra (1)

Kirk Lighstey - Piero Odorici Quartet

Jungsu Choi Tiny Or5chestra (1)

Julian Marley & Uprising (2)

Dzambo Agusevi Orchestra

Beti Djordjevic i Prijatelji

Al McKay s Earth Wind & Fire Experiance (1)

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati