Novi val klasike Viktora Čižića

Koncertni program koji se sastoji isključivo od djela hrvatskih skladatelja svakako može biti izazovan iz više razloga, pogotovo ako se predstavljaju autori različitih razdoblja. Pitanje je što, osim nacionalnosti, povezuje odabrane skladateljske ličnosti i je li ta činjenica dovoljno atraktivna da se ne treba razmišljati o koherentnoj programskoj zaokruženosti?

S ovim se pitanjima zasigurno susreo pijanist Viktor Čižić pri pripremi svojeg solističkog recitala u koji je uvrstio razne hrvatske skladatelje, od predklasicističkih do suvremenih. Valja reći da skladbe nije izveo kronološki, prema vremenu nastanka, već je drukčije pristupio koncipiranju programa i osmislio logiku redoslijeda izvedbi. Na koncertu je djela izveo ovim slijedom: skladbe Dore Pejačević, Rudolfa Matza, Davorina Kempfa, Berislava Šipuša, Luke Sorkočevića te, za kraj, vlastitu praizvedbu. Koncert je održao 5. prosinca u gotovo popunjenoj dvorani Centra za kulturu Novi Zagreb, u sklopu ciklusa Novi val klasike.

Foto: CZK Novi Zagreb

Između svake skladbe, pijanist je u kratkom, neformalnom, ponekad i pomalo šaljivom govoru ukratko publici najavio i objasnio narednu skladbu. Time ne samo da se publika upoznala i pripremila na slušanje sljedeće skladbe, već se razbila imaginarna, često i hladna granica između izvođača i publike te je postignuta opuštenija i prisna, ali ipak i svečana atmosfera. Čitav ovaj zahtjevni koncertni program Čižić je izveo bez nota, napamet.

Publiku je Viktor Čižić upoznao i pripremio na slušanje, razbijajući imaginarnu, često i hladnu granicu između izvođača i publike

Koncertni programi sa skladbama hrvatskih autora izazovni su i zbog toga što glazbeniku nameću posebnu razinu odgovornosti. Ciklus Život cvijeća op. 19 Dore Pejačević izuzetno je popularan – kako u pijanističkoj pedagogiji, tako i u profesionalnim pijanističkim krugovima. Svaki je hrvatski pijanist, čak i student klavira, zasigurno u svom glazbenom životu svirao barem jednu skladbu iz ovog ciklusa. Izazov izvođenja skladbi iz ciklusa Život cvijeća leži u njihovoj estetici, koja sama po sebi nameće svojevrsnu emocionalno angažiranu, „romantičarsku“ interpretaciju koja dopušta i slobodu samom interpretu.

Doista se može reći da „kasnoromantičarski“ stimmung odgovara pristupu sviranja samog Viktora Čižića. Posrijedi je pijanist sklon slobodi interpretacije koja u njegovu slučaju kao da ponekad djeluje da nastaje na licu mjesta, u trenutku izvedbe, iako je pomno promišljena.

Foto: CZK Novi Zagreb

U tom smislu skladbu Ljiljani, kojom je otvorio koncert, izvodi u nešto pokretljivijem tempu, a njegov pristup interpretaciji jasan je već nakon nekoliko početnih akorda skladbe, koje ne izvodi distancirano, kao da postoje sami za sebe, već ih povezuje u jednu cjelinu. Skladba Ruža sama po sebi traži romantičarsku interpretaciju, no zanimljivo je da ju Čižić donekle smiruje izbjegavajući opasnost svojevrsne „patetičnosti“ toga djela. Visibabe pak izvodi objektivno, pomalo distancirano i može se reći da je svakoj skladbi iz Života cvijeća, odnosno svakom „cvijetu“, pristupio na drukčiji način, a time, s pravom, osobnom interpretacijom ocrtava njihove različitosti.

Na programu je bila još jedna skladba Dore Pejačević, jednostavačna Sonata u As-duru, op. 57. Ova skladba većih razmjera puno je nezahvalnija za sviranje, kako zbog svoje duljine u kojoj je teško otkriti formu, tako i zbog brojnih tehnički zahtjevnijih mjesta. Čitava je skladba nastala iz jednog glazbenog materijala, a formu nosi njena svojevrsna motoričnost. Skladateljica ovaj materijal tek djelomično razvija, a radi se o konstantnim uzlazno-silaznim dramaturškim tendencijama koje kao da se nikada ne razrješavaju.

Viktor Čižić svojom vrlo slobodnom interpretacijom gotovo da pojašnjava svojevrsnu „nedorečenost“ ove skladbe. Ublažava njenu motoričnost, naglašava efektne i ukusne nagle promjene dinamike (subito p), uzlazno-silazne tendencije dodatno ističe, gotovo i karikira izraženim gradacijama velikih dinamičkih razmjera odnosno svojom interpretacijom pooštrava zamagljene konture ove skladbe. Pri tome je samu skladbu podijelio na nekoliko stavaka kojima različito pristupa odabirući polaganija tempa za mirnije, a brža za dinamičnije dijelove skladbe. Svojom smislenom i glazbeno-logičnom interpretacijom čini ovu skladbu u cijelosti atraktivnijom.

Svojom vrlo slobodnom interpretacijom Viktor Čižić gotovo pojašnjava svojevrsnu „nedorečenost“ skladbe

Na sličan način pristupa skladbi Rudolfa Matza, Gora u suncu, suiti za klavir koja se sastoji od sedam kratkih stavaka, a određene stavke proizvoljno svira jedan za drugim bez stajanja (attacca). Sami stavci nisu po sebi toliko izražajni, skladateljski su najupečatljivije naznake folklornih elemenata, no ponekad je teško uopće prepoznati da se izvodi novi stavak, jer je materijal čitave suite sličan. Viktor Čižić i iz ove skladbe izvlači maksimum; gotovo bi se moglo reći da su njegove izvedbe poput kakvog „boldanog fonta“, čemu u ovom slučaju doprinosi i snažna akustika dvorane te često korištenje pedala, možda čak i pretjerano za estetiku ove skladbe.

Foto: CZK Novi Zagreb

Uslijedile su dvije skladbe suvremenih autora: Mariposa de luz Davorina Kempfa i La Neige Berislava Šipuša, iz ciklusa preludija Les nuits. Skladbu Davorina Kempfa Mariposa de luz pijanist je vrlo maštovito opisao prije izvedbe. Nakon što je objasnio prijevod naslova (Leptir svjetla), uz navod da je inspirirana istoimenom pjesmom Juana Ramóna Jiméneza, vrlo je jednostavno opisao skladbu riječima: „Leptir je neulovljiv, leptir svjetla je još više neulovljiv… tako da je takva i skladba.“

Skladba je satkana od dva afekta koji se izmjenjuju poput kakvih ekstrema, a njihovu nenadanost pijanist kao da dodatno pojačava činjenicom da uopće ne gestikulira pri izvedbi zbog čega nikada ne možemo predvidjeti koji afekt nas očekuje. Motivska ćelija su sitne notne vrijednosti izvedene brzo i u jednom dahu, koje se izmjenjuju s duljim pedalnim zvukovima. Motiv sitnih notnih vrijednosti ponekad se izvodi jedan za drugim, a ponekad moramo dugo čekati na sljedeći. Motivi se skupljaju i šire čitavom skladbom poput harmonike.

Usudila bih se reći da je ovo najbolja izvedba spomenute skladbe Mariposa de luz koju sam imala prilike čuti

Afekti su nenadani, iznenađuju publiku u svakom pogledu, slušatelj nikada ne zna što slijedi. No to što su nenadani ne znači da su raštrkani: svaki od njih doista ima svoje značenje u pogledu na globalnu formu ove vrlo koherentne i zaokružene skladbe s jasnom idejom. I upravo ju na taj način Čižić i izvodi te bih se usudila reći da je ovo najbolja izvedba spomenute skladbe koju sam imala prilike čuti.

Foto: CZK Novi Zagreb

Skladba La Neige Berislava Šipuša također se izvodi „u jednom dahu“ i pod jednim lukom s vrlo logičnim te postupnim razvojem glazbenog materijala – od distanciranih akorda u visokom registru, do bure pasaža i emocija u središtu skladbe koja se opet smiruje i vraća u svoje ishodište. Čižić ove glazbene materijale pomiruje na način da, slično kao i u Ljiljanima Dore Pejačević, početne akorde odmah izvodi romantičarskom manirom čime, s jedne strane, materijale odmah pomiruje te dodatno naglašava „glazbeni luk“ skladbe. S druge strane, ne dobiva polarni ekstrem dvaju stanja prisutnih u skladbi. Nastala na predložak istoimenog haiku romana francuskog pisca Maxencea Ferrminea, skladba izvrsno oslikava slike, svjetlost, bjelinu, ljubavnu strast i boje.

Posebnu pažnju zaslužuje izvedba trostavačne Sonate u A-duru Luke Sorkočevića. U pitanju su dvije pronađene dionice tzv. sinfonie (naziv koji je u 18. stoljeću bio sinonim za uglavnom instrumentalna djela raznih sastava) čiju je redakturu načinio Ladislav Šaban. Viktor Čižić se za pripremu ove skladbe, koja je već neko vrijeme dio njegova stalnog repertoara, odlučio vratiti ishodištu i Sorkočevićevu originalu. U razgovoru nakon koncerta priznaje da ju nikad nije ispisao, već je naučio svirati, improvizirati i harmonizirati na licu mjesta. Pri tome treba istaknuti da se doista držao estetike i stila razdoblja te je čitavu skladbu realizirao i interpretirao izuzetno spretno.

Čižić se za pripremu ove skladbe odlučio vratiti ishodištu i Sorkočevićevu originalu, a možda će se u budućnosti ovaj pijanist upustiti i u nove redakture

Možda baš zbog toga što je dio njegovog stvarnog repertoara ili zbog Čižićeve spretnosti i sklonosti improvizaciji, skladba i izvedba doista su djelovale kao da su iz tog doba te je publika mogla svjedočiti doista povijesnoj interpretaciji. Možda će se u budućnosti ovaj pijanist upustiti u nove redakture ove ili sličnih povijesnih skladbi, što bi bilo poželjno.

Foto: CZK Novi Zagreb

I za kraj – praizvedba trostavačne Sonatine samog pijanista. Pohvalno je da se ma koji svirač upusti u pisanje skladbi za sebe ili svoj instrument, iako prema formalnom obrazovanju nije skladatelj. Pristup takvom skladanju drukčiji je – ide iz perspektive samoga sebe, znanja o instrumentu i vlastitim glazbenim preferencijama. Iako se po nekim segmentima moglo osjetiti da je riječ o doista mladom skladatelju, u cijelosti je skladba vrlo uspješna te se prema kvaliteti uopće ne da zaključiti kako ju je pisao netko tko nije profesionalni skladatelj.

Viktor Čižić u tri stavka kao da upisuje svoje estetičke preferencije, ali i vlastite pristupe sviranju koji mu najviše odgovaraju, a upravo ovo pokazuje da se radi o osobno obojanoj, iskrenoj skladbi. U tom smislu, prvi stavak ima naznake minimalizma iz kojega kreće, ali koji se „uništava“ i rasipa u raskošnim pasažama, a zatim i glissandima, ponekad označenim s ad lib, što glazbeniku daje slobodu interpretacije, improvizacije i doživljaj stvaranja skladbe u trenutku.

Drugi je stavak, dojma sam, najuspjeliji; to je malo remek-djelo igre boje klavira i primjer korištenja žica u klaviru ne samo zbog pukog efekta, nego kao dio gradbenog materijala čitave skladbe. Bio je to svojevrstan razgovor, možda i svađa, između žica i tipaka, čime su zvukovne boje i mogućnosti klavirskih tehnika doista dolazile do izražaja. Posljednji stavak ocrtava pak tipičnu Čižićevu sklonost raskošnom zvuku klavira u kombinaciji s romantičarskim načinom sviranja, dok glazbeni materijal nosi određene prizvuke rock i jazz glazbe. Uz efektnu pasažu i ritamski puls, poput svojevrsnog refrena, u stavku se pojavljuju razni drugi kvalitetni glazbeni materijali pogodni daljnjoj razradi.

Viktor Čižić predstavio se kao vrstan pijanist, improvizator te zanimljiv skladatelj

Koliko god se, kao što je spomenuto, može reći da skladba ne djeluje kao da ju je napisao „ne-skladatelj“, zbog raznih efekata koje skladba sadrži, poput npr. vrlo atraktivnog glissanda koji se pretapa iz žice u tipke, jasno je da ju je napisao poznavatelj klavira kao instrumenta. Skladba je nagrađena golemim aplauzom, a uslijedio je i dodatak – šaljiva i efektna skladba čiji je autor također Čižić. Bila je to Zagrebačka rapsodija koja je zabavila publiku, jer sadrži brojne citate starozagrebačkih pjesama aranžiranih u Lisztovu klavirskom slogu.

Bio je ovo vrlo uspješan recital na kojemu su se izvele stilski različite skladbe hrvatskih autora u spretno zaokruženu cjelinu, a Viktor Čižić predstavio se kao vrstan pijanist, improvizator te zanimljiv skladatelj.