14
srp
Izvještaj

Samozatajna diva i Accademia dell piacere

Nuria Rial & Accademia del Piacere

Nuria Rial & Accademia del Piacere / Foto: DLJI

share

U poplavi svakojakih koncerata na glazbenoj sceni, malo je ovakvih koji postaju antologijski, a ovaj održan u atriju Kneževa dvora, dan nakon konvencionalnog otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara, (11. srpnja), će se svakako pamtiti. Glazbeni događaj sadržavao je sve parametre izvrsnosti, od odličnih svirača Accademie del piacere i iznimne pjevačice Nurie Rial, do studioznog, promišljeno složenog kocepta programa uz muzikološku asistenciju (Álvaro Torrente i José María Domínguez). Nije se propustio nijedan vid cjelovitog, profesionalnog pristupa izvođaštvu.

Nuria Rial & Accademia del Piacere / Foto: DLJI

Accademia del piacere – Majstori rane glazbe

Accademia del piacere jedan je od vodećih ansambala za ranu glazbu u Europi. Naziv rana glazba  u ovom slučaju, kao uostalom i uvriježene stilske odrednice baroka čiju muziku ansambl izvodi, se moraju shvaćati u širem vremenskom i stilskom kontekstu i ne mogu se zarobiti na jedan uži period. Sam instrumentarij ansambla (barokna violina, quinton, viola da gamba, barokna gitara, čembalo, udaraljke) govore u prilog tome.

Voditelj i osnivač Accademie del piacere (ansambl postoji od 2002. godine), najugledniji svjetski gambist, Fahmi Alqhai, rođen u Sevilli, sirijsko-palestinskih korijena ( zanimljivo je da uz diplomu glazbene akademije posjeduje i onu diplomiranog stomatologa) snažna je i karizmatična  osobnost. Osmislivši koncept i režiju programa nazvavši ga Muera Cupido po jednoj ariji Sebastiána Duróna iz djela Salir el amor, ispripovijedao nam je kroz glazbu o utjecaju talijanskih formi i tadašnjeg načina talijanskog skladanja na španjolsko stvaralaštvo početkom 18. stoljeća u Madridu.

Naime, na tadašnjoj madridskoj glazbenoj pozornici vladala je autohtona tradicija sa svojim posebnim harmonijskim progresijama, specifičnog pjevanja, pa čak i posebne notacije. Španjolska kazališna glazba oko 1700. godine proživljava velike promjene, zadojena novim elementima talijanske muzike koji su pridonijeli zanimljivom spoju, generirajući posebni glazbeni stil.

Minimalna izvođačka gesta maksimalnog učinka

Pavana Francisca Gueraua, skladatelja i gitarista 17., odnosno 18. stoljeća, poznatog i po traktatu o sviranju gitare s pet žica, bila je uvodna instrumentalna točka programa. I priprema za tihi ulazak na scenu, bez velike pompe, samozatajne Nurie Rial.

Nuria Rial & Accademia del Piacere / Foto: DLJI

Malo je takvih umjetnica, tako skromnih manira (solisti pjevači na sceni gotovo uvijek djeluju kao da su u paunovskoj pozi), a tako carskih sposobnosti, talenta i vještina kakva je Nuria Rial. Već u prvoj pjesmi Barbare Strozzi Che si puo fare, venecijanske skladateljice iz 17. stoljeća, neobične i uzbudljive biografije, Nuria je pokazala svoju vertikalnu  povezanost sa duhovnim visinama i magičnost svojeg profinjenog muziciranja. Njen legato i način na koji veže jedan ton za drugim nekim tajnim, zlatnim nitima, u bestežinskoj impostaciji glasa,dobiva sasvim drugu dimenziju – onu čulnu i onu duhovnu.

U umjetničkom biću Nurie Rial koegzistiraju nenametljiva elegancija i sveobuhvatnost izraza.

U umjetničkom biću Nurie Rial koegzistiraju nenametljiva elegancija i sveobuhvatnost izraza. Ali ono što najviše plijeni pažnju je lakoća. Lakoća s kojom izvodi sve one skokove, bravure, melizme i ukrase i kojom ingenioznošću spontano oslikava emocije, karaktere i atmosfere pjesama i arija. Njen čisto kristalni glas nikad nije posustao u svojoj postavljenoj mekoći i nije izdao nijednog trenutka njenu misao.

Nuria Rial & Accademia del Piacere / Foto: DLJI

Već spomenuti Sebastián Durón, skladatelj na prelazu sedamnaestog na osamnaesto stoljeće imao je veliki utjecaj upravo za uvođenje talijanskih načina skladanja u španjolsku tradiciju. Dvije njegove skladbe, Quantos teméis al rigor iz zarzuele Las nuevas armas de Amor te Sosieguen, descansen, iz zarzuele Salir el Amor del Mundo, upravo pokazuju snažan spoj mediteranske bivalentnosti i latinskog patosa. Nuria Rial ispunila ih je minimalnom izvođačkom gestom maksimalnog učinka.

Probrani skladateljski rukopisi i temperamentne improvizacije

Giovanni Bononcini u svojim djelima karakterizira talijanski stil toga doba, a Juan Ramón Lara piše o skladbi: „Pastorella che tra le selve (Pastirica u šumi provodi dane) – talijanska kantata koja se čuva u Španjolskoj nacionalnoj knjižnici – služi kao primjer uvođenja onoga što je North nazvao ‘vatrom i bijesom talijanskog stila’“.

Claudio Monteverdi najznačajniji je skladatelj kasne renesanse i ranoga baroka. Bio je ključan za razvoj nove vrste – opere – i za spajanje elemenata iz sekularne i sakralne glazbe. Skladba Si dolce il tormento iskazuje upravo svježinu neobičnih harmonijskih progresija kojom se poigrava Monteverdi. Ansambl i Nuria Rial u uzajamnom tkanju Monteverdijeve glazbe uspjeli su nas potpuno uvesti u njegov svijet.

Ansambl i Nuria Rial u uzajamnom tkanju Monteverdijeve glazbe uspjeli su nas potpuno uvesti u njegov svijet

Skladbe, improvizacije i obrade raspodijeljene su na programu između pjesama i arija – Xáaracas & Folías (improvizacija) i Marionas & Canarios u žovijalnoj i temperamentnoj instrumentalnoj izvedbi ansambla Accademia del piacere.

Dva djela Joséa de Nebre, Adiós, prenda de mi amor (iz opere Amor aumenta el valor) i Tempestad Grande, amigo (fandango iz zarzuele  Vendado es amor, no es ciego), bili su veličanstven završetak ovog sjajnog koncerta.

Frenetičnim pljeskom kakav se odavno nije čuo u atriju Kneževa dvora, publika je izmamila još jedan dodatak i nagradila ove sjajne umjetnike.

Nuria Rial & Accademia del Piacere / Foto: DLJI

Moglo bi Vas zanimati