01
svi
Izvještaj

O premijernoj izvedbi Verdijeve opere Traviata

Traviata

Foto: Mara Bratoš

share

Kanonom se u glazbi najčešće opisuje niz „skladatelja ili djela kojima je konsenzusom dodijeljena vrijednost ili veličina“ (Grove Music Online). Granice kanona vrlo su porozne i kroz njih bi se moglo uvijek dodavati ili pak odstranjivati djela. Ipak, kanonskim opernim djelom nesumnjivo se može nazvati operu La traviata Giuseppea Verdija, predstavljenu 21. travnja 2022. u novoj produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Nose ju dirigent Srba Dinić te redatelj, scenograf i kostimograf Hugo de Ana.

Kanonska djela poput ovoga nužnost su repertoara Hrvatskoga narodnog kazališta (ne samo u Zagrebu). S obzirom na to da je riječ o repertoarnom kazalištu, jedna od njegovih misija jest (ili bi barem trebala biti) održavanje kanonskih djela dugo na sceni. Baš kao što je to slučaj s Gotovčevim Erom s onoga svijeta koji je u režiji Krešimira Dolenčića nedavno proslavio 30. obljetnicu kontinuiranog izvođenja na sceni zagrebačke Opere. Stoga doista veseli činjenica da je na programu ponovno jedno od ključnih djela Verdijeva opusa.

Foto: Mara Bratoš

Vizualni i glazbeni aspekt zagrebačke produkcije

Doista, svašta se može vidjeti (i čuti) u zagrebačkoj inačici Traviate. Vizualni aspekt predstave u režiji Huga de Ane svakako ne ostavlja ravnodušnim. Scenografija već sama po sebi ukazuje na horror vacui u kojem nijedan komadić scene ne smije ostati bez blještavih detalja — bilo da je riječ o zlatnim vratnicama pariških salona ili o ladanjskome zdanju u drugome činu.

K tome su još dodane i svakojake projekcije u maniri jednoga nedavnog zagrebačkog festivala koji je rasvijetlio fasade centra grada. Vizualnoj zasićenosti pridodani su i kostimi koji su se svojski trudili prijeći granice ukusa, a u tome su, baš kao i scenografija, dobrano uspijevali.

Foto: Mara Bratoš

Istovremeno, režijsko tumačenje likova i njihovih odnosa na sceni zapravo je bilo vrlo klasično, s određenom dozom patetike koja je, doduše, možda i neizbježna u Traviati.

Zagrebačka Violetta bila je doista začudna

„Posrnulu“ Violettu Valéry tumačila je sopranistica Lana Kos, solistica zagrebačke Opere. Iz njezine je interpretacije bilo razvidno golemo muzičko iskustvo u toj ulozi. No tijekom prvoga i drugog čina zagrebačka Violetta bila je doista začudna. Zvonki sopranski glas i moćne visine nisu bili dovoljni da bi odoljeli zahtjevima Verdijeve partiture.

Traviata

Foto: Mara Bratoš

Libreto Francesca Marije Piavea važna je sastavnica opere, koje je u zagrebačkoj inačici Traviate najviše nedostajalo zahvaljujući izostanku jasne dikcije, kako kod Violette, tako i kod velike većine ostalih uloga. Najzahtjevnijima su se pokazali (već u prvome činu) Violettini tempi di mezzo i cabalette u kojima su se na visinama gubili konsonanti i ispravni vokali. Takvo kompenziranje nauštrb teksta začinjeno širokim zapjevima koji zaostaju za metrom orkestra ukazali su na stilski zastarjeli pristup. Izostala je nužna svježina u interpretaciji obavijenoj manirizmima nekih minulih vremena.

Foto: Mara Bratoš

Pjevački i glumački, Lana Kos bila je najekspresivnija u trećemu činu, povezujući snažne emocije Violette, koja se još uvijek nada nastavku sretnijeg života, s Verdijevim belkantističkim izričajem.

Foto: Mara Bratoš

Živost, doduše, nije pokazao gostujući tenor Raffale Abete u ulozi mladića Alfreda Germonta. Unatoč snažnome glasu svijetloga timbra, vrlo prikladnog ulozi, Abeteov Alfredo nije bio dovoljno angažiran – kako na pjevačkome, tako i na glumačkome planu.

Foto: Mara Bratoš

Naročito zahtjevnim pokazao se drugi čin na početku kojega mora ponijeti radnju. Manjakavom se pokazala i ključna interakcija s likom oca Giorgia Germonta.

Jedno od najboljih ostvarenja opernih uloga tijekom posljednjih nekoliko godina u zagrebačkome HNK-u

Lik starijega Germonta u tumačenju Ljubomira Puškarića pokazao se, međutim, kao jedno od najboljih ostvarenja opernih uloga tijekom posljednjih nekoliko godina u zagrebačkome HNK-u. Zahvaljujući lijepoj baritonskoj boji, sjajnome tonu u svim registrima i postojanoj dikciji, Ljubomir Puškarić svoju je ulogu iznio besprijekorno. Podcrtao ju je nenametljivom, ali sasvim dovoljno prezentnom glumom, zasluživši svoj gromoglasni pljesak. Naročito nakon izvedbe cantabilea Di Provenza il mar, il suol.

Foto: Mara Bratoš

Niz manjih uloga tumačile su dobrim dijelom novije pjevačke snage, među kojima je pažnju privukla sopranistica Josipa Gvozdanić kao sluškinja Annina. Čak i u ponekoj replici pokazala je da zvonkim dramskim sopranom može ponijeti i zahtjevnije operne zadatke od onoga koji joj je dodijeljen. U ostalim su ulogama nastupili Emilia Rukavina kao Flora, Filip Filipović kao Gaston, Ozren Bilušić kao Barun Douphol, Marin Čargo kao Markiz D’Obigny, Ivica Trubić kao Doktor Grenvil, Nikša Radovanović kao Giuseppe te Boris Beus kao sluga.

Foto: Mara Bratoš

Vizualnom bogatstvu na pozornici svoj su doprinos dali i oblikovatelj svjetla Valerio Alfieri te koreograf Michele Cosentino. Nesuvisla koreografija, podcrtana kičem plesačkih kostima Huga de Ane, na sceni se doimala više kao smetnja nego nadopuna zbivanjima.

Foto: Mara Bratoš

Uskraćen pljesak zboru

Zbor Opere HNK u Zagrebu pripremio je Luka Vukšić. U njegovu je nastupu nedostajalo, nažalost, jasnije dikcije kao i bolje usklađenosti sa željama dirigenta u izboru tempa. No, što god tko mislio o izvedbi zbora, njegovim članovima završni je pljesak bio uskraćen (vjerojatno jer ga redatelj nije predvidio u režiji naklona). Činjenica da zbora nema u trećemu činu ne opravdava zapravo neprofesionalan postupak u kojem članovima zbora nije ukazana prilika da zasluže svoj pljesak na kraju izvedbe.

Dirigent je spriječio tromost i udahnuo živost čitavoj izvedbi

Pod dirigentskim vodstvom Srbe Dinića predstava je, barem što se glazbe tiče, protjecala dinamično. La solita forma za njega nije stran pojam; pomno je proučio formalne modele od kojih je Traviata sačinjena. Izbor tempa bio je idealan, naročito u zborskim ulomcima u kojima je dirigent spriječio tromost i udahnuo živost čitavoj izvedbi. Čak i u trenutcima kada je njegovu izvedbu zasjenjivala režija, što je bio naročito čest slučaj u drugoj slici drugoga čina.

Foto: Mara Bratoš

Orkestar Opere HNK u Zagrebu pokazao se u svojem najboljem svjetlu: od pažljivo izvedene treperave uvertire preko uvijek iščekivane napitnice sve do dramatičnih trenutaka posljednjega čina u kojima limeni puhači najavljuju zlu kob protagonistice. Orkestar je postigao homogen zvuk kakav se rijetko čuje i na zagrebačkim koncertnim pozornicama, što može zahvaliti očito predanome radu i pripremama pod vodstvom Srbe Dinića. Valja napomenuti da su se istaknula vrlo muzikalna sola violine, flaute i klarineta.

Orkestar je postigao homogen zvuk kakav se rijetko čuje i na zagrebačkim koncertnim pozornicama

Podvlačenjem crte ispod nove zagrebačke Traviate može se zaključiti da je premijerna izvedba bila glazbeno na okupu, dok solistička podjela ima prostora za popravak i napredak u sljedećim izvedbama. Unatoč specifičnoj režiji, valja se nadati da će se predstava barem neko vrijeme zadržati na operom oskudnom repertoaru zagrebačkoga HNK-a kako bi je što brojnija publika mogla upoznati.

Jer to i jest jedna od zadaća Hrvatskoga narodnog kazališta — predstaviti publici (i) kanonska djela operne literature, kojima nesumnjivo pripada i ovaj, jedan od Verdijevih najpopularnijih naslova.

Foto: Mara Bratoš

Moglo bi Vas zanimati