Orfej u Zagrebu

Orfej Nicole Porpore izveden je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu proteklog ponedjeljka, 24. siječnja. 

Kakvog smo Orfeja čuli?

Najave su brujale o tome da će se u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu održati opera Orfej Nicole Antonija Porpore nakon gotovo tri stotine godina od njezina osnutka. Pomislio bi čovjek da je riječ o operi nekog dosad ne baš sasvim poznatog Porpore čija će se opera Orfej izvesti u Zagrebu, a čija se nacionalna kuća može pohvaliti da ima Operu osnovanu prije tristotinjak godina.

Najavljivalo se i slavnoga talijanskog kontratenora imena Rafaele Pe (iako se zapravo zove Raffaele) te da će se opera izvesti u vodstvu maestra Dimitryja Sinkowskog, a koncertnom izvedbom opere ravnat će koncertna majstorica Anaïs Chen. Uz to, skladatelj Antonio Porpora, stoji u najavi neke nimalo zainteresirane marketinške kuće, operu je napisao prije tristo godina i ona će se „prvi put nakon skoro tristo godina izvesti upravo u zagrebačkome HNK!“. Da nije smiješno, bilo bi tužno što takva najava pokazuje nemar, ne samo onih koji su promotivne materijale loše preveli, nego i samoga Talijanskog instituta za kulturu u čijoj se koprodukciji opera postavila.

U prvoj suvremenoj izvedbi te inačice Orfeja godine 2019. sudjelovao je doista protagonist bečke i zagrebačke izvedbe, kontratenor Raffaele Pe.

Istina jest da je opera Orfej Nicole Porpore izvedena dva dana ranije u Beču, doista pod ravnanjem Dmitrija Sinkovskog. No, sasvim je neistinita tvrdnja i da je spomenuta bečka izvedba prva suvremena izvedba te inačice Orfeja, s obzirom na to da se njezina produkcija već dogodila 2019. godine na talijanskom Festivalu della Valle d’Itria u gradu Martina Franca. U toj je scenskoj produkciji, kako nas izvještava kritika portala bachtrack, sudjelovao ni manje ni više nego protagonist bečke i zagrebačke izvedbe, kontratenor Raffaele Pe. Na šturom letku kojeg je zagrebačka produkcija uručila publici prilikom izvedbe nema puno podataka, ali stoji da je izvornik partiture revidirao Raffaele Pe uz Fabrizija Longa te da je izdavač Casa Ricordi.

Raffaele Pe

Festivalsku inačicu iz 2019. priredio je pak talijanski muzikolog Giovanni Andrea Sechi, stručnjak za suvremena izdanja opere visokog baroka, koji je baš o Porporinu Orfeju napisao i iscrpan rad u zborniku posvećenom Farinelliju. S obzirom na izostanak konteksta u priči o bečko-zagrebačkom Orfeju, ne možemo prejudicirati čija nam je inačica zapravo bila servirana, no mašti ostaje puno prostora za donošenje najrazličitijih zaključaka.

Pasticcio: osim Porpore, arije napisali Galuppi, Hasse, Araia, Veracini, Vinci i Giacomelli.

Orfej Nicole Porpore ustvari je pasticcio (nipošto nemušti pačvork) nastao u Londonu 1736. godine kao oproštajna predstava kastrata Carla Broschija znanog kao Farinelli. Pasticcio je opera sasvim uobičajena za 18. stoljeće u kojoj skladatelj izabire arije svojih kolega, dodaje pokoju vlastitu – već postojeću ili novonapisanu – pa u suradnji s libretistom postupkom kontafakture dodaje novi tekst povezujući ih sve u jednu zajedničku priču. Giovanni Andrea Sechi u svojem radu navodi da su, osim Porpore, arije napisali Galuppi, Hasse, Araia, Veracini, Vinci i Giacomelli.

Zagrebačka izvedba

Ako je suditi po promotivnim materijalima, glavni protagonist i organizator ove produkcije Orfeja nositelj je naslovne uloge, talijanski kontratenor Raffaele Pe. U tumačenju Orfeja trudio se nevješto tražiti elemente onkraj partiture, primjerice plesni karakter u ritornelima pojedinih arija. U pjevanju tijekom čitave izvedbe pokazao je da vlada jasnim pianom i pristojnim forteom — volumen glasa nije mu problematičan, ali čini se da ga je tijekom čitave opere štedio i odbijao podijeliti s publikom. Kao što je bio škrt i na jasnijoj dikciji.

Volumen glasa nije mu problematičan, ali čini se da ga je tijekom čitave opere štedio; superiornom se pokazala prima donna opere u ulozi Euridike

U svakom pogledu, superiornom se pokazala prima donna opere, sopranistica Marie Lys u ulozi Euridike. Zvonka i kristalna glasa te ujednačenih registara, s lakoćom je ispjevavala virtuozne zahtjeve svojih arija. Virtuoznim koloraturama nije nedostajalo daha, a dikcija je bila besprijekorna. Diskretna gluma nije narušavala njezine nastupe.

Među ostalim likovima istaknule su se mezzosopranistice Miriam Albano (Autonoe) i Chiara Brunello (Aristeo). Dok je tumačenje uloge Autonoe bilo obilježeno slabijom dikcijom, ali vrlo pokretnim i snažnim glasom, snage je nedostajalo ulozi Aristea. No, to je Chiara Brunello dobro kompenzirala ujednačenim pjevanjem u svim lagama te ekspresivnošću u dikciji i muzikalnom fraziranju koje joj je omogućilo da doista uvjerljivo tumači afekte o kojima pjeva, naročito na početku drugog čina u ariji Cacciator di lento piede.

Najslabiji dojam ostavili su sopranistica Carlotta Colombo kao Prozepina, odnosno bas Christian Senn u ulozi Plutona. Prozepina je s mukom predstavljala zahtjevne kolorature, pogotovo u dubljem registru, a Christian Senn začudnom je interpretacijom možda i zaboravio da nastupa u povijesno obaviještenoj izvedbi.

Orfejeva lira

Mitski pjevač i svirač lire u ovoj je produkciji zaslužio da se po njemu nazove i orkestar, La lira di Orfeo. Vođenje orkestra u operi s mjesta koncertnog majstora nije jednostavan zadatak, a violinistica Anaïs Chen u njemu se donekle snašla. Unatoč poljuljanim počecima pojedinih arija, a naročito recitativa accompagnato, ansambl se vrlo brzo ujedinio u ideji koju izvodi. Zadivljujuće su bila unisone violine (što nažalost nije često kod domaćih ansambla takve vrste), viole su vrlo spremno intervenirale u polifono zanimljivim odsjecima.

Ansambl se vrlo brzo ujedinio u ideji koju izvodi

Svojom su se preciznom intonacijom i artikulacijom oboe, odnosno blokflaute, sjajno uklopile u najčešće pastoralni karakter arija u kojima su nastupale kao obbligato instrumenti.

Sličan nastup ostvarila su i dva prirodna roga koja su svoje dionice signalnog karaktera vješto bojili svojim zvukom. Continuo grupu činili su violončelo, čembalo, arhilutnja i harfa. Akordički instrumenti pritom su imali hvalevrijedne intervencije improvizacijskog karaktera u realizaciji svojih dionica continua, naročito dame za arhilutnjom i harfom.

Moglo se publiku potaknuti na praćenje s više žara…

No, cjelokupni dojam ansambla koji je doista svirao uredno jest da mu je nedostajalo više karaktera i izražajnosti kojima bi potaknuo i pjevače na snažnije interpretacije svojih arija. Osjetio se nedostatak dirigenta koji bi u ključnim trenutcima poveo svirače i pjevače prema snažnijem zajedništvu.

Izvedba Orfeja ostavljala je svojevrstan osjećaj zamora, a tome je značajno doprinio nedostatak konteksta koji je publici uskraćen nedostatkom programske knjižice. Nije bilo ni titlova koji bi bili makar na talijanskom ili engleskom. Neujednačena kvaliteta solista, problematični počeci arija u orkestru i manjak snažnijeg angažiranog sviranja samo su neki od aspekata koji bi, ako se poprave, mogli i publiku potaknuti na praćenje s više žara.

Pohvalna suradnja

Svemu tome  unatoč, činjenica je da su u Hrvatskoj gostovanja inozemnih opernih izvedbi (uključujući i scenske i koncertne) gotovo nepostojeća, pa je ovakav oblik suradnje pohvalan. Takvih bi gostovanja zapravo trebalo biti i više. Riječ je, ipak, o praksi koja je već godinama uhodana u većim europskim glazbenim centrima. O nedostatku barokne opere (izvedene na povijesno obaviješten način) u Hrvatskoj također nema smisla trošiti riječi. Ostaje samo nadati se da će se situacija jednom promijeniti pa da ćemo ovakve izvedbe moći uspoređivati i s drugima.