Papandopulo – ponovno, ili i dalje – u Rijeci

Papandopulov 120. rođendan s razlogom je obilježen upravo u Rijeci. Za ovu prigodu HNK Ivana pl. Zajca priredilo mu je čak čitav – Festival Papandopulo.

Foto: Damir Šokčević/HNK u Rijeci

Kako je u jednoj najavi istaknula intendantica Dubravka Vrgoč, riječ je o skladatelju koji je ovaj grad trajno zadužio. Djelovanje Borisa Papandopula ostavilo je dubok trag u lokalnoj glazbenoj kulturi: u Rijeci je kao ravnatelj Opere djelovao u dvama razdobljima, od 1946. do 1948. te ponovno od 1953. do 1959. godine. U Zajcu su mu praizvedena mnoga djela, a veze s riječkim područjem nastavio je održavati i kasnije.

U novije vrijeme Rijeka se, čini se, sustavno odužuje svome maestru

U novije vrijeme Rijeka se, čini se, sustavno odužuje svome maestru. Relativno nedavno u dvama je navratima izvedeno jedno od njegovih velikih orkestralnih djela, Druga simfonija, čime je Papandopulova simfonijska glazba ponovno zadobila vidljivo mjesto na riječkoj sceni. Ni ovogodišnji Festival Papandopulo nije razočarao: njegov se program sastojao od dvaju koncerata – Komorni Papandopulo i Simfonijski Papandopulo – zatim predstavljanja monografije autorice Erike Krpan i urednice Sande Vojković, uz razgovor s umjetnicima, te od popratne izložbe u kazališnom prostoru.

Simfonijski Papandopulo

Večer 25. veljače, sam datum skladateljeva rođenja i ujedno završnica Festivala, bila je posvećena simfonijskim Papandopulovim djelima. Tim je veća šteta bilo propustiti razgovor s umjetnicima i doznati štogod o njihovom promišljanju djela. Jer po dolasku na koncert publika je mogla nabaviti tek tanku knjižicu vrlo skromna sadržaja. Pa iako je istaknuto da s vremenom raste “shvaćanje”, “razumijevanje” Papandopulova opusa, te da “120. obljetnica predstavlja nužnost za osvrtom na njegovo stvaralaštvo koje šira javnost postepeno spoznaje”, popratni tekst jedva je skupio nekoliko informacija o praizvedbi i recepciji, uz navođenje općenitih muzikoloških ocjena koje se mogu primijeniti na čitav opus.

Podaci o izvođačima pritom su potpuno izostali, kao i bilo kakav opis strukture ili stavaka skladbi na programu, što je osobito nezahvalno s obzirom na činjenicu da je velik dio publike ova djela slušao prvi, a možda i jedini put. Ako je ovaj koncert imao ambiciju pridonijeti dubljem razumijevanju Papandopulova opusa, onda je glazba to razumijevanje velikim dijelom morala omogućiti sama.

Ako je ovaj koncert imao ambiciju pridonijeti dubljem razumijevanju Papandopulova opusa, onda je glazba to razumijevanje velikim dijelom morala omogućiti sama

Večer je ponudila tri manje poznata, ali ne i nezanimljiva djela. Novitet je po svemu sudeći bio važan aspekt ovog događaja: Koncert za violinu i orkestar, op. 125, izveden je u cijelosti po prvi put, budući da je dugo jedan njegov dio bio neotkriven, a Fantazija za klavir i orkestar, op. 14, prvi je put izvedena u Hrvatskoj.

Uz treće djelo, baletnu suitu Zlato, sva su djela tvorila efektan kolaž serioznih, lirskih i plesnih trenutaka, pri čemu je posebno do izražaja došla promišljena orkestracija i virtuoznost skladbi. Neki dijelovi, poput stavka Životinjstvo iz suite Zlato, mogle bi se slušati kao Papandopulov odgovor na Saint-Saënsov Karneval životinja, te tako privući i mlađu publiku. Bez sumnje, može se zaključiti da Papandopulova glazba sama može ispuniti format cjelovečernjeg koncerta.

Nenametljiva virtuoznost

Prvo djelo večeri, jednosatni violinski koncert, izveo je hrvatski violinist zavidne biografije, Goran Končar. Njegov ulazak na pozornicu bio je nenametljiv i gotovo samozatajan, lišen uobičajene solističke demonstrativnosti, što ponajbolje odaje dojam umjetničke posvećenosti glazbi. Zbog toga je i teško pisati nešto što bi zvučalo kao prigovor njegovoj izvedbi.

Mogao bi se u Končarovoj izvedbi stoga istaknuti timbar violine. U uvodu prvog stavka predstavio je svoj plemeniti ton, koji je znao doći do izražaja u tihim dijelovima, poput onog sa sordinom, pri kraju drugoga stavka.

Foto: Damir Šokčević/HNK u Rijeci

Uspješan nastup orkestra

Končarovu sviranju koje je povremeno bilo nenametljivo, pratnja se znala odlično podrediti, čak poigravajući se bojama. A da se Riječki simfonijski orkestar sastoji od izvrsnih solista, bilo je moguće čuti u brojnim pijevnim tematskim cjelinama. Naročito su do izražaja došle puhačke solo-dionice, primjerice klarinet, flauta ili oboa u prvom stavku. Ansambl je općenito djelovao uigrano i koncentrirano, osobito u brzim dionicama gudača gdje su se prve violine i violončela istaknuli preciznošću i homogenim zvukom.

Na čelu ansambla nalazio se dakako ravnatelj Opere, Valentin Egel, čija je interpretacija ponovno potvrdila njegov prepoznatljiv dirigentski habitus. Egel dirigira izrazito tjelesno, uživljeno, kao da nijedan glazbeni trenutak ne želi prepustiti slučaju. Njegova gesta ostaje stalno komunikativna, ne samo prema orkestru nego i prema solistima, čime održava stabilan zajednički puls, a promjene tempa teku posve neprimjetno.

Foto: Damir Šokčević/HNK u Rijeci

Virtuoznost monumentalna zvuka

Kao sasvim drugačiji solist nastupio je Goran Filipec s Fantazijom za klavir i orkestar. Poznat kao izuzetan lisztovac, Filipec je izrazito virtuozno gradivo iznio dojmljivom sigurnošću, djelujući pritom pribrano i trezveno. Dionicu koja obiluje ljestvicama, oktavama i širokim skokovima izveo je kao da je djelo već godinama u njegovu repertoaru.

Filipec je izrazito virtuozno gradivo iznio dojmljivom sigurnošću

Moćan Filipecov ton bez poteškoća je ispunio ponekad akustički nezahvalan kazališni prostor. Na pojedinim mjestima klavir je zazvučao gotovo prokofjevski, što je naglasio jasnom artikulacijom.

U solističkoj kadenci pak pokazao je i umijeće zanimljive izvedbe polifonog sloga, što jednostavnog što složenijeg, kao i sposobnost izgradnje monumentalnog zvuka bez prelaska u siloviti ton. Klavir je od početka do kraja dominirao kao protagonist, a iako je završetak skladbe djelovao ponešto iznenadno, izvedba je bila jedan od vrhunaca večeri.

Foto: Damir Šokčević/HNK u Rijeci

Vrhunac za orkestar

Pa iako je Filipecov nastup uz orkestar bio izvanredan, najveći dojam ostavila je ipak završna skladba programa, suita Zlato. Mnogo više od režijskog momenta (privremenog gašenja rasvjete u stavku Simfonija kaosa), početak je smjesta privukao pažnju slušatelja. Orkestar je jasno istaknuo temeljne sastavnice djela: ostinatni početak, uz izražene kolorističke slojeve, odmah su sugerirali da su snaga ritma i orkestracijska maštovitost ključni elementi.

U trećem stavku naslova Zora nastupila je sopranistica Anamarija Knego, nacionalna operna prvakinja. Njezin glas hrabro je i dramatično lelujao ponad suptilno izvedenog, pastoralnog orkestralnog tkiva, obojen vibratom, iako je poznato da sopranistica posjeduje sposobnost fine kontrole tiših nijansi. Na sceni je, međutim, možda inspirirana naslovom, istupila upravo poput zore same, kao Sunce, koje sjaji pri izlasku, i bliješti ravno u oči.

Foto: Damir Šokčević/HNK u Rijeci

Završni stavak, Sveopći ples, ostavio je najsnažniji dojam cijelog djela. Ključna je za to bila Egelova dramaturška vizija: pažljivim planiranjem razvoja tempa i dinamike dirigent je stvorio efektan završetak, koji je publici pružio snažan osjećaj poleta i vrhunca.

Publika je tijekom koncerta izrazila zadovoljstvo svim solistima, pozivajući sve da se više puta vrate na pozornicu. No pljeskom je najživlje nagradila upravo završni trenutak. Općenito, kazalište je bilo zadovoljavajuće popunjeno, što predstavlja napredak u organizaciji, budući da u posljednje vrijeme možemo primijetiti veću posjećenost u gledalištu. Drago mi je zaključiti da publika nije posustala pred stvaralaštvom domaćeg skladatelja, a takve bi se prilike svakako trebale ponavljati. Atribut festival sugerira da bi ovakvi programi mogli postati periodični, što bi posebno dobro odgovaralo Papandopulu, s obzirom na bogatstvo njegovih zaboravljenih djela koja zaslužuju ponovno otkrivanje.