Paraf: Veličanstvenih osam!

Kiša je padala cijelo popodne i večer pa sam se pobojao da se u trenutku ne pojavi nekakva vremenska oluja te da omete i po treći put najavljeni zagrebački nastup Parafa, promociju njihova koncertnog albuma DELTA LIVE objavljenog prošle godine, a koji su već dva puta ga odgađali zbog privatnih problema.

Na sreću, kiša je padala bez vjetra ili nekog nevremena i već je ispred Boogalooa bilo jasno da će većinu publike činiti dvostruko mlađi od albuma prvijenca A dan je tako lijepo počeo, rodonačelnika punka u Hrvatskoj, ali i mnogo šire, objavljenog 1980. godine.

Tri riječka klinca u drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća, jedva punoljetni (ili možda ne?, kao u slučaju Prljavoga kazališta) jednostavno su vrisnuli na sve oko sebe. Simbol Parafa je fantastična – za sva vremena – fotka Zdravka Čabrijana, basista, koju je tijekom nastupa benda na Boom festivalu snimio Dražen Kalinić. Koliko samo bijesa u Čabrijana na toj fotografiji! Ali, istodobno i duhovitosti, radosti i snage.

Autor te prve pjesmarice, Valter Kocijančić, znao se braniti od dušobrižnika tadašnjeg režima. Na primjer pjesma ”Crkva” i nije izazvala neko negodovanje crkvenih vlasti, više nekih običnih vjernika. Njima je Valter odgovorio da pjesma uopće nije o crkvi nego o tadašnjoj državi, ali da su to morali malo izokrenuti da ih ne zabrane. Svakojako su se, naročito ironijom, snalazili protiv zabrana, ali u slučaju ”Goli otok” bili su nemoćni i pjesma nikada nije bila objavljena na ploči osim na prošlogodišnjem live albumu DELTA LIVE! Kako da to neka diskografska kuća tada objavi? Pa svi bi odgovorni završili na kamenoj robiji zajedno s Parafima!

Grč/Bojan Mušćet

U vrijeme nastanka pjesme, ”Goli otok” je bio totalna tabu tema i o tome se moglo samo šaputati tijekom privatnih druženja. Paraf je bio istinski punk bend, esencijalan, pa nije čudno da i 2023. izaziva poklon generacija koje nisu bile ni rođene dok su se oni pretvarali iz punka u novi val. Danas u najnovijoj postavi vrište: „Mi smo novi Berlin!“

Prije koncerta našao sam se s Parafom, danas oktetom ili osmorkom, u njihovoj garderobi i ostao u dobrom raspoloženju dva sata. Nije tu bilo nikakvoga pljesnivog, nostalgičnog prisjećanja. Jedino sam prvi put saznao – nakon tolikih godina – od Vim Cole da su ona i Zdravko bili perfidno, podmuklo izloženi teškim pritiscima da se u jednom razdoblju od tri godine nisu usudili izaći iz kuće. Ali ni sada ne želi to izdizati na nekakav pijedestal žrtve. Radije će spomenuti neke anegdote kako su ona i Zdravko znali izigrati pritisak ili neke zabrane tadašnjeg režima. Naročito Zdravko, koji je bio pomorac.

U vezi benda, svi su opušteni i rade to danas iz čistoga gušta. Valter Kocijančić će i opet da je bend napustio veoma brzo nakon prvog albuma iz jednostavnog razloga: „Rekao sam što sam imao reći i jednostavno otišao!“ Paraf je nastavljen s Vim Colom, koja ga je izlegla u post-punk/novovalni također ugledan bend, da bi se danas Paraf i članski, i kreativno obogatio do impresivnih razmjera.

Fascinantno je kako publika – rekli smo dvostruko mlađa od albuma prvijenca – duboko uživa, proživljava i glasno odobrava pjesme iz svih razdoblja Parafa. Set lista uključuje dvadeset i tri pjesme plus bis: od ”Želim biti vojnik”, ”Zastave”, ”Novi Berlin”, ”Dosta!”, ”Perspektiva”, ”Visoko propisi”, ”Moj život je novi val”, ”Rijeka”, ”Narodna pjesma”, ”Fini dečko”, ”Goli otok”, ”Crkve” do ”Živjela Jugoslavija”.

Paraf je u top-formi i u 46. godini karijere / Foto: Bojan Mušćet

Ova posljednja, a Valter ju je napisao izazvan tadašnjim grafitima po Rijeci, bila je vrhunac njihove ironije; ili je možda bolje reći sprdnje na jedan umjetnički, vrhunaravni način.

Bio je to sinoć u Boogaloou koncertni grand finale cijele priče o Parafu kao prvom i velikom protestu ne samo protiv ondašnjeg sustava nego i svjetonazora od kojih se drčnim punkerima diže kosa na glavi i pretvara u irokez frizuru. Ono najbitnije nikada se nije dogodilo. Punk u Parafa nikad nije bio izvanjska forma poput irokez frizure, ziherica ili poderanih traperica, i plaženja jezika na sve oko sebe ili drndanje po instrumentima reda radi, samo zato što je to u modi.

I danas je bitan stav prema životu, pretvoren u sjajne pjesme. Za razliku od mnogih koji su i u ovakvim situacijama postali vlastite karikature, Paraf jezdi neopterećen (u drugim slučajevima obično boljom) prošlošću u ”Mi smo novi Berlin”.

Iako Berlin odavna nije politički jezovit (i Zid je odavna pao) i poticajan za umjetnike kao što je bio Davidu Bowieju ili Nicku Caveu, Paraf oštroumno zna povijest i vidi budućnost. K’o svi pravi umjetnici.

Paraf je nekad bio trio, a danas ih je osam, rekao bih u umjetničkom kolektivu koji srčano i s velikim umijećem (instrumentalnim i vokalnim) drži publiku u zraku i ushićenju.

Paraf/Bojan Mušćet

Parafi su danas moćan rock!

Veličanstvenih osam različitih su dobi i dolaze iz različitih bendova i projekata, ali kao Paraf su monolitan, punokrvan rock-bend stalno „gonjen“ bubnjanjem – tutnjavom Alena Tibljaša. On je poput Charlieja Wattsa u Rolling Stonesima, koji je (prema njegovim riječima) držao pleme na okupu da oni ispred njega mogu bezbrižno kreirati i  briljirati. Tako je i ovdje slučaj s Alenom i Parafima.

Veličanstvenih osam: Valter Kocijančić (gitara, vokal), Pavica Čabrijan aka Vim Cola (vokal), Zdravko Čabrijan-Zdrave (bas), Raul Varljen (klavijature), Deni Šesnić (druga gitara), Vlado Simcich Vava (gitara), Alen Tibljaš (bubnjevi) i Iva Močibob (vokal).

Kiša je i dalje padala, ali je nakon Parafa sve bilo lakše, ljepše, lišeno uobičajenih stresova, i Vijesti, i Dnevnika, i poskupljenja, i sniženja. Uostalom, to i jest razlog postojanja i djelovanja rock-kolektiva Paraf.