Parni valjak u Splitu: ima života nakon smrti!

Koncertom na splitskim Gripama Parni valjak započeo je veliku slavljeničku turneju

Ima života nakon smrti! Dokazano nastupom Parnog valjka u Splitu, na Valentinovo 2025., pola stoljeća od osnivanja benda kojem je to ponovno uspjelo: napuniti veliku dvoranu na početku turneje koja će – ne treba uopće sumnjati nakon njenog svečanog otvaranja – biti uzoran primjer veze u kojoj niti nakon 50 godina nije nestalo emocija, a bogme ni strasti. Bilo je vatreno, ne samo zbog pirotehničkih efekta na sceni. 

„A gdje je ljubav?” Pa tu, da bi zagrijala okupljene na Gripama u hladnjikavoj i mokroj splitskoj večeri, ne samo u pjesmi s tim pitanjem, niti u drugima s amblematskim naslovima – „Ljubav” i „Ljubavna” su otvorile show.

Set lista je možda dijelom prigodno kreirana za Dan zaljubljenih, ali od nje ne treba bitno odstupati ni na predstojećim datumima turneje. Ljubav Parnog valjka i njegove publike je nepohabana. Ako je to ikad trebalo zornije demonstrirati, onda je to upravo sada, s Igorom Drvenkarom kao novim frontmanom koji možda neće doseći Akijevu karizmu, ali je savršeno okrenuo novu „stranicu dnevnika”, mada ovu legendarnu baladu na svojoj splitskoj „premijeri” nije otpjevao. Baš nju, koja je bila ključna za etabliranja Parnog valjka kao rock institucije, ono kad je Hus shvatio kako su tu da ostanu, zatravljen kad ju je publika tamo neke davne godine prvi put zdušno zapjevala. Zašto ne i sad? Možda je prevelika svetinja u pitanju, možda je njezin „orbitalni” kraj odveć težak visinski izazov za mladog pjevača, iako se ne bi reklo, a možda se htjelo poručiti upravo ovo: idemo dalje, nije nužno da ispucamo sve zicere iz repertoara, pa eto ni taj najveći.  

Ionako ih je i ovako bilo dovoljno, a dva baš masivna strateški su postavljena na sredinu – „Jesen u meni” – i na kraj koncerta – „Sve još miriše na nju”. 

Da, „Stranica…” bi možda bila idealna za drugi, neizvedeni bis, ali pustimo sad „ki bi da bi” jer – imamo Parni valjak! Još uvijek. U besprijekornom izdanju kakvom uživo u velikim dvoranama mogu konkurirati tek rijetki prvokategornici hrvatskog pop-rock mainstreama. Uvjeren sam kako je samo kontekst, nekakav raspored mikroba u zraku, ono što ovdje „čini razliku od čovjeka do čovjeka”, odnosno pjevača do pjevača. Tko kaže da nova Valjkova pjesma, „Otkad te ne viđam često”, u neka stara vremena ne bi postala jednako „grande” kao neke najveće Valjkove jer, eto, možda i nije slučajno da se ujutro nakon koncerta baš njezinog refrena nisam mogao „osloboditi”, stalno mi se vraćao, iako nije bila jedan od vrhunaca večeri, ni blizu. 

Prvi od njih uslijedio je odmah nakon nje, kad je Tina Kresnik ulogu pratećeg vokala zamijenila vodećom i uvela nas u „Dok je tebe”, svoj čuveni duet s Akijem, čiji je duh doista lebdio negdje među nama, ali ne ometajući svojeg nasljednika na pozornici da hrabro i suvereno obavi posao do kraja. 

Koncert je inače otvoren munjevitim crno-bijelim „flashbackom” na videozidu i Husovim kratkim obraćanjem, e da bi nakon te – nikako jedine posvete Akiju – Drvenkar programatski počeo s prvim stihovima „Ljubavi”: „Ja kažem ‘da’ za ljude dobre volje / I neću ‘ne’ kraj sebe / Kad kažem ‘da’ osjećam se bolje / I spreman sam za pobjede…”. O da, odmah je bilo jasno kako ovaj bend i publika neće dati nikada da im ljubav bude navika. Ovo na Gripama bio je njezin više nego uvjerljiv „update”. Atmosferu su nastavile podizati „Zagreb ima isti pozivni”, „Kad padne mrak”, „Zastave” i „Mijenjam se”, a nakon već ranije spomenutih koje su uslijedile krenuo je akustičarski blok. 

Hus nas je podsjetio  da je glasoviti album Live In ZeKaeM star već 30 godina, a da su taj „ištekani” program najprije bili izveli baš u podrumu dvorane na Gripama, u tadašnjem klubu „Metropolis”. Za ovaj put u toj smo verziji čuli „Direktan put za nebo”, „Moja je pjesma lagana”, „Vrijeme ljubavi” i „Kada me dotakne”, pri čemu je publika zborski odradila ozbiljan dio posla, nije ju trebalo nagovarati, a tako će biti i do kraja koncerta koji je nakon „Nede” i „Uhvati ritam” bio „prepolovljen” dojmljivim bubnjarskim solom Dalibora Marinkovića Dade kojim je ovaj polučio istinski „wow” efekt.

Nakon tog intermezza više nije bilo „spuštanja”, a ne treba ponavljati „povijesnu činjenicu” da Parni valjak čine prvoklasni muzikanti koji isporučuju show dorađen do zadnjeg detalja. Tu sve zvuči i izgleda „kak se šika”. A dobijete i „program plus” kad se u očekivano visoki standard ugradi Drvenkarovo opako dobro sviranje na usnoj harmonici u „Nedi”, ili kad se njemu u „Molitvi” vokalno pridruži pouzdani basist Preksi, s iznenađujuće finom blues „rašpom” u grlu. Brka na gitari, sa savršeno doziranim solima, i Beru za klavijaturama izlišno je i spominjati, osim „protokolarno”, kao i Husovu sviračku nadgradnju njegovom nemjerljivom autorskom doprinosu.

Tada su doletjele i ruže na binu, da bi potom krenulo ono moćno otvaranje uvijek dirljive „A gdje je ljubav”. Pa „Dođi” s još jednom zborskom ekstenzijom vrlo motivirane publike. Raspašoj koji je uslijedio s „Lutkom za bal” garniranom lascivnim pop-art vizualima na video-zidu, inače dojmljivo dizajniranima za cijelog koncerta, i „Ugasi me” bio je kulminacija pred bis koji nam je donio „U prolazu” i „Sve još miriše na nju”.

Sve je to za Valjak zapravo bio „business as usual”, ali pola stoljeća opstanka u tom poslu, k tome već dugo s „jednom nogom tu, drugom prema izlazu”, izaziva respekt „na entu”. Jer su još uvijek tu, itekako. Ima ih koji će reći da se Parni valjak pretvorio u vlastiti „tribute band”, ali ako bi pri toj tvrdnji ostali i nakon što bi vidjeli otvaranja turneje „50”, mogli bismo im samo uzvratiti da su „jalnuški diletanti”. Ili, da budemo još oštriji, citirajući jednu zaboravljenu Valjkovu: „Blago budalama, la-la-la-la, njima je lako jer ne misle kako”.