U situacijama posebne i dugovječne privrženosti i ljubavi između nekih umjetnika i publike u povijesti se obično znalo govoriti o tome kako se „…i Zagreb tajno vole“.

U slučaju Partibrejkersa ovo ne vrijedi niti jednog jedinog centa. Od davnina – a ove godine beogradski rock bend navršava četrdeset i jednu godinu postojanja – Zagreb i Partibrejkersi vole se intenzivno, ali javno! I to s obje strane, što se pokazuje na krajnje iskren i dostojanstven način. Bez pompoznosti, melodramatičnosti i sličnih tričarija, uobičajenih u ovakvim, inače rijetkim situacijama.

Nije onda nikakvo čudo što je publika i sinoć u Tvornici kulture glasnim odobravanjem reagirala dok su se Anton i Cane s pratnjom tek pojavili u polutami pozornice. I onda nakon početka skoro neurotične tutnjave cijeloga benda nedvojbeno iskreno će Cane uz pozdrav jasno reći: „Dobri stari Zagrebe!“

Partibrejkers u Tvornici kulture/Filip Bušić (arhiva Glazba.hr)

Neupućeni će se možda zapitati odakle to dirljivo Canetovo obraćanje. Nije to ono uobičajeno, jadno, protokolarno obraćanje zvijezde s pozornice „Volim vas, Zagrebe“ ili tome slično. Ako je u pitanju stranac, onda je možebitno da ni ne zna u kojem je gradu na mamutskoj turneji pa čita ime grada napisano na povećem papiru.

U ovom pravom malom fenomenu odnosa Zagreba i Partibrejkersa bit je u njihovoj iskrenoj odanosti bitnosti rocka. I tako je to od samih početaka benda. Nije to nastalo tek jučer ili prekjučer nakon nekog novog hita u eteru.

Negdje na samom početku karijere (osnovani su 1982.) Partibrejkersi su u tri dana u Zagrebu održali čak pet koncerata! Posljednji je tonski miksao Branimir Štulić. Bio je toliko oduševljen grupom da im se ponudio da im bude producent. Johnnyju je ponuda bila jedan od promašaja u životu. Znamo kako je završio Štulić.

No vratimo se mi u sadašnjost. Već pri ulazu u Tvornicu kulture jasno je da Partibrejkers nisu nikakav tzv. generacijski band pa je samo onaj stvarno neupućen mogao i pomisliti da će u gledalištu sve vrvjeti od Canetovih vršnjaka (plus-minus šezdeset godina) koji su došli na nostalgično provjetravanje. A ne. Ni govora! Nije bilo teško uvidjeti, bez sad tu nekog statističkog istraživanja, da su Partibrejkers 2023. „svegeneracijski bend“. Došli su stari dvadeset i nešto, trideset i nešto, četrdeset i nešto, pedeset i nešto, najmanje je bilo Canetovih vršnjaka.

Partibrejkers/Filip Bušić (arhiva Glazba.hr)

Zašto je tome tako? Sve njih „muči ista stvar“, a Cane i Anton umiju to savršeno pretočiti u pravi pravcati savršeni rock, čvrsto utemeljen na bluesu (zovu ga i punk/rock/blues, ali to i nije bitno), nadahnućima esencijalnih rock bendova poput The Stooges. Ne znaš što više izaziva, riječi Canetove ili nezaustavljiva Antonova gitarska svirka. Reklo bi se s oduševljenjem: „Koliko malo riječi, a toliko toga kažu. Koliko istine, surove istine i realnog stanja sviju nas!“ I tu nije riječ samo o situacijama u osmom desetljeću prošlog stoljeća nego još i više današnjem, aktualnom vremenu. Gledaš vijesti prije odlaska u Tvornicu, pa se po povratku još više diviš onome što i kako stvaraju, jer sve to detektiraju upravo Partibrejkers. Čak mi je tijekom koncerta često padala na um misao iz povijesti svekolike umjetnosti, ne samo rocka, o likovima poput Jamesa Deana, koji je simbolizirao neprilagođene, Humphrey Bogart i film noir, da ne govorimo o gubitnicima i onome što se uvijek zbivalo na ulici i nadahnjivalo i Partibrejkerse (“Ulični hodač”).

Koji put sinoć, u savršenoj kompletnoj izvedbi grupe, Cane je znao čak na trenutke i jezovito zvučati. Kad bi onako nagnut upozoravao: „Cena života nije skupa… Sirotinjsko carstvo sve nas čeka po meri čoveka… Ovo je tvoj život, sada i nikada… Ljudi vremena nema… Ovde i pametnog u ludnicu smeste… S moje strane dolazi mrak.“ Ovako istrgnuti iz cjelina (pjesama) još više potenciraju Canetova upozorenja, ali evo jedne od ključnih i u diskografskom, i koncertnom opusu pa tako i sinoćnjem:

Hipnotisana gomila

Mi ne idemo nikud i ne radimo ništa

Mi smo jedna velika hipnotisana gomila

Ali ja znam ključ ja poznajem tu bravu

Otključaću i staviću ti svašta u glavu

Ja mogu da te zabavim, ja mogu da te sludim, ja mogu da te uspavam, ja mogu da te budim

DA LI VERUJEŠ MENI ILI MISLIŠ SVOJOM GLAVOM?

DA LI VERUJEŠ MENI ILI MISLIŠ SVOJOM GLAVOM?

Kako savršeno rečeno. Kao što su Rolling Stonesi šezdesetih godina savršeno detektirali jednu drugu situaciju u pjesmi ”Street Fighting Man” (A što može siromašni momak s ulice nego svirati u rock and roll bendu) u vrijeme studentskih pobuna u Europi i SAD-u.

Partibrejkers/Filip Bušić (arhiva Glazba.hr)

Partibrejkers imaju 41 godinu. Prije deset godina Anton je izjavio da energiju koju ima mladić od dvadesetak ne može imati dvostruko stariji glazbenik. E, kako si se, Antone, prevario i u pogledu sebe i Caneta! Ono što je sinoć kod Partibrejkersa fasciniralo – a bilo je puno toga (jako su višeznačni) – jest upravo energija, umijeće sviranja i nadahnuta cjelokupna izvedba. Čak su u nekim pjesmama obogatili aranžmane, a Cane bi dodavao riječi originalnim tekstovima. Ne bi bio Cane cinik, a da s pozornice ne naglasi: „Da vas nismo zbunili malo!?“ Jesu, ali na veliku radost. Uz sve one distorzije, bubnjarsku tutnjavu, teško zaustavljivu žestinu.

Pri kraju „službenog dijela koncerta“, nakon svih mogućih i nemogućih mračnih situacija koje svakodnevno muče ljude na cijeloj planeti, svih generacija, o kojima Partibrejkers tako autentično, ali u isto i vrijeme univerzalno sviraju i govore, Cane se prije biseva oprašta predivnom, tako uvjerljivom pjesmom ”Molitva”.

Sunce plovi po nebu, crta svoj krug

Ljudi žive pod zemljom, vlada očaj i muk

Bože oprosti nam

Pruži ruku i pomiluj nas

Ovo je moja molitva

Ne zaboravi nas

Partibrejkers/Filip Bušić (arhiva Glazba.hr)

Anton je u ovoj izvedbi sinoć, umjesto klasičnog gitarskog sola, usudio bih se reći, stvorio mali koncert za gitaru. Fantastično.

Barem na nekoliko minuta te inače nadahnutom i veoma neobičnom pjesmom Partibrejkersa, pobjegli smo od većinskog programa, pjesmom koja također sjajno ilustrira, a tako je i sinoć bila izvedena – ”Lobotomija”:

Automatski se živi / Svakog netko krivi / Za propuštenu šansu / Za propalu romansu / Monotonija lobotomija / Jedini način življenja / I ostaje samo da se pališ / I ostaje samo da se pališ

Eto zašto je Partibrejkers vječni, svegeneracijski rock bend. Jer govori o teškim stvarima, njihovim promišljanjima i Canetovim vriskovima, koji se tiču svakog, bez obzira na godine. Možda nije ovo pravi odgovor na pitanje, ali nije ni daleko od istine s obzirom na sinoćnji radosni susret Zagrepčana i Partibrejkersa. Usprkos razlogu susreta, mračnim pjesmama s izuzetkom umirujuće, ali dostojanstvene ”Molitve” Bogu da nas ne napusti.