Koncert u KSET-u
Paul the Walrus predstavili svoj sunčani otočić u naboranom moru indie scene
Paul the Walrus je u petak u KSET-u promovirao svoje debitantsko izdanje Sunset Clause.
Ono što je nastalo kao DIY projekt iz sobe frontmena Borne Mijolovića, konačno je na pozornici dobilo svoju krajnju formu. Uz pratnju malenog zbora i žičanog aranžmana u punom je sjaju zablistao zalazak virtualnog sunca iza benda.
Kao predgrupa zasvirao je bratski bend Paulova basista Mire Kadijevića, Como Bluff.
Nekoliko je godina prošlo od dvodijelnog EP-ja Dolphin and Whale Watching kojim je Mijolović predstavio svoj indie pop/rock bend do objave očekivanog debija u studenom. Singlovi ”Frank and Me” i ”Breathe” dali su nam liz sladoleda koji će postati Sunset Clause. Kreativni DIY spotovi – od kojih je jedan sniman u Londonu – popratili su slatke, simpatične i pjevne pjesmice koje kao da su stvorene za proljetnu šetnju parkom tijekom pauze od radnog vremena.
Na albumu su se lijepo uklopile u sunčanu cjelinu, no i dalje ostale najupečatljiviji trenuci 40-minutne priče. Iako je izvorno značenje izraza sunset clause nešto sasvim drugo, ovdje poprima oblik zamišljene morske oaze u kojoj vječno krvari nebo i, dok sjediš na ležaljci, ne znaš bi li se radije divio zalasku ili promatrao dupine i kitove. U oba slučaja, Paulovi garažni i zarazni pjesmuljci tu su da svemu uklope zvučnu pozadinu.
Mnogi ih uspoređuju sa zvukom šezdesetih, što se definitivno može čuti u pjesmama, no nije li stvar ista sa svim indie pop i rock pokušajima? Možda je s Paulom the Walrusom takav slučaj jer samo ime već aludira na pjesmu Beatlesa, a i ondašnji temelji rocka ujedno su odredili i margine pop pjesama kojih se Paul the Walrus sveobuhvatno drži. Gotovo nijedna pjesma im ne prelazi trajanje od tri minute i normirana je elementima poput jednostavnosti, melodioznosti i četveročetvrtinske mjere.
Paul the Walrus, koncert / Katarina Pavić
Raznolike klavijature i žičani aranžmani obogatili su zvuk albuma i omogućili im tek umakanje prstiju u psihodelične vode, što je za potrebe ovog morža sasvim dovoljno. Isto se postiže i izvrsnim vizualnim identitetom koji sve obuhvaća u vrlo simpatičan i privlačan paketić. Iza benda su se na platnu vrtjeli psihodelični crteži i animacije stripovskog stila što je showu davalo dozu nostalgije te prožimalo bend i njihovu glazbu toplim bojama. Dapače, naslovnica Sunset Clausea toliko je neodoljiva da bi vas natjerala na kupnju majice i direktnu podršku benda čak i da vam se nije svidjela njihova glazba.
View this post on Instagram
Jedini minus ovih pjesama je što se nakon nekog vremena počnu stapati jedna s drugom i zvučati mrvicu jednolično. Zvuk koji sviraju nije nešto posebno originalan ili revolucionaran za indie rock. Neki bi rekli da su s njime zakasnili na vlak kojim su Franz Ferdinand i ostala ekipa britanskoga garažnog revivala otputovali prije petnaestak godina. No takvo što nije smisleno zamjerati bendu koji se ne trudi ni po čemu biti pretenciozan ili previše važan, što se vidi po sporadičnom i opuštenom tempu kojim Mijolović, Kadijević i ekipa stvaraju glazbu. Rade to iz gušta, a kad to rade uživo, oni koji prisustvuju njišu se s pivicama u rukama puštajući da ih melodije odmore i ponesu dalje od gradske vreve.
Paul the Walrus, koncert / Katarina Pavić
Como Bluff u kojem Miro Kadijević istražuje nešto žešći indie zvuk grupa je s velikim potencijalom koji se čuje u nekoliko stvari s repertoara. Kod njih se osjeti velik kontrast između fillera i stvarno dobrih indie rock pjesama poput svojevrsnog hita ”Kazooa” ili ”Lonely Miss Denied” koje bi bez problema mogle biti i dio nekog epohalnoga američkog izdanja iz devedesetih. Miro, manje nervoze i pošalica i više koncentracije na glazbu, stvarno se zna istaknuti!
