Fantazija gitarističkog gospara

Na svaki se nastup gitarista Petrita Çekua, bio on solistički, u komornomu sastavu ili uz orkestar, publika zaputi s priličnim uvjerenjem kako ih čeka večer nadahnutog i iskrenog muziciranja, večer u kojoj će glazba biti stavljena na najviše mjesto, ispred virtuoznosti, ispred ega, ispred „ja“. Ta se očekivanja bez iznimke i ispune jer je Petrit poseban čovjek i glazbenik koji uvijek iznova zadivljuje svojim skromnim, a uistinu posvećenim pristupom dok na pozornici stvara najljepše glazbene svjetove neslućenih dubina. Njegova posebna naklonjenost umjetničkim suradnjama, zbog koje je zasigurno i postao profesorom komorne glazbe na Umjetničkom sveučilištu u Grazu, mogla se osjetiti i na sinoćnjem koncertu Majstorskoga ciklusa, u kojem je Petrit nastupio uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Tomislava Fačinija.

Program naslovljen Fantazije i imaginacije nije sugerirao mnogo, no zapravo je vrlo dobro objedinio šarolik i pomalo eklektičan program za koji, čitajući ga prije koncerta, nisam bila sigurna kako će djelovati kao cjelina. Četiri skladbe različitih razdoblja i stilova, no sve nastale u 20. stoljeću ili na samom njegovu pragu, svaka od njih značajna i utjecajna, ali jedna poznata samo u užem krugu poznavatelja hrvatske glazbe.

Ova posljednja jest Suita za gitaru i komorni gudački orkestar Borisa Papandopula, djelo koje je skladano za gitarista Darka Petrinjaka, Petritova profesora. Petrinjak je skladbu praizveo u listopadu 1991. godine, samo nekoliko dana nakon Papandopulove smrti. Veliki majstor tako nikada nije imao priliku čuti praizvedbu svoga djela, a općenito ga nisu imali priliku čuti mnogi – kasnije se skladba izvela samo jednom, ponovno uz Petrinjaka kao solista, a do danas je jedina javno dostupna snimka također Petrinjakova, objavljena na nosaču zvuka 1997. godine. Unatoč tom svom rijetkom pojavljivanju u javnosti, ovo je djelo doseglo velik ugled, posebno u gitarističkim krugovima.

Gospodin je interpret sinoć bio Petrit

Kada Petrit dolazi u goste, nije dovoljno da izvede samo jednu solističku točku, tako da je Papandopulovoj Suiti prethodilo jedno od najpopularnijih djela gitarističke literature, Fantazija za gospodina (Fantasía para un gentilhombre) španjolskoga skladatelja Joaquína Rodriga. Ta je skladba 15 godina mlađa sestra najpoznatijeg Rodrigovog koncertantnog ostvarenja za gitaru, Concierto de Arnjuez, koje i Petrit često te rado izvodi, a koje je steklo toliku popularnost i značaj u španjolskoj glazbi da je Rodrigu priskrbilo (za njega ustanovljenu) titulu markiza vrtova Aranjueza, koju mu je dodijelio španjolski kralj Juan Carlos I. (zanimljivost: službeni grb ovoga markizata u svom središtu nosi, naravno, gitaru).

Ne čudi stoga da je nakon nevjerojatnog uspjeha Concierta, najveći gitaristički virtuoz onoga doba, a možda i svih vremena, Andrés Segovia, poželio i za sebe jedno Rodrigovo djelo. Novu je skladbu Rodrigo nazvao, iskazujući i naslovom upravo svoje divljenje prema Segoviji, Fantazija za gospodina. Gospodin je interpret sinoć bio Petrit, koji ovu skladbu naziva i vlastitim sugestivnim prijevodom – Fantazija za gospara.

Obje skladbe skladali su pravi majstori imaginacije, a pronašli su idealnog interpreta u Petritu koji se prilagodio raznolikim karakterima i izrazima, iznjedrujući na površinu njihovu esenciju na najplastičniji način. Svakako se kao odlična odluka pokazalo korištenje ozvučenja za gitaru na sinoćnjem koncertu. Bilo je realizirano vrlo decentno, a omogućilo je dvije važne stvari: Petritu da prirodnije, bez dodatnog napora prezentira svoju dionicu, a publici da u njegovu muziciranju čuje sve finese i detalje, vrlo bogate te važne u djelima na programu pa tako uživa u svim slojevima interpretacije.

Rodrigova skladba počiva na plesovima za solo gitaru španjolskoga baroknoga skladatelja Gaspara Sanza, a upravo je plesnu metriku i elegantne dvorske manire Sanzove glazbe Petrit dodatno osnažio svojim fraziranjem i općenito gestikulacijama, uz očaravajuću muzikalnost koju je u njegovu slučaju već bespredmetno isticati. Svirao je sugestivno i snažno, potvrđujući svoje tehničko majstorstvo.

Papandopulova je Suita također pred solista stavila izazov stalnih mijena i karakternih preodijevanja, često uz karakterističnu autorovu razigranu šaljivost. Djelo je to prepuno idejama nadasve maštovitoga majstora Papandopula i zato zahtijeva tumača u pravom smislu riječi, interpreta koji će zapisanu glazbu oživjeti na način da sve te skladateljeve zamisli dobiju puni smisao i tako se postavljene prenesu slušatelju. Bilo je zadivljujuće gledati i slušati temeljito pripremljenu, uvjerljivu i sigurnu interpretaciju solista, tehnički izbrušenu, a glazbeno razvedenu.

I dok je orkestar u Rodrigovu djelu izvrsno surađivao sa solistom, ostvarujući stalnu komunikaciju i stvarajući s njim izražajnu izvedbu dostojanstvenoga dojma, u Papandopulovoj skladbi činili su se previše samozatajnima, kao da ovome djelu, zasigurno novom u njihovu repertoaru, ipak pristupaju sa zadrškom, u relativno uskom spektru izražajnosti.

Publika je, iako je ustrajala u pljesku, ostala uskraćena za Petritov dodatak.

Gitarističke izvedbe na sinoćnjem su programu uokvirila dva orkestralna komada. Na početku koncerta izveden je Preludij za faunovo poslijepodne Claudea Debussyja, skladba koja je u povijesti glazbe ostala zabilježena kao djelo koje je utrlo put novoj glazbi (legendarni skladatelj i dirigent Pierre Boulez zapisao je kako je „faunova flauta glazbenoj umjetnosti donijela novi dah“).

Orkestar je pod vodstvom Tomislava Fačinija oslikao pravi impresionistički zvukolik s mnoštvom detalja u kojem su primamljivim šarenilom boja publiku zapljuskivale izvrsno zvučno balansirane dionice orkestra. Dirigent pritom nije zapao u zamku otvaranja interpretacije preslobodnoj osjećajnosti – ovo djelo ostaje svojim izrazom negdje u daljini, ljepota je to koja nas dodiruje, ali ne zamagljuje osjećanja. Upravo su tako, delikatno i lijepo članovi orkestra prezentirali skladbu, a jedinu bismo zamjerku mogli uputiti sekciji rogova koja je u nekoliko navrata unosila nečistoće u idilične glazbene prizore.

Već spomenutu faunovu flautu, protagonista ove skladbe, izražajno je prezentirala flautistica Ivana Grašić, a posebno mi se svidjelo što je njezina izvedba, za razliku od nekih drugih interpretacija koje sam imala priliku slušati uživo ili na snimci, sadržavala više nježnosti i mekoće, što odgovara sanjivosti cjelokupnog glazbenog tkiva.

Činilo se da će se ova vrlo ekspresivna glazba teško uklopiti uz ostatak programa…

Za kraj koncerta dirigent Tomislav Fačini odabrao je Adagio  iz nedovršene 10. simfonije Gustava Mahlera. Odabir me pomalo začudio jer mi se činilo da će se ova vrlo ekspresivna glazba, prožeta dubokom osjećajnošću i patnjom te izraženom širokom zvukovnošću teško uklopiti uz ostatak programa, uz skladbe manjeg orkestralnog sastava koje nose jasne karaktere, ali se zadržavaju u poljima distancirane osjećajnosti. I doista, osobno mi ta raskošna izvedba nije odgovarala nakon Debussyja, Rodriga i Papandopula, činilo mi se kao da su ranije skladbe dovoljno okupirale moje misli te da nisam bila spremna za prihvaćanje u zvuku te zamisli grandioznog i teškog, a trajanjem i opsežnog Mahlerova stavka.

No, uvijek je dobro imati kontekst. Publika Majstorskoga ciklusa u dvorani ima privilegij uživo slušati orkestar i njegove goste, no uvijek, nažalost, bude zakinuta za sadržaj koji se u radijskom prijenosu emitira u pauzi koncerta. Nasreću, komentari su, kao i snimka koncerta, dostupni i naknadno, u Slušaonici Hrvatskoga radija. I ovaj je put, kao što je običaj, urednica radijskoga prijenosa, muzikologinja Gordana Krpan, za stanku koncerta pripremila razgovore s Çekuom i Fačinijem, u kojima su razotkrili razmišljanja o programu, što dodatno kontekstualizira njihove interpretacije i prezentirane rezultate zajedničkog rada.

Dva skladatelja suočena gotovo istodobno s istim glazbenim problemima svoga vremena, za njih su iznašli potpuno različita rješenja i na njima izgradili različite glazbene svjetove.

Saznali smo tako i da je Fačini na ovome programu koji se možda čini eklektičan s namjerom suočio skladbe Debussyja i Mahlera jer mu je bilo intrigantno proučavati kako su ova dva skladatelja, suočena gotovo istodobno s istim glazbenim problemima svoga vremena, za njih iznašli potpuno različita rješenja i na njima izgradili različite glazbene svjetove. U oba slučaja, komentirao je Fačini, nailazimo na opijenost, no dok je kod Debussyja to neka ugodna i spokojna opijenost od koje se lako otrijeznimo, Mahlerova opijenost sadrži i dozu „otrova“ koja preuzima i rastače glazbu na način koji će imati dalekosežne posljedice na daljnji razvoj (nove) glazbe, a koji i danas baštinimo.

Spomenimo i da je Mahlerov Adagio, također nedovršen kao i simfonija čijim je dijelom trebao biti, izveden u svojoj najčišćoj, najmanje dorađenoj verziji koju je pod paskom Alme Mahler izradio skladatelj Ernest Křenek. Svako nedovršeno djelo uvijek privlači pozornost glazbene zajednice u smislu njegova dovršetka. Tako je i Adagio dovršavan nekoliko puta i na nekoliko načina, no Fačini je odabrao izdanje koje je najviše moguće vjerno izvršen prijepis skladateljevih ideja, bez „retuširanja“ poput primjerice, dovršavanja instrumentacije tamo gdje se pojedincu može učiniti da bi ustaljena logika glazbenoga razvoja nalagala intervenciju, možda tako brišući upravo neke individualističke postupke što ih je skladatelj s namjerom želio ugraditi u partituru.

S obzirom da je zbog važećih epidemioloških mjera samo ograničen broj publike mogao uživo prisustvovati koncertu uživo, treba istaknuti da svi zainteresirani za sinoćnji program  snimku koncerta još uvijek mogu poslušati na platfotmi HRTi te u Slušaonici Hrvatskoga radija.