Petrit Çeku i Linus Roth u majstorskom podvigu

Scena Amadeo u svojem jubilarnom 25. izdanju 30. kolovoza ugostila je u Zagrebu publici dobro poznatog gitarista Petrita Çekua, koji je ovog puta nastupio u duetu s međunarodnom violinističkom zvijezdom Linusom Rothom. Atrij Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, nakon višegodišnje obnove, ponovno je zaživio kao prekrasna pozornica jednog od najvažnijih zagrebačkih ljetnih festivala, koji je od osnutka 2000. godine ugostio gotovo 800 kazališnih, glazbenih, filmskih i multimedijalnih programa.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Povratak vrijednog prostora za umjetničke izvedbe

Iako natkriven u novom izdanju, omiljeni je atrij nekadašnje palače Amadeo na zagrebačkom Gornjem gradu svojom osuvremenjenom prostornošću i monumentalnim eksponatima (kao što su modeli velike bijele psine, kita i dupina koji vise u prostoru) obogaćen poetičnom izložbom Ide Blažičko na temu Simfonija izgubljene bioraznolikosti. Opsežne dimenzije bijele krhke prozračne skulpture biomorfne motivike dodatno su udahnule mističnost prostora atrija Muzeja koji će svoja vrata publici otvoriti tek u rujnu.

Na toj sceni u prepunoj dvorani, ali pod iznimno visokim temperaturama nastupila su dvojica svjetskih virtuoza, predstavljajući nam vlastitu preradbu Vivaldijevih Godišnjih doba u verziji za violinu i gitaru.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Izazov, jedan od temelja komornog muziciranja

Riječ je o iznimnom pothvatu koji su dvojica kolega odlučili ostvariti u okviru međunarodnog festivala Ibiza Concerts, čiji je Linus Roth umjetnički ravnatelj, na kojem su polučili veliki uspjeh pred publikom. Ambicioznost preradbe Vivaldijeva remek-djela za violinu i orkestar u komornu skladbu zahtijevala je veliku posvećenost i rad na aranžmanu koji bi u finalnom obliku udahnuo pravi duh izvornih koncerata. Ulogu orkestra – u smislu pratnje, ali i izvedbe instrumentalnih sola u kontrapunktu s violinom – u cijelosti je preuzela gitara, što je rezultiralo iznimno zahtjevnom i virtuoznom gitarskom dionicom koju je Petrit Çeku, poput čarobnjaka na vlastitom instrumentu, iznio s nevjerojatnom uvjerljivošću.

Međuigra glazbenika, kao i strast za istraživanjem zvuka od samog su početka otkrili iskru koja povezuje dvojicu karizmatičnih umjetnika i otkrili smjer dramaturgije glazbene večeri. Uvodna izvedba poznate Sonate u d-molu, op. 5, br. 12 La Folia Arcangela Corellija kao da je glazbom opisala temelj suradnje Çekua i Rotha.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Upravo naslov djela La Folia (koji u doslovnom prijevodu znači ludost; inače je korišten kao oznaka plesa ili specifične melodije) bio je ključna riječ i okosnica izazova ovog koncertnog programa (u najpozitivnijem smislu!). Tim je rječnikom, naime, gitarist Petrit Çeku publici opisao Rothovu početnu ideju da aranžiraju i izvedu Vivaldijeva Četiri godišnja doba u verziji za violinu i gitaru.

Finalno je ovu ideju Petrit prihvatio kao izazov koji su glazbenici zajednički ostvarili. Vivaldijeve glazbene imaginacije Godišnjih doba ostvarenih kroz četiri koncerta za violinu i orkestar op. 8, u komornoj verziji Rotha i Çekua zvučale su iznimno uvjerljivo i atraktivno.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Linus Roth od samog je početka karakterno i sugestivno iznio solističku dionicu otkrivajući svu puninu zvuka svojeg vrijednog instrumenta iz 1703. godine. Riječ je o Stradivarijevoj violini poznatoj pod nazivom Dancla – posuđenoj od glazbene zaklade L-Bank Baden-Württemberg.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Od uvodnog Allegra 1. koncerta u E-duru, La primavera (Proljeće), otkrili smo izvrsno aranžiranu dionicu gitare u punini svojeg kolorita i potenciji za ritamsku te harmonijsku pratnju. Glazbenici su kroz agilnu i plastičnu komunikaciju organski prenijeli ekspresivnost baroknog rukopisa, dajući mu nove nijanse i uzbudljivu zvukovnu svježinu. Vivaldijevi su koncerti prepuni skladateljevih pokušaja ispisivanja glazbene onomatopeje (zvukova iz prirode iz životinjskog svijeta, dočaravanja specifičnih atmosfera i pejzaža itd.) koji su vrlo poticajni za interpretaciju. Upravo su u iznošenju takvih specifičnosti partitura, posebice dojmljivih kantilena u sporim stavcima, glazbenici pokazali senzibilitet stila i profinjenu muzikalnost.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Melankolija srednjih stavaka

Largo e pianissimo sempre iz prvog koncerta naglasio je svilenkaste boje violinskog zvuka uz karakternu pratnju gitare. Skladatelj se u orkestralnoj dionici (koju je u ovoj verziji uvjerljivo iznijela gitara) poigrao sa zadržavanjem unutarnje dramatike koncerata. U tome je Petrit Çeku bio iznimno suptilan, ali i šarmantno provokativan na mjestima, naglašavajući određene akorde ili kontrastirajući u dinamici, intrigirajući slušatelje na kakav povratak iz melankolije u sadašnji trenutak.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Taj je unutrašnji dramatski kotač orkestralne dionice u vodećoj temi srednjih, sporih stavaka koncerata Vivaldi nastojao u potpunosti smiriti. Spori stavak drugog koncerta u g-molu (Ljeto), također je donio pročišćenje od drame uvodnog Allegra uz prekrasno iznesenu violinsku dionicu prepoznatljive nostalgične atmosfere.

U Adagiu Trećeg koncerta u F-duru (Jesen) Vivaldi uvijek nanovo zaokuplja ljepotom fraze koju Roth iznosi s beskrajnom lakoćom i stilom, odvodeći nas daleko od uzburkanosti uvodnih i završnih stavaka, koji su s druge strane poslužili kao poligon za igru i virtuozno nadmetanje solista. Glazbenički naboj bio je po energiji sličan rock’n’roll koncertima, podsjećajući nas na univerzalnost i svevremenost glazbe kao poligona za umjetničku ekspresiju.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Aranžman kao poticaj za novo slušanje poznatih djela

Preradba partiture, unatoč popriličnim zahtjevima, donijela je glazbenicima vidljiv užitak u interpretaciji Vivaldijeva rukopisa i svojevrsnog razgovora sa skladateljem. Ostvariti balans između vodeće dionice i gitarske pratnje, zadržavajući dramaturgiju djela namijenjenog izvedbi violine s orkestrom velik je uspjeh za novi život skladbe i angažiranje publike. Tomu je pridonijela vrhunska tehnika kojom su glazbenici vladali svojim instrumentima, prenoseći nam svoje glazbene interpretacije gotovo bez otpora.

Prirodnost u iznošenju fraza i agogici, kao i istančana komunikacija glazbenika strastveno posvećenih kvaliteti tona i zajedničkog zvuka, doprinijela je kvaliteti izvedbe baroknih partitura i iznimnoj atmosferi, a publici pružila veliki užitak i nesvakidašnje koncertno iskustvo.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr