Trajno osnažujući repertoar - Petrit Çeku uz Zagrebačke soliste

Kada je prije nekog vremena promovirao novi album Trija Elogio (Quasi ritorno, Cantus, 2023.), naš sjajni gitarist Petrit Çeku, među ostalim, komentirao kako se svaki instrument mora truditi ili sanjati o tome da je nešto drugo. Tako, nastavio je Çeku, i pijanisti još uvijek, bez obzira na to što je riječ o davno etabliranom instrumentu, sanjaju kako njihov instrument zvuči poput orkestra ili, pak, kao zbor. Razlog leži u želji da (i) klasična gitara bude prepoznata kao punokrvno glazbalo.

Za svaki instrument, međutim, vrijedi isto. Pa iako uvijek mora sanjati da je (i) „nešto drugo“, samo na taj način, prelazeći vlastita ograničenja, gitara može dosegnuti svoj maksimalni potencijal.

Foto: Ivan Mihaljević/ZS

Za svaki Çekuov nastup, bez obzira na to o kojoj je vrsti nastupa riječ, moglo bi se reći da stremi tom cilju. Publika to dobro prepoznaje. Gitara podignuta s dvije ruke ususret slušateljstvu, u visini čela, u trenutku naklona – što Çeku redovito čini, potvrđuje da sve što radi, Çeku radi slijedeći taj san. San u pohvalu gitari. „Elogio de la guitarra.“ Ista gesta nije izostala ni u subotu u Lisinskom.

Foto: Ivan Mihaljević/ZS

Program koji je Çeku priredio za recentni nastup 18. siječnja sa Zagrebačkim solistima uvelike je, također, išao tome u prilog. S jedne strane, donio je nešto povijesno i raritetno, što međutim ima potencijal – potvrdila je to (i) izvedba – postati sastavnim dijelom gitarskog repertoara. Govorimo o Drugom concertinu našega „kitaraškog virtuoza“ Ivana Padovca, kako ga je još u 19. stoljeću imenovao njegov drugi biograf Franjo Kuhač.

S druge strane, Çeku je donio nešto što vjerojatno nikad neće sići s koncertnih podija; štoviše, ta se skladba, upravo zbog očigledno neiscrpne mnogostranosti, na koncertnim rasporedima još uvijek javljuje u nebrojenim reinkarnacijama. Posrijedi je, dakako, Schubertova Arpeggione-sonata, koja je u ovoj prigodi predstavljena u Çekuovoj obradbi za gitaru uz gudački orkestar.

Foto: Ivan Mihaljević/ZS

Za drugi dio koncerta Zagrebački solisti pripremili su djelo koje nije moguće zaobići kada je o muziciranju u gudačkim formacijama riječ: Gudački oktet u Es-duru, op. 20 Felixa Mendelssohna.

No na početku, prije svega, „u pohvalu“ Padovcu!

O Drugom concertinu Ivana Padovca sve donedavna znali smo malo. Zajedno s njegovim suputnikom, Prvim concertinom, poznavali smo ga samo po čuvenju. Dugo im se nije moglo ući u trag, sve do 2007. kada je Stefan Hackl (austrijski gitarist, pedagog, istraživač i izdavač) na Bečkom sveučilištu za glazbu pronašao prijepise tih dvaju Padovčevih ostvarenja. On ih je, potom, 2008./2009. u suradnji s Darkom Petrinjakom objavio za Digital Guitar Archive Editions u Sjedinjenim Državama. Concertini su pisani za terc-gitaru uz gudački kvartet. U tom obliku Petrinjak ih je premijerno predstavio 16. travnja 2008. s Gudačkim kvartetom Rucner u Hrvatskom glazbenom zavodu. Zatim su ih i snimili te objavili 2011. na albumu za Croatia Records.

Kao i u mnogo toga što ima veze s Padovcem, Petrinjak je svoje prste umiješao – naravno, na pozitivan način – i u recentnu izvedbu. On je, naime, na inicijativu Petrita Çekua Drugi concertino 2022. priredio za standardnu gitaru uz cjelokupni gudački orkestar. Tu verziju imali smo priliku u subotu čuti u izvedbi Çekua i ZS-a.

Foto: Ivan Mihaljević/ZS

Hackl ističe kako je gitarist koji je u Padovčevo doba mogao izvoditi ova djela morao biti „vrlo vješt svirač“. Padovčeva concertina on uspoređuje sa sličnim ostvarenjima Maura Giulianija i drugih skladatelja povezanih uz repertoar koji je u prvoj polovini 19. stoljeća, prvenstveno u Beču, nastajao za gitaru. Hackl na spomenutom nosaču zvuka ističe i to kako „samo u kvintetima obojice Giulianija (oca Maura i sina Michelea, op. a.), Steinfelsa i Spine gitara ima dominantnu i virtuoznu ulogu“.

Padovčeva concertina, stoga, prema njegovom mišljenju „znatno obogaćuju mali repertoar za veće sastave“ (prethodno on objašnjava kako su koncerti za gitaru i orkestar u 19. stoljeću bili rijetkost, op. a.) te se trebaju svrstati „među najvažnija djela“ unutar Padovčevog opusa. Spomenuta razina dominantnosti i virtuoziteta u dionici gitare, uz naslov, daje nam za pravo govoriti o koncertantnim, a ne o komornim ostvarenjima. Ipak, ona očigledno sasvim dobro mogu živjeti i u komornoglazbenoj praksi.

U odnosu na tezu o tome da gitara mora sanjati o tome kako postati „netko drugi“, Padovčev Drugi concertino sigurno ne može biti nosivi argument. U izvedbi toga djela prije svega potrebno je potvrditi idiomatske osobine gitarskog stila. Çeku tome djelu stoga – i to je važno posebno istaknuti – pristupa s punim respektom, koji se pokazuje već i u činjenici da skladbu izvodi napamet, bez notnog teksta koji bi mu vjerojatno olakšao nastup.

Pod Çekuovim prstima Padovčevo djelo postaje živi organizam koji izravno komunicira s publikom. Çeku točno zna kako mu udahnuti život. Kako iskoristiti idiomatiku u korist skladbe. Kako iznijeti njenu intrinsičnu ranoromantičku ljepotu. Te kako život Drugog concertina prenijeti na slušateljstvo.

Foto: Ivan Mihaljević/ZS

Ova izvedba daje nam za nadu kako bi Drugi concertino, pa tim slijedom i oba Padovčeva koncertantna ostvarenja, mogao zaživjeti na gitarskom repertoaru, posebice sada kada imamo verziju za standardnu gitaru. Puno će u tome ovisiti i o Çekuu, hoće li imati prilike nastaviti ga pronositi kroz vlastite nastupe.

Teško je, pak, zamisliti da se Schubertova Arpeggione–sonata neće nastaviti javljati na programima Petrita Çekua, koliko zato što je to (ali s pravom!) svugdje omiljeno djelo, toliko i zbog majstorske obradbe za gitaru uz gudački orkestar koju je Çeku priredio.

Za one koje zanima kako bi Arpeggione-sonata mogla zvučati u originalu – napisana upravo za arpeggione – preporuka je poslušati album koji je stručnjak za rane gudačke instrumente Martin Zeller nedavno objavio za diskografsku etiketu Prospero. On Arpeggione doista izvodi na tom gudačkom instrumentu nesvakidašnje svilenog tona. Većini će, dakako, Arpeggione biti poznata kao nezaobilazni dio komornoglazbenog repertoara, prvenstveno za violončelo ili violinu, ali i za, recimo, saksofon ili flautu. Çeku, međutim, Arpeggione preobražava u pravo koncertantno ostvarenje u kojemu se gitara kao solističko glazbalo doima posve logičnim i prirodnim odabirom.

Mnogima će, vjerojatno, biti poznata činjenica kako je John Williams još 1999. ponudio svoje čitanje Schubertove Sonate za isti sastav unutar koncertantnog žanra. Çekuova verzija je, u usporedbi s njom, suptilnija, elegantnija, s više glazbenih svjetova koje otvara i nekim epizodama koje doista ostavljaju bez daha. Çekuov pristup potvrđuje tezu prema kojoj je upravo Franz Schubert na polje komorne glazbe prenio lirski ideal koji je tako visoko profilirao na polju Lieda. Çeku je tu činjenicu uspješno iskoristio za vlastiti cilj. Liričnosti je pritom doista bilo napretek. Nadamo se, stoga, da ćemo ovu izvedbu uskoro slušati opet.

Viša razina izvedbe u pogledu zvučne izvaganosti između dionica, poznavanja notnog teksta, sviračke spreme i općenito uigranosti ansambla, koja je bila očigledna u izvedbi Mendelssohnovog Okteta, potvrdila je pretpostavku da se i kod prethodnih kompozicija mogla postići viša razina rafinmana.

Izvedba Okteta krenula je zamjetnim angažmanom u kojemu je puno toga u prvome stavku ostalo samo na prvoj violini Sretena Krstića. Do trećega stavka sve se više-manje odvijalo sigurnim tijekom. Izvedba je bila solidna, na trenutke i više od toga. Neočekivani pad dogodio se u trećemu stavku, u kojemu je ispadanje iz ritma dovelo do očiglednog pada u koncentraciji ansambla. Zadnji je stavak potom doveden do kraja prije svega na mišiće, a manje kroz istinsko glazbovanje. Da smo u svijetu sporta, takve bismo pojave mogli nazvati „crnom rupom“. Gledano u cjelini, je li nam dopušteno u slučaju Zagrebačkih solista ipak sanjati više?

Foto: Ivan Mihaljević/ZS

Naposljetku još jedna bilješka koja nije bila u planu. Dok su u malom Lisinskom nastupali Zagrebački solisti, u velikoj dvorani održavao se koncert popularne glazbe, što samo po sebi nije tema ovog članka. Ono što, međutim, nije moguće prešutjeti kontinuirani je brum dubokih frekvencija koji je iz velike dvorane dopirao u malu. Trebalo bi sada s glazbenicima provjeriti jesu li ga i oni čuli te je li im to otežavalo nastup. U publici se taj brum čuo i ometao praćenje. To je nešto što bi u budućnosti, kada se programiraju sadržaji, očigledno valjalo imati na pameti.

Novi susret sa Zagrebačkim solistima rezerviran je za 8. veljače, ali ne u Lisinskom nego u Novinarskom domu, kada bismo mogli dobiti odgovor na pitanje zašto još uvijek volimo Brunu Bjelinskog. Na rasporedu je njegov Koncert za klarinet i gudače, a solist je Bruno Philip.

Foto: Ivan Mihaljević/ZS