Placebo nam se vratio nakon dvije godine pandemijskih odgoda, s najboljim albumom u posljednjih gotovo dvadeset godina, ali sterilniji nego ikad. Kao okorjeli fan, iako utopljen u vlastitom znoju kojeg su izbile mladenačke uspomene, kao da sam doživio hladan tuš.

Peti!

Polagao sam posljednji ispit iz engleske sintakse na dan kada je campy, alt-rock trojac ususret sumraku na horizontu stao prvi put pred mene – klinca od 20 godina – da bi hrvatskoj publici predstavio tada aktualni album Meds. Bio je to Radar Festival kratkog vijeka. Godinu kasnije, Beču su prezentirali ne samo album promjene estetike Battle For the Sun, nego i bubnjara. Britanskog Stevea zamijenili američkim Steveom. Forrest za Hewitta na pjesmama o marginalizaciji, hedoničkoj adaptaciji na narkotike i političkoj diskriminaciji. Zbog ovoga mi krajem faksa valja potegnuti u London 2010. U Brixton Academy gdje je za njih sve počelo kao live bend.

Iz godine u godinu, četvrtu zaredom u četvrtoj zemlji tada gledam Placebo na velikoj Exitovoj pozornici, a onda slijedi više od desetljeća apsitnencije od najdražeg benda. Splet životnih okolnosti.  Među kojima se i našao kronično tragičan Loud Like Love 2013. godine – album gdje Placebo gubi kompas i zvuk, pa ih pokušava pronaći u retrospektivnim turnejama tijekom kojih dvaput posjećuju Zagreb. Izbivanje iz zemlje sprečava me da ih gledam sve do svog povratka u domovinu kada nam se u svakodnevicu upliće pandemija.

Nakon dvogodišnje kuge, transformirani dvojac Brian Molko i Stefan Osdal lansira Never Let Me Go (2022) kao najuspjelije izdanje još od njihova Sleeping With Ghosts (2003) tijekom koje nas posjećuju prvi put, a ovaj autor u drugom srednje ne dobiva priliku stati pred antijunake svojih glazbenih stripova. Jedanaest godina kasnije, s puno više sijedih na glavi, na Šalati se događa prilika za duhovnom obnovom. Bez ikakvih provokacija, prekinut niz jedanaest godina bez najdražeg benda bio je upravo to. No koliko objektivno i opravdano?

Jonathan (Šalata, Zagreb)

Jonathan kao logičan odabir predgrupe

Prema sparnom sumraku, riječki rockeri Jonathan pola sata su ostavljali dušu na pozornici dok su zagrijavali već uzavrelu publiku za britanski main act probranom setlistom. Iako na njih godinama gledam kao hrvatski Interpol, bez imalo zadrške mogu reći da bi Interpol na ono što je Jonathan danas mogli gledati kao lekciju iz razvoja i pojavnosti na pozornici. Iako bend frontmena Zorana Badurine svojim stažom, ali najvažnije indie/alt rock zvukom opravdavaju odabir za Placebov warm-up act, ne mogu se othrvati dojmu da zaslužuju puno više od te uloge, kao i pola sata za zbijenu šetnju svojim opusom.

Rokanje po novom

Točni kao urica, Placebo na ulaštenu pozornicu derutne zagrebačke Šalate dolaze oštrim, metalnim zvukovima uvodne pjesme “Forever Chemicals” s aktualnog LP-ja poslovično poistovjećujući opijate i veze. Agresivno naglašavaju potpisne distorzije kao peteročlana formacija za turneju stupajući kroz mnoge postaje novog izdanja da nas uvjere da im je pun kufer klasika koje su ostavili iza pandemije.

U konfliktu sam sam sa sobom oko uvršavanja dvije trećine albuma na setlistu jer iako želim čuti zaboravljene klasike poput “Meds”, “This Picture” ili “Nancy Boy”, jasno mi je da su pola desetljeća upravo takvim setlistama iskupljivali grijehe albuma koji nije valjao i nakon kojeg šutaju nogom i drugog bubnjara pa se deklarativno reduciraju na dvojac.

Placebo (Šalata, Zagreb)

Fali mi nešto…

No falilo mi je nešto od toga… Je li tri mjeseca života albuma dovoljno za romantičnu vezu s toliko pjesama? Najbolji odgovor na to davala je publika koja ih prati cijelu karijeru, što su potpisali svojim majicama s proteklih turneja, a podvukli deranjem grla tijekom antički stare “Bionic” (zadnji put izvedene na Radar Festu 2007. u Novom Zagrebu) i zadnjih pet nanizanih throwbackova koji se sada čine odsvirani „zbog raje“ više negoli vlastite volje benda. Valjda im može biti potvrda ljubavi i vjernosti publike prema starom Placebu na mosh pitu tijekom “Bitter End”, što je sasvim novi element osobnog iskustva na koncertima Placeba. Kao i činjenica da Brian nije uputio gotovo nijednu riječ publici presahnuloj pred sparinom kasnolipanjskog ponedjeljka. Da ne govorimo o trajanju nastupa.

Placebo (Šalata, Zagreb)

Nekad provokativan, ali elokventan frontmen povezivao bi se s publikom komentarima na pejzaž znojom orođenih glava i glazbene vinjete koje je napisao. No ne i ovaj put. Kao animatora Molko zato ima svog vjernog supitnika Stefana Osdala, prepoznatljivo razgolićenog basista krakatih ruku koje se uvijek lome u njihanju dok koordinira tisuće ruku publike kao jedinim sredstvom uključivanja obožavatelja u koncert… Ali ja doista ne želim programiran i formulaičan Placebo, iako sam svjestan da me ista hladnoća očekuje u Kragujevcu za tri dana kada imam uplaćeni novi randevu s bendom.

Prvoloptaški bis

Za kraj, koji nije dostojan termina bis, serviraju revitalizirani hit “Running Up That Hill” koji su obradili prije 19 godina na Sleeping With Ghosts, a u singl ga pretvorili tijekom turneje Meds. No koliko god ovu pjesmu navodio kao jednu od obrada boljih od originala (da, rekao sam to i briga me za ičiju mitomaniju), zaokruživanje koncerta upravo njom usred popularizacije i trenda pjesme zbog Stranger Thingsa prilično je površan i infantilan odabir. Legla je kao šamar, a kako sam vjerna budala, bolje bi mi legla “Song To Say Goodbye“.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Glazba.hr (@glazba.hr.portal)

Preko Atlantika na Placebo u Hrvatsku: hardcore

No to su fanovske sitničavosti od kojih mi je upečatljiviji dojam ostavilo poznato lice iz prvih redova – obožavatelj s londonskog giga iz 2010. kada je, kao i na ovaj koncert u Zagrebu, doletio iz Teksasa. S Michaelom sam prije 12 godina rasprostro plavu zastavu natpisa Placebo Croatia u prvom redu Brixton Academyja, a onda ga sreo u svom gradu ponovno na istom mjestu. Njegovih 48 molkočašća zasjenjuje mojih pet, ali vjernost se ne može kvantificirati.

Upravo zbog odnosa s publikom stvorenog kroz jedinstvenu poetiku, estetiku i prisnost Placebo treba presložiti svoje poimanje turneje i live nastupa. Ovako mogu reći, you don’t care about us.