Predbijenalska godina je započela!

Toplo proljetno nedjeljno predvečerje, 26. svibnja, u Laubi, kući za ljude i umjetnost donijelo je okupljanje kolega i prijatelja, nekih novih i starih „bijenalaca”. U opuštenom je ozračju publiku događaja najavljenog kao Lansiranje Muzičkog biennala Zagreb dočekao pjenušac, ali i novi vizual na plakatima u izložbenom dijelu dvorane.

Foto: Matej Grgić/MBZ

U pozadini koncertnog dijela na platnu se isti amorfni predmet nazirao u animaciji, kako nastaje kao kap kroz koju se lomi svjetlost. Voda postaje poluprozirno staklo koje poprima jarke boje i oblik rascvjetale ružičaste babuške.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Bio je to početak „zagrijavanja” za 33. izdanje našeg kultnog festivala suvremene glazbe koji već šest desetljeća svakog drugog (neparnog) proljeća u našoj sredini ruši tabue u glazbi i srodnim umjetnostima te povezuje hrvatsku i svjetsku scenu autora koji na nov i nestandardni način promišljaju glazbeno stvaranje. Predstavljeno je novo vodstvo, radikalno drukčiji vizual od svega što je dosad činio dizajn ovog festivala, kao i tema programske koncepcije preuzete od najposjećenijeg zagrebačkog muzeja: Prekinute veze.

Odmah u nastavku održan je i prvi koncert „bijenalske godine”, kako najavljuju organizatori godinu koja prethodi 33. MBZ-u tijekom koje će ovakve programske najave i pripreme publike postati redovite, kako nas sljedećeg proljeća, između 5. i 12. travnja ne bi „iznenadio” festivalski tjedan krcat cjelodnevnim događanjima.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Godina uoči one biennalske ove je godine dodatno u znaku festivalskog utemeljitelja i dugogodišnjeg umjetničkog voditelja Milka Kelemena kojemu se ispunjava 100. obljetnica rođenja. No, dok je u njegovo vrijeme i većinu bijenalske povijesti činila jedna osoba u umjetničkom vodstvu, Hrvatsko društvo skladatelja je za 33. MBZ 2025. prvi put prihvatilo kandidaturu trojice skladatelja. To su mladi uspješni autori s inozemnim karijerama – Davor Branimir Vincze, Ivan Josip Skender i Tomislav Oliver.

Foto: Matej Grgić/MBZ

„To su velike novosti za Biennale. Znamo da je MBZ dosad vodio jedan umjetnički voditelj, bila su u jednom trenutku dvojica, ali još nikada trojica. Pitao sam ih jesu li složeni po vertikali ili horizontali, odgovor je ne; oni su svi jednako važni i svi se bave svime, tako da to zvuči vrlo kreativno”, kaže nam u ime organizatora glavni tajnik HDS-a, Antun Tomislav Šaban.

Davor Branimir Vincze nedavno je doktorirao na prestižnom Stanfordu, u skladanju se koristi umjetnom inteligencijom i traženi je autor novih glazbeno-scenskih formi od Los Angelesa do Hong Konga. Trenutačno boravi u Hong Kongu i voli nositi kineske košulje, a svoje je organizacijsko iskustvo „ispekao” na festivalu Novalis.

„33. izdanje MBZ-a ide pod temom Prekinute veze, koju smo ostvarili u neformalnoj suradnji s Muzejom prekinutih veza uz gospođu Olemku Višticu koja je muzej i pokrenula. Od njih smo preuzeli tu temu koja je zagrebački brend, jedan od najposjećenijih muzeja. Proširujemo je iz emotivnog konteksta u raznorazne druge, tako da imamo puno umjetnika koje dovodimo iz zemalja koje inače nemamo prilike vidjeti. Bit će tu ansambl ELISION iz Australije, Hong Kong New Music Ensemble iz Hong Konga, Pink Noise iz Amerike i mnogi drugi s udaljenih lokacija.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Imamo puno umjetnika koji ne žive u svojim domovinama pa imaju s njima prekinutu vezu, koji su na neki način expats, npr. Pierre Jodlowski kao Francuz koji živi u Poljskoj. Isto temu provlačimo kroz tematiziranje našeg grada i njegove arhitekture koja je prekinula svoju funkcionalnost pa će neki od koncerata biti u prostorima koje inače nismo navikli posjećivati ili ćemo ih digitalno mapirati i predstaviti u nekom drugom ambijentu, ukoliko se u njih ne može ući”, objašnjava nam čitanje odabrane teme Vincze.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Varaždinac Ivan Josip Skender u našoj je sredini izuzetno aktivan i kao skladatelj i kao dirigent te sveučilišni profesor. Nedavno je izabran za novog člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ali i dobitnika nagrade Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, Milka Trnina, za uspješno dirigiranje operom Lennon Ive Josipovića i Marine Biti u HNK Zagreb, u sklopu 32. MBZ-a 2023. Poglavito piše glazbu pitke zvučnosti, ugodne modernosti i sklonost pokazuje prema pjevanim glazbeno-scenskim vrstama.

„Naš zajednički rad je fantastičan, opušten, dobro se slažemo, imamo iste smjernice, iste ideje. Nekako nam je nit vodilja upravo ono što je Milko Kelemen kao utemeljitelj Biennala započeo: da se u Zagrebu susreću sve kulture, da dolaze ljudi iz cijelog svijeta i međusobno se sučeljavaju, komentiraju, kritiziraju, na licu mjesta postižu dijalog i multijalog škola, kultura i generacija. Međusobno se odlično nadopunjujemo, pokrivamo, svi smo jako zauzeti i osim Biennala radimo svašta. Puno mi pomaže moje iskustvo nekadašnjeg direktora Opere HNK-a u Zagrebu i u programskom odboru Biennala te činjenica da dobro poznajem scenu u Hrvatskoj.”

Foto: Matej Grgić/MBZ

Tomislav Oliver istodobno je skladatelj i muzikolog sklon interdisciplinarnosti, ontološkim temama i (de)konstrukciji. S kolegom Skenderom dijeli iskustvo člana programskog odbora MBZ-a u prethodnim festivalskim godinama, kao i radno mjesto predavača na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nedavno se vratio sa studijskog usavršavanja u Parizu gdje je na prestižnom IRCAM-u, Francuskom institutu za istraživanja zvuka i glazbe, osobito avangarde i elektroakustičke, na studijskom programu Cursus skupljao vrijedna iskustva.

„Osim nekih vještina i znanja iz elektroničke glazbe koji takav program pruža, Pariz kao mjesto gdje suvremena glazba živi na najbolji mogući način mi je otvorio mnogo kontakata, veza, puteva i načina sagledavanja institucija suvremene glazbe koje primjenjujem prilikom programiranja ovog festivala.”

Foto: Matej Grgić/MBZ

Kad je Pariz u pitanju, iz Francuske nam stiže i nova izvršna direktorica Biennala, Fanny Martin, što je prvi put da Hrvatsko društvo skladatelja nekoga iz inozemstva zapošljava na poslu vodstva festivala u svojoj organizaciji. Kako nam otkriva glavni tajnik HDS-a, Šaban: „Nova izvršna direktorica, nakon odlaska Nine Čalopek na mjesto ravnateljice Lisinskog, je Francuskinja, koja je živjela u Kanadi i drugim zemljama. Vrlo je istaknuta kulturna menadžerica koja nam donosi nova znanja, vještine i poznanstva, što je dobar početak za jedan kvalitetan i drukčiji Biennale.”

Foto: Matej Grgić/MBZ

Simpatična Fanny zrači finoćom i kulturom, neodoljivim francuskim šarmom, studirala je komparativnu književnost i filozofiju, a nakon toga i ekonomski fakultet na kojemu je svladala umjetnost poslovanja. Dva su se svijeta u njoj spojila u radu na organizaciji festivala i događaja, na kojima radi već više od dvadeset godina. Uz Kanadu ističe svoj rad u Engleskoj s mnogo umjetnika, orkestara i glazbenih ansambala, ali i s piscima, pjesnicima, pjevačima, ukratko, s ljudima svih umjetničkih područja.

Fanny se jednostavno prijavila na natječaj koji je bio oglašen na svjetskim platformama. „Od svega toga, glazba i glazbeni festivali mi najviše odgovaraju, najsretnija sam kad to mogu raditi. Isto tako, za mene je velika avantura doći u Hrvatsku gdje još nikad nisam bila, biti u jednoj europskoj regiji koju slabije poznajem. Intrigira me ovaj dio svijeta sa svojom kulturom i poviješću. Učim svakoga dana i to me nadahnjuje, oduševljava. S druge strane dovodim ovdje svoj način vođenja festivala, ali i svoje veze s međunarodnim institucijama, a u svemu me uvijek vodi moja znatiželja.”

Foto: Matej Grgić/MBZ

No, ništa nije slučajno. Fanny nam u nastavku objašnjava svoj put prema Muzičkom biennalu Zagreb: „Prije nekoliko sam godina čula za Muzički biennale Zagreb kad sam na jednoj radionici festivalskih direktora upoznala prethodnu umjetničku voditeljicu festivala, skladateljicu Margaretu Ferek-Petrić. Obje smo tamo bile uz 30 ostalih festivalskih direktora. Pričala mi je o bogatoj povijesti MBZ-a, o njegovu početku 1961., o Milku Kelemenu koji je tada dobio podršku s obje strane željezne zavjese, iz sovjetskog i iz američkog bloka.

Nevjerojatna je hrabrost i smjelost bila potrebna kako bi se Zagreb smjestio na svjetsku kartu suvremene glazbe. Ohrabrio je hrvatske umjetnike da budu ambiciozniji u afirmaciji svojeg umjetničkog i kulturnog identiteta. Sve mi je to djelovalo vrlo nadahnjujuće pa sam se oduševila kad sam nekoliko godina kasnije naišla na natječaj za izvršnu direktoricu tog istog festivala. Smatrala sam se spremnom prihvatiti izazov poboljšanja već etabliranog festivala.

Kako ga uvesti u idućih 60 godina postojanja, kako mu pružiti dugovječnost, kako rezonirati sa svijetom današnjice koji nije kao što je bio onaj godine 1961., ali opet mu po nekim stvarima i nalikuje; i danas prolazimo kroz velike svjetske sukobe, krize identiteta, ekološke krize, s uvijek intrigantnim pitanjima odnosa između umjetnosti i društva.”

Foto: Matej Grgić/MBZ

Novu je krv festivala, nakon niza godina monokromnih dizajnerskih rješenja, zorno dočarao novi vizualni zaštitni znak Biennala za koji je zadužen interdisciplinarni umjetnik i dizajner Ivorin Vrkaš, koji je do rješenja došao koristeći tako pomodnu umjetnu inteligenciju:

„S umjetnom smo se inteligencijom željeli samo poigrati, ali da većinu stvari ipak kontroliramo mi. U animaciji smo iskoristili neke momente koji su zapravo slučajni, koji proizlaze iz samog procesa stvaranja, a ne unaprijed definiranih parametara. Htjeli smo napraviti dihotomiju, lom između pojmova prirodno-neprirodno, tekstura-grafika, tok-statika, u skladu s odabranom temom prekinutih veza. Napravio sam svašta nešto, ponudio više rješenja i onda smo se svi zaljubili baš u tu varijantu.”

Foto: Matej Grgić/MBZ

Ono što vidimo je, dakle, prilično apstraktna, amorfna figura koja egzistira u raznim formatima, animiranom i zaustavljenom, fotografiranom, sliči na kapljicu vode kroz koju se lomi svjetlost i pojačava žarke boje s naglaskom na ružičastu. Novi vizual je, kao i uvođenje pojma festivalske godine, tek jedan od vidova prekida s tradicijom, što i definira sva dosadašnja 32 biennala, kako kaže Tomislav Oliver koji je odabrao prvi glazbeni program festivala:

„Festival je uvijek trajao sedam dana koji su bili nakrcati koncertima i događanjima, između su ih dijelile dvije godine koje sada želimo sadržajno premostiti, istodobno graditi kontinuirani odnos s publikom koji će onda samo kulminirati u festivalskom tjednu. Izvođači koji se predstavljaju tijekom festivalske godine bit će uključeni i u festivalski tjedan. Na taj način stvaramo odnos publike s izvođačima koji nam dolaze.”

Foto: Matej Grgić/MBZ

Prva se u tzv. biennalskoj godini u nedjelju u Laubi tako predstavila srpska violinistica i autorica, skladateljica-izvođačica Dejana Sekulić, rođena u Nišu, koja je završila doktorski studij na Sveučilištu u Huddersfieldu. U svojoj doktorskoj disertaciji Temporalnost nemogućeg usredotočuje se na kompleksnost procesa uvježbavanja složenih djela s kraja 20. i početka 21. stoljeća te nam dokazuje da je sve izvedbeno moguće.

Foto: Matej Grgić/MBZ

„Izuzetno mi je drago da na simbolični način otvaramo festivalsku godinu upravo koncertom Dejane Sekulić, umjetnice koja u pravom smislu utjelovljuje ideju umjetnika koji eksperimentira, umjetnika-istraživača. Riječ je o nevjerojatnoj osobi koju pratim već niz godina vezano uz izvedbe nekih od najkompliciranijih paritura glazbe 21. stoljeća, kao i njezin doktorat Temporalnost nemogućeg u kojemu traži vremenski razmak u kojemu djela smatrana izvedbeno nemogućima postaju  moguća. Riječ je o osobi koja proživljava istraživanje do srži”, oduševljeno nam otkriva Oliver koji je očito odabirao ovaj prvi bijenalski program.

Foto: Matej Grgić/MBZ

Violina u rukama umjetnice koja nam je predstavila neka od djela u kojima se odražava tema MBZ-a, unutar performansa koji je nazvala Interrupted. Continued (Prekinuto. Nastavljeno), tek je simbol glazbe i početak zvuka, ali koja u interakciji s elektronikom i videom, kao i raznoraznim poticajima uvelike nadilazi granice zvuka, glazbe i umjetnosti te se pretočuje u svakodnevicu.

„Kako su tema festivala Prekinute veze, program koncerta slagala sam time nadahnuta. Za mene svaka veza koja se prekine, na neki se način negdje kasnije nastavi i svaki prekid donosi saznanje iz kojega možemo otići dalje. Iz toga proizlazi i ovaj naslov programa, Interrupted. Continued, nešto je prekinuto i može se nakon toga nastaviti. Tu sam pokušala uklopiti djela i pokriti razne aspekte prekida iz svog života, iz onoga što doživljavam i vidim da se događa u profesiji, ali i cijeli nam performans od početka do kraja pokazuje kako nastaviti dalje.”

Foto: Matej Grgić/MBZ

U skladbama Johannesa Kreidlera, Solomiye Moroz, Sama Perkina i Miike Hyytiänena vidjeli smo kako skladatelji manje-više smišljaju kontekst u koji se izvođačica vrlo često ravnopravno uključuje kao koautorica djela u finalnom obličju. I sama se trudi dokazati da je sve moguće, šetajući po rubu, što i sama predstavlja u konferansi između djela, prelazeći nesvjesno iz engleskog u srpski jezik i obratno.
Ova priča je svakako početak čiji nastavak tek slijedi. S nestrpljenjem iščekujemo nove sadržaje kojima će ovaj povijesni festival u vječnim mijenama donijeti nova iskustva i spoznaje.

Foto: Matej Grgić/MBZ