01
pro
Izvještaj

Premijera u HNK Osijek - Gaetano Donizetti: Ljubavni napitak

Imamo novog Mužeka!

Foto: HNK u Osijeku

share

Osijek, kad ga gledamo iz drugih kutova Hrvatske, uvijek nam „leži” nekako previše istočno. Nije nikome blizu, a ni usput. Ali, ako se putnik namjernik zatekao u njemu prošlog vikenda, mogao je biti iznenađen „novopečenim” hrvatskim središtem ranoga talijanskog belcanta. To je u prvom redu odraz nove snage Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku.

Ako se putnik namjernik zatekao u Osijeku prošlog vikenda, mogao je biti iznenađen „novopečenim” hrvatskim središtem ranoga talijanskog belcanta

Taj profinjeni i visoko cijenjeni operni stil koji oduševljava publiku diljem svijeta neće se naći na programu ansambala koji nisu spremni na najistančanije glazbeno-scenske vratolomije. Omiljeni, te toplinom i pozitivom najbremenitiji naslov toga žanra, jest opera buffa Ljubavni napitak Gaetana Donizettija, djelo puno zaraznih predivnih melodija u skladnom omjeru solističkih arija, dueta i ansambala, koji je bio predložak za razvoj opere do Verdija.

Deset je godina prošlo od posljednje premijere toga djela u Zagrebu, a čak dvadeset od posljednjih uprizorenja u ostatku zemlje, od čega je opernim znalcima zasigurno najviše u sjećanju ostala produkcija u režiji Krešimira Dolenčića pod dirigentskim vodstvom pokojnog maestra Vjekoslava Šuteja u kojoj se hrvatskoj publici prvi put predstavio tenor Tomislav Mužek. Hrvat rođen u Njemačkoj, opremljen diplomom bečke akademije, te je godine stigao u Split „odraditi dug domovini”, svoj vojni rok, i to – angažmanom u Splitskoj operi. Dugo ćemo uz njegov glas i lik vezati ulogu zaljubljenog rumenog farmera Nemorina koji nezamjenjivo „nosi” megahit opere, ariju Jedna skrivena suza (Una furtiva lagrima), koju će toliko puta koncertno izvoditi.

Foto: HNK u Osijeku

Čini se da upravo ta iznimno teška opera za izvođenje, kada se negdje uspije postaviti, „rađa” naše nove „Mužeke”. Prva ovosezonska operna premijera osječkoga HNK tako je gradu i svijetu otkrila mladog Istranina iz Grožnjana, svojevrsno čudo od fleksibilna glasa svijetlih i toplih tonova, Kristiana Marušića. Taj student tek treće godine Glazbenog konzervatorija Giuseppe Tartini u Trstu stigao je u Osijek debitirati na opernoj sceni, i to upravo kao Nemorino u Napitku, otkrivši cijeli „paket” svojih glazbeno-scenskih nadarenosti potreban za veliku svjetsku karijeru koja mu se zasigurno smiješi.

Čini se da upravo ta iznimno teška opera za izvođenje, kada se negdje uspije postaviti, „rađa” naše nove „Mužeke”

Kao što je trenutačno najveći verdijanski bariton na svijetu, Željko Lučić, svojedobno bio otpravnik vlakova u rodnom Zrenjaninu, tako je ovaj lirski tenor s glasom gipkim poput čileanske zvijezde Juana Diega Floresa krenuo u život kao – automehaničar. Kako kaže, i dalje, dok u Trstu studira solo-pjevanje, često ode raditi u neku mehaničarsku radionicu (mehaničari su i tamo iznimno traženi) kako bi dodatno zaradio, a pritom u pauzama od rada pjevanjem među kolegama mehaničarima i mušterijama stekao prve poklonike.

Foto: HNK u Osijeku

U samom pjevanju razmišlja „mehanički” i bez puno filozofije jednostavno proživljava proces vokalizacije, oslanjajući se na nepogrešivi instinkt urođenog muzikanta, prirodne impostacije srčanog glasa i karaktera pjevnosti talijanskog jezika koji mu je materinji. Iz opisane situacije možemo lako zamisliti kako Marušić u svojoj životnoj svakodnevici proživljava prizore iz Donizettijeva Napitka i nije mu to bilo teško prenijeti na scenu u vrlo filmskoj, ležernoj i realističnoj režiji Ozrena Prohića koji je ovom predstavom dosegnuo jedan od svojih kreativnih vrhunaca.

Možemo lako zamisliti kako Marušić u svojoj životnoj svakodnevici proživljava prizore iz Donizettijeva Napitka i nije mu to bilo teško prenijeti na scenu

Za razliku od svojih prethodnika u hrvatskim uprizorenjima toga popularnog djela koji su mahom libreto doživljavali kao dječju bajku ili crtane filmove, Prohić ga predstavlja vrlo realistično, no s vremenskim odmakom kroz naočale talijanskog kinematografije pedesetih godina prošlog stoljeća. Ne libi se pritom mukotrpnoga višemjesečnog rada s pjevačima na glumi i rasplesanom scenskom pokretu svakog zborista, kako bi dobio uvjerljiv dinamičan tijek predstave koju pratimo u dahu.

Prohić se ne libi mukotrpnoga višemjesečnog rada s pjevačima na glumi i rasplesanom scenskom pokretu svakog zborista, kako bi dobio uvjerljiv dinamičan tijek predstave koju pratimo u dahu.

Njegove prve suradnice su scenografkinje Sheron Pimpi-Steiner i Ivana Živković koje nas svojim elementima okvira i projekcija s oblacima vode u neki nadnaravni svijet slika belgijskog nadrealista Renéa Magrittea, koji je sasvim aktualan stilu koji kreira kostimografkinja Mirjana Zagorec, s mnoštvom prekrasnih krojeva koji svima skladno pristaju. Posebnu pohvalu zaslužuje i Maja Huber za razrađeni scenski pokret i koreografiju pjevača i članova urnebesnoga plesnog ansambla-vojnika u stilu striptizeta. Redateljsko i scensko oblikovanje glazbeno-scenskog tijeka samo pružaju puni sadržaj glazbenoj frazi i poletnim tonskim brzacima, kojima maestralno vlada maestro Mladen Tutavac.

Ovo nije njegov prvi Napitak, isto je djelo pripremao za posljednju osječku premijeru 2004. kada je režiju osmislio Ivica Krajač. Izvrsno je pripremio orkestar Osječke opere, za jednako dobar zbor mu je od pomoći bio zborovođa Slobodan Cvetičanin, dok je uz majstorske korepetitore „kuće”, Damira Šenka i Igora Valerija, pomogao cijeloj pjevačkoj podjeli da pokaže svoje maksimume. U premijernoj smo večeri prošlog petka tako upoznali i tridesetogodišnju sopranisticu Vesnu Djurkovic, također iz Zrenjanina, profinjenu damu operne scene s velikim glasovnim i glumačkim potencijalom.

Foto: HNK u Osijeku

Pravo su otkriće večeri bila dvojica stalnih članova ansambla, bariton Robert Adamček kao narednik Belcore i bas-bariton Berislav Puškarić kao nadriliječnik Dulcamara. Njihova ih urnebesna komičnost, koja je gledatelje nasmijala do suza, nije spriječila oblikovati precizne i lijepe glazbene fraze u svim trenucima svojih nastupa. Peterolist solista upotpunio je i vrlo zvonki, dojmljivi sopran Ivane Medić u scenski vrlo razigranoj Gianetti koja je neupitno uživala u toj ulozi. Vozilo nasred scene s kojim u selo pristiže Dulcamara (trkaći crveni fićo) zaštitni je znak ove predstave koju bi trebalo plasirati diljem Hrvatske, ali i svijeta.

Foto: HNK u Osijeku

Čestitke od srca cijelom timu, na čelu s intendanticom Draženom Vrselja i ravnateljem Osječke opere Filipom Pavišićem koji je ovoga puta držao pogon „iza scene”. Nakon ove predstave čini se da će Osijek postati bliži kao omiljena destinacija tragača za iskonskim opernim užicima.

Premijera, HNK Osijek, Ljubavni napitak

Foto: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Moglo bi Vas zanimati