Prljavo Kazalište u Osijeku
Kako je naša novinarka pustila suzu i prvi put osjetila domoljublje
Hourino Prljavo kazalište podsjetilo je zašto njihove pjesme svi nosimo u kostima
Na putu prema Gradskom vrtu razgovaram s prijateljem kako smo mi Osječa(j)ni zajebani – većinu godine prigovaramo praznom gradu i manjku cirkulacije živih bića, a onda onih par puta godišnje kada neka prigoda natjera ljude van, prigovaramo gužvi (a u to što je nama pojam gužve nema smisla ni ulaziti). U petak je, osim predblagdanskog maratona koji svi u groznici trčimo, to bio i koncert Prljavog kazališta (Hourina, odnedavno treba naglasiti).
Pola sata nakon termina zakazanog za početak koncerta kreće audio-vizualna uvertira za izlazak Prljavaca na pozornicu u punopravnoj maniri pop rock zvijezda. Pred nama se pojavljuju dobro poznata lica koja ne uspoređujemo s njihovim mlađim verzijama, jer su uz nas konstantno; paralelno su sa svojom publikom rasli, dozrijevali i stvarali – nisu ostali fenomen zamrznut u vremenu.
Prljavo kazalište u Osijeku / Ivica Benić
Nema dobro večer Osijek, dobrodošli i ostale kurtoazije; prve izgovorene riječi one su iz ”Pisma ljubavna”, a ona mi je iz nekog razloga bila neočekivana za otvaranje, no kad sam bolje razmislila, sasvim je logičan i ispravan odabir – najjači aduti još su im u ruci, a grla publike poderala su se u prvih par minuta koncerta.
Na nju se izravno navezuju ”Kiše jesenje” na kraju kojih trijumfira bubanj Marka Lazarića, a u tom momentu počinjem preispitivati svoje znanje o hijerarhiji hitova Prljavaca – svaka će mi se sljedeća pjesma činiti kao the hit, a tek pri kraju će se sleći shvaćanje o autoritetu koji svaki od njih ima (i njihovoj apsurdnoj količini).
Tek se po njezinom kraju po prvi put obraćaju publici, bez puno okolišanja i razglabanja. Nižu se ”Sve je lako kad si mlad” (uz puno „o da, o da, o da“ bisova), manje prepoznata ”Moderna djevojka”, ”Kao ja da poludiš” pa nova ”Makni se”, koja kao da je stara.
View this post on Instagram
Houra dirigent
Primjećujem da jedva da zapažam i bilježim „glazbene opaske“, što mi je uvijek praksa pri pisanju izvještaja. Intruzivne misli kreću pa sam naoštrila uho spremna nešto izanalizirati, ali onda shvaćam da se možda samo nema nešto specijalno za reći i prisilno filozofirati – Prljavci zvuče jednako uživo kao na studijskim verzijama; svaki ton, trzaj na riffu, melodija i bekvokal je tu, niti je ovo koncert kojem je poanta takav performans. Srcu mi je milo dok pogledom češljam dvoranu – na tribinama je generalno starija publika, no gospođe koje su mi posebno zapele za oko ni u jednom trenutku nisu sjele.
Houra preuzima publiku i vraća atmosferu na tvorničke postavke pa kaže: „Ova je prva po narudžbi“ – naručitelj je gitarist Kex, a naručen je ”Crno bijeli svijet”. Tu Houra uštimava publiku dirigirajući, jedva ih drži pod kontrolom jer su svi spremni kao što si reaktivan sekunde prije starta utrke. Scena kreće, a s njom prvi put ozbiljno provjeravamo uštimanost gitara – dobile su izvrstan. Onaj zadnji „uuuu – aaaa!!!“ svi smo uvježbano odradili sa svom silom.
Prljavo kazalište u Osijeku / Ivica Benić
Nastavljaju pjesmom ”Mi plešemo”, objašnjavaju standardnu proceduru gdje je djevojkama pjevati „mi plešemo“, a momcima „mi pijemo“. Ja sam zadržala inat i integritet, i pjevala ovo drugo. I samo da dodam, verzija „mi pijemo“ u Osijeku funkcionira ispravnije nego originalna. Iako sigurno nitko u njega ne sumnja, svejedno ću istaknuti Hourin crowd work. Čovjek vlada pozornicom i velikom dvoranom s takvom prirodnom lakoćom kakvu dugo nisam vidjela.
Početak izdržljivosti
Kada je bez imalo upozorenja počela ”Tu noć kad si se udavala”, zrak u dvorani postaje osjetno teži. Okej, mislim si, kreće runda balada, mogu to podnijet, nisam slaba na njih, tvrd sam ja lik. I koliko god da je to bila istina do datog trenutka, brzo sam se raspekmezila i našla se emotivnom do mjere kad se s prvim čovjekom do tebe u publici tješiš pogledom. Okej, ovo je novo. Slijede ”Ma kog me boga za tebe pitaju” i ”Stare navike”. Šmrc se smirio, a ja sam vratila poker face.
”Korak po korak” i ”Djevojka od milijun dolara” daju nam predah. ”Široke ulice” i ”Korak do sna” isto, brzo smo zaboravili sapunicu od maloprije. Houra na pozornicu poziva tri djevojke, odnosno tri gejše, kako ih naziva, da pomognu izvesti ”Slaži mi” (to je sav kontekst koji imam, ostatak se izgubio na putu po novi gemišt).
Prljavo kazalište u Osijeku / Ivica Benić
Vratih se sretna s hladnim gemištom u ruci spremna za đuskanje, kad evo ”Heroja ulice” uz pratnju stotine bljeskalica. Recite šta hoćete – uvjerena sam da na tu pjesmu nitko sa srcem i dušom ne može ostati ravnodušan. Meni ta pjesma prenosi moment kad mladenački zanos i optimizam prvi put pojede sjebanost života. Rastanak s takvim herojstvom onda označuje početak drugačijeg herojstva – onog u izdržljivosti.
Adio, reputacijo!
Večer doseže svoju punu težinu s ”Lupi petama” i ”Ruža Hrvatska” – prve baklje se upliću u priču, zastava se „vijori“ preko videozidova. Prva stvar: općenito sam užasno iritabilna na nacionalističke epizode (koje gotovo nikad nisu inicirane od strane izvođača, nego fabricirane od strane primatelja), ali – ovo je prvi put u mom životu da sam doživjela zdravo domoljublje koje je i mene dotaklo negdje gdje prije nisam osjetila dodir. Druga stvar: emocija koju su držali Jajo i Houra dok su se gledali u oči i zajedno pjevali ”Ružu Hrvatsku” je TOLIKO sirova, i živa, i intenzivna. Pomislila sam kako ova pjesma, i njoj slične, nikada ne mogu postati rutinskima, i nakon svih svjetskih turneja. To nisu pjesme – to su ljudi s pričama. Pjesme koje svi nosimo u kostima. ”Moj bijeli labude” i ”Vlakovi” nastavljaju u istom tonu, a njemu odgovara i runda a capella mashupa ”Zbog mene ne plači”, ”Iz nekih starih razloga” i ”Oprostio mi Bog”.
Za kraj su ostavili balans dviju pjesama različitih krajnosti koji su održavali kroz cijelu večer, ”Ne zovi mama doktora” i ”Marina” – a ja u šokirana što i u Osijeku odjekuje „boje vena boje Dinama“.
Nakon što su se predstavili, uz Jajinu opasku „da ne bude zabune, ovo (Houra) je čovjek koji je Prljavo lazalište i sve njegove pjesme“, pozdravljaju se s publikom koja bi da može umrla od ovacija. I taman kontaš, uf, ovo je bilo veselo, ha ništa ajmo dalje nastavit s petkom – evo još jedne sačekuše. Dok su se naklanjali, pustili su nam ”Uzalud nam trud svirači”. Pa imaju li pojma što nama ta pjesma znači?! Sami je kraj koncerta – pale se tri baklje, koje su izgleda spremno čekale. Ljudi gotovi. I, evo, da vam priznam – ali ako ovo ikad izađe van okvira portala imat ćemo problem – MOJA PRVA SUZA PADA! Da! Kako i ne bi kad čuješ našu tamburicu i stihove: Uz pjesmu mi se evo rodimo / uz pjesmu umiremo / Slavonijo tko te nije volio / ne zna što je izgubio.
Prikladan kraj jedne jako, jako, jako lijepe večeri (što se službenog dijela tiče). Nakon svega što sam vam tu priznala, idućih nekoliko tekstova mora biti s tvrdih rejvova, da vratim reputaciju nazad. Al’ neka i nje na stol, pa u tom je srž moje zaljubljenosti u glazbu. Da te skine golog i zagrli ti dušu. Ovo nije tekst u kojem ste se načitali glazbene teorije, pa ako ste to htjeli, jebiga. Neki drugi put. Očito sam potpuno nespremna došla na ovaj koncert, a otišla sam kući drugačija. Glazba je najveća magija koju poznajem.
