Puccini u Rijeci: Nastavak tradicije u novoj interpretaciji

Puccini i Rijeka

Neovisno o tome što smo lani obilježili stotu obljetnicu godina skladateljeve smrti, riječka veza s Puccinijem već je dobro poznata. U posljednje dvije i pol godine, Riječani su imali priliku uživati u njegovim djelima poput Giannija Schicchija i Djevojke sa Zapada, čak pratiti izvedbu Tosce na gostovanju Zajca u Puli.

Sada, 28. ožujka 2025., HNK Ivana pl. Zajca premijerno donosi i Puccinijevu slavnu Manon Lescaut. Ova opera ima posebnu povijest u Rijeci, jer je u Hrvatskoj prvi put izvedena upravo ondje, 1895. godine, samo dvije godine nakon svjetske premijere. Na jednoj od tadašnjih izvedbi, bio je prisutan sam Puccini, a nakon predstave frenetičan aplauz vabio ga je na naklon čak nevjerojatnih 34 puta.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Premijerna Manon Lescaut

Aktualna premijera Manon u Rijeci ima pomalo svečani karakter budući da predstavlja prvu opernu premijeru ove godine, zatim i prvu u mandatu novog vodstva kazališta. Riječ je o međunarodnoj koprodukciji s četirima ustanovama: Fondazione Festival Pucciniano, Fondazione Teatro Regio di Parma, Fondazione Lirico Sinfonica Petruzzelli e Teatri di Bari, te Nacionalnom operom iz Bukurešta. Na premijeri su dotle su nositelji pjevačkih uloga bili mahom umjetnici iz riječke operne kuće.

Kristina Kolar nastupila je u naslovnoj ulozi, kao mlada i lijepa djevojka puna unutarnjih konflikata, rastrojena između ljubavi i lagodnog života. Bože Jurić Pešić tumačio je mladog plemića Renata Des Grieuxa, a Slavko Sekulić starog ali imućnog Gerontea de Ravoira. Vrijedi istaknuti i Roberta Kolara, u sporednoj, ali ne beznačajnoj ulozi Manonina brata.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Priču o nutarnjim sukobima Manon Lescaut Puccini je, uz nekoliko libretista, ostvario u četiri čina. U prvom činu Manon upoznaje dvojicu zainteresiranih muškaraca. Premda je na putu za samostan, i sama podliježe ljubavnim kušnjama, a obojica je namjeravaju oteti. U tom naumu bolje uspijeva Des Grieux, kojem Manon pokazuje naklonost. U drugome činu gledamo pak scene iz lagodnog života Manon s Geronteom. Naime, Manon je pobjegla Geronteu u potrazi za luksuzom, a cijela epizoda s Des Grieuxom izostaje iz Puccinijeve opere.

Ipak, Manon pri susretu s prvim ljubavnikom ponovno osjeća nezaustavljivu strast, a drama kulminira kada, bježeći s Des Grieuxom, u nemogućnosti da se odupre porivu za materijalnim, biva uhvaćena i osuđena kao kradljivica.

U trećemu činu Des Grieux pokušava osloboditi Manon iz tamnice. Bezuspješan, uspijeva tek nagovoriti časnika da je prati na putu do kolonije u Americi. Četvrti čin rezultat je njihovih odluka: Manon umire iscrpljena usred američke pustoši, u zagrljaju voljenog Des Grieuxa.

Priča fatalnoj ljubavi, snažnoj i iskrenoj, ali od početka osuđenoj na propast i danas je spremna podvrgnuti se različitim čitanjima

Možda je priča fatalnoj ljubavi, snažnoj i iskrenoj, ali od početka osuđenoj na propast – naivna i naposljetku bezvrijedna. Kakva je ljubav mogla biti između njih ako Manon osvaja Des Grieuxa izgledom, a on nju lijepim riječima? Ipak, i danas je spremna podvrgnuti se različitim čitanjima.

Operna utjehu u zaboravu

Ona su se pak našla u popratnim materijalima događaja. U doista iscrpnom izdanju programske knjige svoja su viđenja opere ukratko predstavili članovi umjetničkog tima, odgovornog za njenu postavu. Tako je u Manon Dubravka Vrgoč, nova intendantica, prepoznala utjehu u zaboravu – u „doba ratnih, ekonomskih, klimatskih i još mnogih drugih makro i mikro katastrofa“; Massimo Pizzi Gasparon Contarini, zadužen za režiju, scenu, kostime i svjetla, kod Manon pronalazi dodirne točke „s današnjim krajnje površnim i materijalističkim društvom koje je uvjereno da sreću može pronaći jedino u opsesivnoj konzumaciji luksuznih dobara“.

Dragocjen je prilog maestra Egela, novog ravnatelja Opere koji donosi analizu partiture, čitajući je, s razlogom, kao da je Wagnerova. (Glazbenički uvid možda će ponajbolje ilustrirati onaj ključni faktor koji operi daje vrijednost.)

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Svoje su utiske spomenuti umjetnici dakako mogli očitije izraziti kroz samu predstavu. Kontinuirana zasićenost boja na sceni jasno je isticala da su boje, svjetla i kostimi postali ključni elementi režije. Po svemu sudeći, odore pjevača, raskošne haljine i perike, namjeravali su dočarati Francusku u 18. stoljeću. Mjesto je to i vrijeme radnje Prévostovog romana prema kojem je i nastao libreto. Ipak, paleta boja bila je neobična. Vrlo živahna, za neke kričava ili napadna, sadržavala je nijansu nerealne, zagasite boje, stvarajući dojam neke stare, ali živahno kolorizirane razglednice.

Kontinuirana zasićenost boja na sceni jasno je isticala da su boje, svjetla i kostimi ključni elementi režije – ipak, paleta boja bila je neobična

Pizzi Gasparon Contarini ipak nije sveo operu na suvenir iz prošlosti. Čini mi se da fontana, izgrađena između ostalog prema Berninijevoj skulpturi Otmica Prozerpine, nije bez razloga postavljena kao središnji rekvizit prvih dvaju činova. Ona, istina je, evocira baroknu arhitekturu i skulpturu, no možda se u njoj naslućuje i feminističko čitanje opere. Naime, sudeći po ekspresiji, grču, Berninijeve Prozerpine, ona nipošto nije vlastitom voljom pošla u Podzemlje. U Plutonovo carstvo oteta je nasilno, a ondje ostaje zatočena, prevarena na račun dobara koje je ondje koristila. Baš poput naše Manon.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Snažan glas “žene bez izbora”

Manon je u samom početku bila žena bez mogućnosti izbora: već na putu u samostan izvršavala je volju obitelji. Kasnije postaje žrtvom, ne samo vlastitih želja, već i bratovih manipulacija. A sopran Kristine Kolar, nacionalne prvakinje Opere, s lakoćom je preko orkestra donosio sve proturječnosti protagonističine nutrine, toplinu i gracioznost, jednako kao strast, uz besprijekornu kontrolu vokala i preciznost intonacije. Istaknula se pored sjajnih muških glasova, a njezina uloga, ne uzalud i naslovna, omogućila je da to učini u najvećem broju solističkih trenutaka. Do izražaja je došao i njen glumački instinkt, odnosno izrazi lica koji i tragičnoj priči uspijevaju ponekad uliti dašak komedije.

Kristina Kolar istaknula se pored sjajnih muških glasova, a njezina uloga, omogućila je da to učini u najvećem broju solističkih trenutaka

Prodorni bas, Slavko Sekulić, svojom je gotovo titanskom pojavom uvjerljivo tumačio Gerontea, zastrašujućeg, ali zapravo pravičnog starca. Uloga dirljivog Des Grieuxa pritom se pokazala kao stvorena za ekspresivan tenor Jurića Pešića. A premda u sporednoj ulozi, Robert Kolar nadmašio je snagom vokala i jasnoćom dikcije druge, »glavnije« muške uloge.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Zaista je bila potrebna izvjesna snaga glasa kako bi se nosila s moćnim zvukom simfonijskog orkestra HNK. Pod ravnanjem Valentina Egela, orkestar nije oklijevao izvoditi glazbu s energijom kakvu bi zahtijevao pravi simfonijski spektakl. Puccinijeva je partitura pomno orkestrirana pa sklonost instrumentalista k energičnijem zvukovnom ostvarenju nimalo ne iznenađuje. No stoga je tek u trećem činu dinamički balans uspostavljen tako da je do izražaja moglo doći oboje: glas, dikcija svih pjevača, a također instrumentalni ulomci koji su mogli zasjati u punom sjaju.

S tim u vezi, treba naglasiti izvanredno zalaganje članova orkestra, koji su i ovaj put briljirali kao izuzetni solisti, što je bilo posve jasno u izvedbi gudača na početku intermezza prije trećeg čina. Osim toga, ovaj broj pratila je izvedba baletnog dua, čije je prisustvo na sceni bilo mnogo više od pukog dodatka; bio je to plesni izraz radnje koja nije bila izričito napisana u libretu: dvoje zaljubljenih putuje zajedno, ne obazirući se na neizvjesnost budućnosti. Uz solističke nastupe Kristine Kolar, ovaj broj, zahvaljujući uigranom orkestru i briljantnim baletnim solistima, Yuriki Kimuri i Benjaminu Cockwellu, izdvaja se kao najimpresivniji dio izvedbe.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Vjerujem da je tim trenucima publika iskazala svoju zahvalnost velikim ovacijama te tako potvrdila uspješnost premijere. Iza nje, opera ima još četiri zakazane izvedbe, što je, prema recentnim običajima Zajca, usuđujem se reći, zavidan broj. Uloge će biti povjerene i alternativnoj postavi, u kojoj ćemo imati priliku uživati u nastupima Alessandre di Giorgio, Jure Počkaja, Davidea Piaggia, Luke Ortara i drugih, što obećava da će svaka nova izvedba pred publiku donijeti svježinu nove interpretacije, valjani razlog za novi posjet.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka