Radionica Mate Matišića na temu skladanja filmske glazbe

Ljubitelji filmske glazbe, od kojih su najbrojniji bili studenti zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, imali su u srijedu, 27. ožujka 2024. priliku prisustvovati radionici/predavanju filmskog skladatelja Mate Matišića. Matišić je inače na Akademiji dramske umjetnosti „kod kuće“, ali u sasvim drugoj ulozi – ondje predaje kao profesor na Odsjeku dramaturgije. Ideja o razgovoru odnosno radionici na temu filmske glazbe u njemu je već dugo tinjala, zajedno sa željom da svoje dugogodišnje iskustvo komponiranja filmske glazbe podijeli sa studentima, kolegama i  svima koje bi ono zanimalo.

Moglo bi se reći da je radionica bila svojevrstan skladateljev „eksperiment“, koji se pokazao iznimno uspješnim – a kako i ne bi, kad su brojni primjeri iz kompozitorova iskustva, kao i konkretne zgode iz filmsko-skladateljske prakse, bili i zabavni i zanimljivi.

Kako je počeo…filmski skladatelj

Matišić je publici najprije objasnio kako je postao filmski skladatelj. Bilo je to zahvaljujući redatelju Vinku Brešanu, s kojim je studirao, a koji je znao da Matišić svira gitaru i da je kao član rock benda Prva ljubav imao status teen zvijezde. Zajedno su uobličili neke studentske filmove: Matišić kao skladatelj, a Brešan kao redatelj. Kad je dovršavao svoj prvi igrano-filmski prvijenac Kako je počeo rat na mom otoku, Brešan je ponovno pozvao Matišića.

Bio je to, zapravo, „poziv u pomoć“ jer partitura koju je skladao jedan drugi, inače renomirani hrvatski filmski skladatelj, bila previše ozbiljna i nije nosila onu humornu notu kakva je Brešanu trebala. Ujedno, novu je glazbu trebalo skladati u vrlo kratkom roku kako bi se film mogao premijerno prikazati na filmskom festivalu u Puli. Ostalo je povijest – veliki uspjeh filma Kako je počeo rat na mom otoku, kao i, paralelno, uspjeh glazbe koja je filmsku priču „preokrenula“ u komediju, povukao je Matišića u svijet profesionalnoga filmskog skladanja.

Matišić na taj dio svog bavljenja umjetnošću – dakle, na dio koji se ne odnosi na pisanje dramskih tekstova i filmskih scenarija, nego na komponiranje filmske glazbe i sviranje – gleda s velikom ogradom. Uvijek ističe da nema formalno glazbeno obrazovanje nego da je sve sâm naučio – no upravo mu je to omogućilo da razmišlja „izvan kutije“ te ga je učinilo iznimno snalažljivim i iznimno kreativnim filmskim skladateljem.

Na radionici je Matišić pokazao razne primjere iz konkretnih filmova. Publici je pustio audio poznate teme iz filma Maršal za koji je skladao odmah nakon filma Kako je počeo rat na mom otoku; ali i „nečujnu“  temu iz filma Svjedoci, koju je u filmu predstavljao „u dijelovima“ tako da se, kao cjelovita, tijekom samog filma zapravo nikad ne čuje. Dapače, kako bi to objasnio, temu je odsvirao na gitari, prateći snimku sa svog laptopa. Mogao bi svirati i na klavijaturama, rekao je, ali s gitarom je spretniji – što je bilo očito, jer do kraja predavanja nije puštao instrument iz ruke.

Foto: Irena Paulus

Pronalaženje zvuka za “pravu” glazbu za film

No svirao je Matišić svojoj publici i druge instrumente, koje je za ovu priliku donio sa sobom; na primjer, okarinu i tamburu samicu.

Tako svirajući demonstrirao je glavnu temu filma Ta divna splitska noć; a zatim je i otpjevao (!) zvuk različitih bubnjeva koji su pratili repanje Dine Dvornika na uvodnoj špici tog filma. Čuli smo i kako se „svira nos“, te kako se udaraju ritmovi po tamburici da se dobije ritmizirana podloga za glazbu čije je porijeklo teško odgonetnuti. S druge strane, publiku je posebno razveselila glazba animiranog filma Neparožderi čije je skladanje Matišić prozvao „robijom“, jer je tijekom sat i pol filma trebalo neprestano svirati i glazbom hvatati svaki, i najmanji pokret animiranih likova.

Za neke filmove nije teško odlučiti kakva će se glazba koristiti, rekao je Matišić pustivši audio primjer iz srpske serije Klan; no istodobno je ustvrdio da je ponekad teško odlučiti kako filmu pristupiti. Njegovo veliko iskustvo, koje je gradio od svojega uredničkog posla na Hrvatskom radiju, kao i tijekom rada u Jadran filmu (dok se nije skrasio na ADU-u), omogućilo mu je da danas vrlo brzo dođe do „prave“ glazbe za film, kojom će i on i redatelj biti zadovoljni.

U više je navrata Matišić demonstrirao kako svirajući na gitari „isprobava“ kakva bi glazba mogla odgovarati filmu, ali je i upozorio na to da je, zapravo, najteže raditi kad redatelj traži minimalistički pristup. Ako redatelj traži vrlo malo glazbe, tada je teško „pogoditi“ pravu boju, pravu visinu i pravu kvalitetu tona, jer se kod „osamljenog tona“ sve čuje, sve igra ulogu. Govorio je također o tome kako se redatelji vežu uz određenu glazbu ili određenu glazbenu izvedbu koja se privremeno stavlja u film, i kako ih je tada teško nagovoriti da uzmu u obzir neku sasvim drugačiju glazbu.

Prednosti i mane tehnologije

Govorio je i o prednostima i manama suvremene tehnologije: nekad je, kaže, bio oduševljen digitalizacijom zvuka i semplovima, ali danas se često vraća starim „primitivnim“ tehnikama i „nečistom“ zvuku. Dapače, na isječcima iz filmova pokazao je kako glazba čija izvedba nije savršena zvuči daleko humanije od savršeno izvedene i digitalno „očišćene“ glazbe; pokazao je i kako se nesavršenosti zapravo u filmu i ne čuju.

Naposljetku, a kao vrhunac svog predavanja-radionice, Matišić je demonstrirao koliko je čudesna moć glazbe i u kolikoj mjeri ona može promijeniti percepciju filmskog prizora. Služeći se neutralnom scenom (padanje kiše) iz filma Garbura redatelja Josipa Žuvana, mijenjao je njezino značenje i njezinu interpretaciju koristeći se svojim glazbama, od kojih je jedna bila originalno skladana za tu scenu, dok je ostale uzimao ad hoc iz svojih kazališnih predstava, animiranog filma Neparožderi i tako dalje. Na kraju je predstavio tri različite glazbe za istu (završnu) scenu filma Garbura, uz objašnjenje kako se i zašto redatelj odlučio baš za onu koja je ostala u filmu.

Slušati Matu Matišića kako objašnjava svoja glazbena rješenja za različite filmove i kazališne predstave bilo je pravi užitak. Bila je to doista jedinstvena prilika vidjeti i čuti filmskog skladatelja na djelu: kako razmišlja, koji su mu izazovi, kako doista nastaje filmska glazba kad treba pogoditi ukus redatelja i duh filma, a istodobno biti brz i precizan… Publika je reagirala brojnim pitanjima, na koje je dobila cijeli niz odgovora, i to ne samo izgovorenih, nego i odsviranih i pokazanih. Bilo je doista odlično, pa se nadamo da će sličnu radionicu, ili neku drugačijeg sadržaja vezanog uz filmsku glazbu, Matišić ponoviti u što skorijoj prilici. Jer ovakvi su živopisni razgovori o filmskoj glazbi – koji dolaze iz iskustva – u nas doista rijetki, a dobrodošli su i zanimljivi publici raznih profila – od budućih i sadašnjih filmskih kompozitora, preko glazbenika i filmofila do svih ljubitelja filmske, kazališne i televizijske glazbe.