11
lip
2024
Izvještaj

očuvanje potpisa opere HNK Ivana pl. Zajca

Riječka premijera Rajninog zlata

Rajnino zlato, Richard Wagner

Rajnino zlato Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

share

Wagner u malim dimenzijama, ali pravi i sasvim repertoaran –  tako bi se ukratko mogao opisati doživljaj riječke premijere Rajninog zlata, najkraće opere Richarda Wagnera: nepretenciozan, ali svejedno ambiciozan umjetnički pokušaj da se riječkoj publici – a zašto ne i široj, prikaže jedno djelo iz na hrvatskim pozornicama rijetko postavljanog Wagnerova monumentalnog opusa.

Ujedno, to je i savršen završetak sezone, u kojoj se, nakon Anne Bolene, Djevojke sa Zapada ili Istarske svadbe, premijernih predstava samo u ovoj sezoni, pod vodstvom intendanta Marina Blaževića i opernog ravnatelja Dražena Siriščevića, pokazalo želju da se skrene s ustaljenih repertoarnih puteva, proširi vidike ne samo za publiku, nego i za svoje ansamble i donese tako potrebnu svježinu i prave – u prvom redu – glazbene izazove i raznolikost.

Kompleksna Wagnerova mitologija, koja u opernoj tetralogiji o Prestenu Nibelunga crpi s izvora nordijske mitologije, na riječkoj je kazališnoj sceni prikazana prilično jednostavno u dobrom smislu te riječi, bez puno kompliciranja, gotovo nalik dječjoj bajci, ogoljujući na neki način Wagnera od njegove grandiozne germanske aure, koja je posebno zasljepljujuća kada u njegovom monumentalnom opusu velikih višesatnih opera, dođemo do tetralogije Prstena Nibelunga.

U Rijeci je, u režiji Dražena Sirišćevića i pod ravnanjem šefa-dirigenta riječke Opere, Valentina Egela, u gotovo par poteza, vrlo tečno i glazbeno vrlo adekvatno i uspješno skicirana prva etapa Prstena Nibelunga, čineći jasnim početak nečega što se čini kao izuzetno kompliciran zaplet, nadahnut suvremenom Schopenhauerovom filozofijom, o tome kako će rase Bogova i drugih drevnih bića, propasti zbog težnje za moći, koju utjelovljuje Prsten Nibelunga iskovan od ukradenog Rajninog zlata, a opstati rasa Ljudi, odnosno oni koji osjeraćaju suosjećanje i ljubav.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Na sceni Rijeke vidjeli smo, u Sirišćevićevoj ideji, jednu obitelj koja se bori za opstanak – obitelj koja je privilegirana i oboružana moći, domišljatošću, lukavštinom, nasuprot manje sretnima od njih – koji će u ovoj rundi izgubiti – a to su Nibelunzi, rasa patuljaka rudara, i Divovi. Likovi i njihova pripadnost su naznačeni jasno, bilo je dosta i detalja u glumi, čemu su pomogle i kreativnost i osobnosti samih tumača, ali je režija bila pomalo neaktivna, ne nadahnjujući se dovoljno iz bujnosti glazbe.

Neke scene bile su monotone, kao primjerice prva scena s Alberichom i trima Rajninim kćerima, a situacije općenito nedovoljno raznolike. Ipak, nije bilo nelogičnosti u praćenju priče, a pomagala je i tek naznačena scenografija sa na trenutke vrlo efektnim svjetlosnim panoima, svjetlom i videima (scenograf Alan Vukelić, Dubravka Kurobasa, svjetlo i Vedran Perišić Pero, video).

Među tumačima nije bilo ni jedne slabe točke – izuzetna pjevačka podjela, obdarena scenskim osobnostima, našla se na riječkoj sceni – moćni Wotan kao samodopadan, samouvjeren  patrijarh, kojemu je sve dozvoljeno i u čijoj sjeni živi njegova obitelj a i sva druga bića, bio je karizmatičan pjevač prekrasnog pjevnog basovskog glasa, Goran Jurić, hrvatski pjevač internacionalne karijere, koji svaku Wotanovu riječ, svaku gestu, naznačuje s velikom preciznošću, glazbenim značenjem i raskošnom, upečatljivom scenskom pojavom.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Za njim uopće ne zaostaju ni ostali tumači – izvrstan slovenski bariton Jure Počkaj i član solističkog ansambla Zajca, kao glasovno siguran, snažan i izražajan glavni antagonist, Alberich, iako ni najmanje ružan i odbojan, kakav bi ovaj patuljak trebao biti – bio je visok i podjednako božanski kao Wotan, u kožnom kostimu, jednom od vrlo uspjelih kostima Manuele Paladin Šabanović (dijelovi nekih kostima su adaptirani iz fundusa Kazališta).

Sjajan Loge bio je Brett Sprague, do kraja izrađene kreacije lukavog i nestalnog boga vatre, koji svojom domišljatošću pomaže Wotanu. Možda mali nedostatak u voluminoznosti glasa, posebno u višem registru, ovaj pjevač nadoknadio je snažnom glazbenom izražajnošću i scenskom prezentnošću, a odličan je režijski potez osmisliti Logea kao feminiziranog muškarca u ženskoj odjeći, koji afektiranost gesti spaja s neuhvatljivom, neovisnom crtom ovog poluboga.

Stabilnu, vjernu Wotanovu ženu Fricku pjevala je odlična mezzosopranistica konkretnog dramskog glasa, Stephany Findrik, a njezinu sestru, ženstvenu Freiu, božicu ljubavi i mladosti, jako dobra mlada sopranistica Josipa Gvozdanić, iako u prvom dijelu predstave nepotrebno preglasna. Div Fasolt koji za sebe želi Freiu, bio je izražajan, uvjerljiv lirski bas, Luka Ortar, ali kao ni Alberich ne utjelovljujući odbojan lik kako bi se očekivalo, već upravo obrnuto.

Njegov brat Fafner, bas Slavko Sekulić ponovno je oduševio ljepotom iznimne boje glasa pa makar je nedostajalo malo preciznosti u izvedbi. Splitski tenor s riječkom adresom, Bože Jurić Pešić pokazao je još jednom zvučan i melodiozan glas, koji iznenađujuće dobro odgovara ulozi Froha, i lijepu pojavu adekvatnu božanskom zaštitniku sunca, koju je samo dodatno naglasio bogati roskasti kostim. Podjednako je dojmljiv i gostujući Paweł Konik u ulozi Donnera, nešto tamnijeg i ustinu autoritativnog baritonskog glasa i upečatljive glume strogog i mračnog gromovnika.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Velikom ansamblu solista, u kojemu se složio komplementaran niz glasova i pojava, pridružuje se sjajan karakterni Mime kojeg nepogrešivo oblikuje Marko Fortunato, kao i tri Rajnine kćeri, među kojima se najviše istaknula odlična mlada mezzosopranistica mekog pjevnog glasa, Emila Rukavina kao Flosshilde, dok su jako dobre bile i sopranistice Gabriela Hrženjak kao Woglinde i Gabrijela Deglin kao Wellgunde.

Na kraju, u odličnoj podjeli solista, u svojoj epizodi impresivna Dubravka Šeparović Mušović kao boginja zemlje, Erda, koja se poput “Dea ex machina” pojavljuje u kazališno moćnom trenutku kada sve zastane, a ona donosi proročanske riječi u ledeno bijeloj haljini, bijele kose, poput prastarog moćnog bića, sa svojim sporim pjevom, frazama i slogovima koje je mezzosopranistica otpjevala otegnuto izgovarajući svaki vokal i konsonant, gotovo čudno i daleko od same glazbe, ali blizu ideji praiskona Wagnerove odnosno mitološke pramajke.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Na sceni su se u sceni Alberichove podzemne kovačnice pojavili učenici srednje Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova, članovi tamošnjeg udaraljkaškog ansambla SiNKOPA, koji su odlično odglumili Nibelunge i na nakovnjima s čekićima odsvirali upečatljiv ritam kovanja Rajninog zlata.

Riječki simfonijski orkestar dobro je reagirao i na trenutke doista vodio kroz radnju, u kojoj nije nedostajalo orkestralne drame, odnosno akcije koju Wagner objedinjuje i ravnopravno dijeli između orkestra i glasova. Ali bilo je još mjesta da se postigne  stopljenost što se tiče kvalitete i voluminoznosti tona, čistoće intonacije, kao i veće osjetljivosti u dinamikama, kako u dionicama zasebno tako i u orkestralnoj cjelini. Mladi njemački šef-dirigent Valentin Egel, već stekavši dosta iskustva na hrvatskim pozornicama, vrlo je sigurno vodio kroz operu.

Povremeno je trebalo vještije povezati protok glazbe među sekcijama i dati više lakoće i pokrenutosti ili zanosa i žustrine nekim situacijama. Također je osim cjelini ansambla, trebalo dodatno se posvetiti detaljima u orkestru, u pojedinim sekcijama, ne samo u pripremi, nego i u tijeku same izvedbe.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Iako je ostalo ponešto što bi se moglo poboljšati u ovoj predstavi, ona je jako uspjela i vrijedna pažnje publike. Ali možda još važnije od samog suda o predstavi, je na kraju riječke operne sezone uočiti i pohvaliti repertoarne izbore Opere HNK Ivan pl. Zajc koji ne podilaze ustaljenim ukusima, i što je još važnije, koji jačaju ansamble te ujedno potvrđuju, sad već niz sezona, Operu riječkog HNK kao, uvjetno rečeno, avangardu u izboru repertoara na hrvatskim opernim pozornicama – kojih srećom još uvijek imamo dovoljno da se smatramo kulturnom zemljom i koji bi svaki mogao imati svoj vlastiti prepoznatljivi identitet.

Rijeka ga zasigurno ima i iako svaka ideja ne padne možda uvijek na plodno tlo, sigurno su u Rijeci već ne samo iznikle prve mladice nego i učvrstile svoje korijenje težnje i mogućnosti ovog opernog ansambla da bude konkurentan u europskim okvirima. Nadamo se da će to u još većoj mjeri uvidjeti i publika, te dovesti i do još većeg broja repriza i opernih predstava u Rijeci uopće.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Rijeka

Moglo bi Vas zanimati