Sanja, Marinko i Zec u Lisinskom: Dašak starih vremena

Sanja, Marinko i Zec su glazbenici koji nakon pedeset godina karijere više ne trebaju ime svog benda, a toliko su prepoznatljivi da im ne treba niti prezime.

Oni dolaze iz vremena kad su glazbenici u Jugoslaviji bili kultne ličnosti. Ono što se dogodilo u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u utorak, 18. travnja, samo je potvrdilo kako je izgradnja karijere u nekim prošlim vremenima na našim prostorima bila jedna sasvim druga dimenzija.

Sjećam se priča iz djetinjstva koje i danas prepričavaju generacije mojih roditelja kako se u ono doba izlazilo na zabave, na plesnjake, kako su se mladi upoznavali i kakva se glazba svirala. To je vrijeme Novih fosila. To je vrijeme pjesama “Da te ne volim“, “Košulja plava“, “Šuti moj dječače plavi“, vrijeme “Milene“ i “Saše“. Rajko Dujmić je bio vrhunski autor glazbe. Uz njegove melodije tisuće je ljudi ljubovalo, tugovalo, plesalo. Na stranu poneki blesavi tekstovi, nisu sve pjesme napisane da uzdižu duh, neke jednostavno imaju svrhu da čovjeka raspamete.

Sanja, Marinko i Zec u Lisinskom/Robert Gašpert za Story

Sanja Doležal je nekoliko puta kroz koncert objasnila kako je bend davno izgubio volju za snimanjima u studiju i da im je to prenaporno te da ih previše iscrpljuje. Međutim, ruku na srce, Sanja više nema kapaciteta intonacijski točno otpjevati melodijsku dionicu, no to više nije ni bitno. Tu su bili i problemi s mikrofonom koji ne radi, slučajno ili namjerno. Uz sestre Palić, koje su apsolutno vokalno dominirale kao prateći vokali, glavna je pjevačica imala misiju zabaviti publiku koja je često bila glasnija od nje same. To je doista radila uspješno.

Skakutava, vrckava, zabavna i otkačena, Doležal je bila posve simpatična i šarmantna. Šale, koje su kao iz rukava bacali između pjesama, mnogima su bile doista šaljive, no one seksualne konotacije meni su ipak bile pretjerane i neprimjerene. Takav je, primjerice, humor Jimmyja Stanića, i na to su starije generacije očito navikle, ali vremena se ipak mijenjaju, no ljudi puno teže.

Na stranu intonacija i vokalna ili sviračka podrška unajmljenih glazbenika, Sanja, Marinko i Zec likovi su jednog vremena, jednog odrastanja, i pjesme koje izvode, pjesme Novih fosila, dio su kulture naših nacija na ovim prostorima. Ako su ovdje da kao superjunaci prenesu gomile preko svojih leđa na neko bezbrižnije mjesto – njihova je misija uspjela. Posjetitelji Lisinskog bili su na nogama od samog početka koncerta, pjevali su svaku pjesmu, plesali na gotovo svaku pjesmu i smijali se. To je bilo najljepše vidjeti. Nije bitno tko pjeva, bitna je nostalgija koja oživi sretno doba.

Sanja, Marinko i Zec u Lisinskom/Robert Gašpert za Story

Ispred mene je bio par u osamdesetima. Ona, krhka gospođa s natapiranom kratkom kosu, i on, visoki stariji gospodin u košulji i puloveru koji nije iz ruku ispuštao svoju torbicu. Kad su na pozornici izvodili “Valentino i Renato“, ona ga je milo pogledala i primila za ruku, a kad je Sanja nešto kasnije pjevala „Ako te izgubim, ako jednom odeš / Nikada više ljubavi druge, najdraže moje“, on je stavio ruku na njeno koljeno i zagledao se u njene oči. Ona se nasmijala kad je primijetila njegov blagi pogled.

Sanja, Marinko i Zec u Lisinskom/Robert Gašpert za Story

Mogu li mlađe generacije danas dobiti izvođače poput Sanje, Marinka i Zeca? Teško. Mnogi izvođači marketinški promišljaju bendovsku priču. Tu su i dalje sjajni i vješti autori, lijepe i vrckave žene, zabavni izvođači koji se redovno pojavljuju na TV-u, ali drugačiji su mediji, drugačiji je stil života, drugačija je dostupnost glazbe. Čak nam je i fokus drugačiji. Ranije je samo izloženost nekoj pjesmi bila dovoljna da se usadi u čovjeka, a ako dovoljno puta čujete neku pjesmu, doživite uz nju neko emotivno iskustvo, vi ćete zauvijek biti povezani s njom. Čini mi se da je upravo ta povezanost kulminirala još jednom u Lisinskom. Sanja je na samom početku otkrila kako nije vjerovala da će ponovno napuniti ovu dvoranu nakon samo jedne godine.

Sanja, Marinko i Zec u Lisinskom/Robert Gašpert za Story

Sa svom tom nostalgijom i velikim pop refrenima, legendarni se trojac toliko povezao s publikom da je vrijeme proletjelo u trenu. Usred visokog pop odsjaja, njihov repertoar je stigao kao neki melem, poput dobrodošle pukotine stvarnosti, gdje su, pjesmom za pjesmom, izgradili neko svoje sigurno mjesto.

Dok je prvi dio koncerta završio singlom “Dani koji sjaje“, suradnjom s grupom Pavel koja je nominirana za nagradu Porin, i njihovom nešto drugačijom verzijom pjesme “Čuvaj me“, drugi bio koncerta završio je medleyjem sestara Palić koje su predivno izvele “Sedam dugih godina“ i “Djecu ljubavi“. Stilske varijacije čvrsto su utkane u srž njegovih izvedbi, uvijek u savršenoj harmoniji, svaki svoj nastup čine još jednim dijelom impresivnog opusa.

Sanja, Marinko i Zec u Lisinskom

Koncert kao kombinacija velikih balada („Nebeske kočije“, “Ljubav koja nema kraj“, “Još te volim“), pop limunada (“Kad budemo ja i ti 63“, “Dobre djevojke“, “Ma, šta je tebi“), rock’n’roll komada (“Suzy“, “Ja sam šef“) zaokružen je apsolutno bezvremenskim hitovima zaraznih melodija i fraza (“Tonka“, “Čuješ li me, jel’ ti drago“, “Ispod mjeseca boje trešanja“, “Ja sam za ples“).

Novi fosili su s pravom vrednovani kao sastav kroz koji se provlači talent pravog genija. Za mnoge je ovo bilo osnažujuće zvučno putovanje koje ističe egzistencijalne teme kao što su ljubav, gubitak, sudbina i nedoumice ljudskog postojanja. Postoji nešto u ambiciji, a posebno u tom osjećaju koji se provukao kroz desetljeća kulture koja izvire kroz pukotine, što na sličan način djeluje kraljevski sigurno.

Sanja, Marinko i Zec u Lisinskom/Robert Gašpert za Story