Glazbena predstava novog koncertnog ciklusa SEZ-a

Serious Ensemble Zagreb (SEZ) osnovan prije godinu i pol dana kada se prvi se put i predstavio javnosti u sklopu KANP-ova festivala Music-Mission-Vision, čiji je rezidencijalni ansambl ostao od tada.

Čine ga izvođači i skladatelji mlađe generacije, diplomirani glazbenici, entuzijasti za suvremenu glazbu, koji svojim stvaranjem i izvedbama traže analogiju između suvremene glazbe i suvremenog načina života. Umjetnička voditeljica, skladateljica s diplomom i iz muzikologije, Helena Skljarov imala je očito već tada jasnu ideju o generalnom izričaju, nekoj općoj atmosferi i, recimo to tako – alatima, kojima se SEZ otada dosljedno vodi i koristi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Najnovijim projektom Klavir, kavalir, kavijar pokazao je da njeguje taj zacrtani put i da već ima vrlo jasan, svojstven i prepoznatljiv stil (snažno obojen autorskim pečatom umjetničke voditeljice) – korištenje umjetne inteligencije i propitivanje rezultata njezina autorskog upliva, nizanje misli, kako glazbenih tako i pisanih, odnosno govorenih, formatiranje na svojevrsni texting, „dijalog glazbe i oslikavanja“ te plave boje ponad drugih boja.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ulaskom u dvorište Studentskog centra obuzela me tiha nostalgija – shvatila sam koliko je vremena prošlo otkako sam posljednji put bila ovdje. Nekada su nas programi MBZ-a te tadašnje Kulture promjene i Muzičkog salona Davorke Begović često privlačili u ove prostore, bili su ispunjeni žamorom publike, zvucima glazbe i energijom umjetničkog stvaranja. Te večeri, dok sam hodala dvorištem, činilo se kao da sam u gradu duhova u kojem nijedno svjetlo nije bilo upaljeno, nijedan prostor nije odavao znakove života, a niti jedna osoba nije prolazila tim puteljcima.

Tek pri ulasku u MM centar, gdje se odvijalo otvorenje novoga koncertnog ciklusa SEZ-a, u četvrtak, 13. ožujka 2025., naziralo se kretanje, nalik na skriveni događaj i jedini preostali prostor na nekoj davno napuštenoj urbanoj karti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U najavi ovoga „inovativnog događaja koji ujedinjuje glazbu, dramu i vizualne umjetnosti u jedinstveno iskustvo, propitujući aktualne teme suvremenog društva“ stajao je i kratak nepotpisani tekst:

“Bio jednom jedan čovjek koji je naišao na opis koncerta. Možda se zapitao je li to koncert ili predstava, jer je spomenut glumac, ali i svirači. U svakom slučaju, tekst ga nije baš oduševio. Naslov koncerta mu se učinio pomalo nejasnim. Kakva bi mogla biti tema? Dok je čitao, pomislio je da je tekst nejasan i ne vodi nikuda, ali je svejedno nastavljao čitati. Umjetna inteligencija? Ovo doista djeluje kao sprovod autentičnosti. OK, ovo je aluzija na apsurd, pomislio je. Najlakše je tako – u apsurdu sve prolazi. Zatim je prestao čitati, jer je tekst završio.”

Zapravo je u ovome tekstu sjajno sažet cijeli događaj, tj. dojmovi koje je posjetitelj mogao imati. Reklo bi se onda da je cilj kreatora i postignut, u tom slučaju?

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Igrajući definitivno na kartu apsurda, prepuštanjem slušatelja/gledatelja da sâm odabere hoće li tražiti smisao, truditi se povezivati djeliće u neku željenu cjelinu (iz navike?) ili se prepustiti fluidnosti nizanja glazbe i prologa, videa i svjetlosnih izmjena na sceni. Prospekt s naslovima kompozicija koje su se izvodile te naslovima tekstova koje je glumac izgovarao, publici je podijeljen po završetku ove „glazbene predstave“, kako je još nazivaju sami organizatori.

Stoga, nije ni bilo zamišljeno da se u trenutcima slušanja i doživljavanja zna o kome i čemu se radi. Taj odmak od standardnoga koncertnog bontona na mahove je slušatelju mogao biti i izvor nelagode i izvor slobode – ovisno o tome kakve su čije slušateljske navike. Što se postiglo namjernim uskraćivanjem informacija prije i za vrijeme izvedbi? Podcrtavanje cjelokupne zamisli tijeka večeri koja je nalikovala na skrolanje po ekranu, tijek misli (čijih?)? Moguće.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Naslov projekta Klavir, kavalir, kavijar u tom kontekstu ima smisla i to bi ionako bilo u skladu s odlukom da se ansambl u svojim projektima bavi i svakodnevicom suvremenoga života, što se isticalo i u prijašnjim ostvarenjima SEZ-a.  Bilo bi zanimljivo da se slične stvari dosjeti i koja od postojećih društvenih mreža – da nam, primjerice, svaki put nakon bezumnog skrolanja izbaci svojevrsni digest onoga što nam je u sekundi bilo sjajno, a već u sljedećoj potpuno zaboravljeno.

Inspiraciju za ovu „eksperimentalnu izvedbu i improvizaciju“ (SEZ-ovci sami tako karakteriziraju projekt u prospektu) pronašli su (valjda svi zajedno?) u tekstovima ruskog avangardnog pisca Daniila Harmsa, pa su tako i prolozi koje je iznosio Andrija Nazlić, sugestivan glumac ugodnoga glasa i otpočetka član SEZ-a, bili zapravo Harmsovi tekstovi umetnuti između skladbi Helene Skljarov, Nevena Resnika, Juana Luisa de Pablo Enriquez Rohena, Viga Kovačića, Margarete Ferek Petrić, Sergeja Rahmanjinova i Berislava Šipuša.

I Alfija Kabilja – na samom kraju „spontano“ je izveden ulomak iz songa Neka cijeli ovaj svijet koji je otpjevala članica ansambla Irma Dragičević, dignuvši se iz publike na pozornicu – radi neke poruke da je ta livada iz sna tu negdje, možda na dohvat ruke ili kao samoironični komentar na upravo završen slijed autorstva žive i umjetne inteligencije, ili pak kao neki trenutak „odmetnutog algoritma“? Želim biti sklonija romantici.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U ovom projektu SEZ-a, zapravo su samo trojica članova iznijela performativni dio večeri – već spomenuti glumac Andrija Nazlić uz Viktora Čižića trenutačno jednog od najaktivnijih mladih pijanista na suvremenoj sceni te violončelista Janka Frankovića, koji je nedavno počeo svirati u orkestru Bečke državne opere. Jesu li i ostali članovi ansambla radili u pozadini nekom drugom segmentu vlastitog projekta, to nije bilo mišljeno da znamo.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

I Čižić i Janković zaista su sjajni svirači čije izvedbe podižu razinu slušalačkog iskustva cijeloga projekta, a i njihovi impro-intermezzi bili su dosta zabavni i u skladu s polu-satirom pitanja autorstva koju je nudila ideja umjetne inteligencija kao aktivnog sudionika izvedbe, primjerice u drugom stavku skladbe Blue Cucumber Helene Skljarov. Obojica spretni i šarmantni izvođači uvjerljivo su iznosili skladbu po skladbu s naglašenom međusobnom interakcijom koja je uvelike doprinosila i scenskom dojmu. Poigravajući se lakoćom postojanja uvjerljivo su držali traženu dozu pažnje popunjenog gledališta MM centra.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Još jedna doza nostalgije mogla se javiti tijekom večeri. SEZ ne podsjeća samo svojim nazivom na slavni ACEZANTEZ – poveznica između njih krije se i u samoj ideji okupljanja vrhunskih umjetnika – glazbenika, skladatelja i glumaca – u zajedništvo koje ne samo da izvodi suvremena djela, već stvara i vlastite kreacije. Čak i prostor Studentskog centra, nekad živahan laboratorij eksperimentalne glazbe i interdisciplinarne umjetnosti, sada može biti simbolična nit koja spaja prošlost i sadašnjost. Razlika, naravno, leži u vremenu i recepciji.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Dok je ACEZANTEZ u svojim začetcima sedamdesetih bio pionir, rušitelj granica, danas, u epohi digitalnog ubrzanja i kulturnih previranja, biti pionir u tom istom smislu gotovo je nemoguće, a možda čak i nepotrebno. SEZ ne traži taj status, niti mu on treba – ono što se od njih očekuje na temelju dosadašnjih prikaza jest rast i razvoj te širenje produkcijskih okvira s ciljem efektnijeg dopiranja do publike, doslovno i figurativno. Dakle, oprez od upadanja u zamku efekta one-man-band projekta, u kojem od silne želje i neizmjernog truda jednog aktera, izostane nužno potrebna širina kako bi zamisao bila do kraja i dorađena, i iznesena.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U svakom slučaju nadamo se da će nastojanjima mladih perspektivnih i još uvijek entuzijastičnih umjetnika SEZ-a prostori SC-a još koji put zaživjeti u suvremenim umjetničkim stremljenjima, da ovo nije jednokratno paljenje svjetla, da SEZ-ovce cinizam vremena u kojem živimo neće prerano izmoriti. Potencijala je mnogo, za sada nema nekog drugog na vidiku s nekom sličnom inicijativom, stoga nije loše osvijestiti im tu činjenicu, ali i podržati ih u svakom pogledu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr